Tabu teme: Pedofil je najčešće lice koje dijete jako dobro poznaje
Nažalost, još uvijek nismo spremni vjerovati da se ova djela dešavaju u našem okruženju…
(Maja Isović – Buka)
Osmogodišnja djevojčica koja je nedavno primljena u Univerzitetski klinički centar u Banjaluci žrtva je teškog seksualnog nasilja, a glavni osumnjičeni za nanošenje teških povreda djevojčici je njen otac. Javnost u Banjaluci, a i šire, šokirana je ovim slučajem koji pokazuje da se strašno zlostavljanje ne dešavaju daleko od nas, nego da je ono prisutno i u našim zajednicama, ulicama i kućama.
Djevojčica je dovezena u Univerzitetski klinički centar Banjaluka sa teškim povredama unutrašnjih organa, odnosno debelog crijeva. Konzilijum ljekara je nakon pregleda djevojčice utvrdio da ima i vidljive spoljne povrede. Odmah su alarmirani CJB Banjaluka i Centar za socijalni rad Banjaluka, koji su zajedničkim snagama krenuli u istragu.
Podsjetimo da je Mladen Marić, načelnik CJB Banjaluka, ranije potvrdio medijima da je djevojčica žrtva teškog seksualnog nasilja. Naveo je da je policija u saradnji sa stručnim timom psihologa i pedagoga obavila razgovor sa djevojčicom, nakon čega je utvrđeno da je ona bila žrtva nezapamćenog zlostavljanja. O ovom nasilju sačinjena je detaljna medicinska dokumentacija, koja je šokirala sve, a osumnjičeni je uhapšen.
Svi se sjećamo i slučaja iz 2011. godine kada je Anđelko Đokić, tadašnji radnik u Centru za socijalni rad u Banjaluci, seksualno zlostavljao maloljetnika. Kad je priveden, Đokić je bio osumnjičen da je vrbovao i seksualno iskorištavao dječake iz ugroženih porodica. U januaru 2013. godine, Đokić je osuđen na šest godina robije zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika zloupotrebom službenog položaja.
Istom presudom, ali za blaže krivično djelo, osuđen je i Đokićev saučesnik Igor Račić iz Banjaluke i to na godinu dana zatvora. Račić je proglašen krivim zbog iskorištavanja dece i navođenje maloljetnika za pornografiju. Protiv trećeoptuženog Milivoja Golića iz Čelinca, još ranije je razdvojen postupak, jer je vještačenjem utvrđeno da on nije sposoban da prati sudski proces. Suđenje Goliću održaće se kako je potvrđeno u sudu, kada se popravi zdravstveno stanje optuženog.
Suđenje Đokiću i saučesnicima trajalo je gotovo godinu dana i bilo je zatvoreno za javnost, kako bi se zaštitio identitet maloljetnika koji je bio žrtva bolesnih radnji socijalnog radnika i njegovih podređenih.
DIJETE JE ŽRTVA JER VJERUJE POČINIOCU
Nada Grahovac, Ombudsman za djecu RS, rekla je da je Banjaluka, ali i šira javnost, ostala šokirana posljednjim slučajem zlostavljanja djevojčice koje predstavlja najgori vid demonstracije moći, koju počinilac koristi kad zloupotrebljava dijete radi zadovoljenja svojih seksualnih potreba.
“Nažalost, još uvijek nismo spremni vjerovati da se ova djela dešavaju u našem okruženju i još uvijek vjerujemo da se ona dešavaju tamo negdje, u mračnim ulicama velikih gradova od strane nepoznatog napadača. Ali, istraživanja pokazuju upravo suprotno. Počinilac je najčešće lice koje dijete jako dobro poznaje i kome dijete bez rezerve vjeruje, a to su lica za koja niko i nikada ne bi rekao da bi tako nešto uradila. Žrtva može biti svako dijete. Dijete je žrtva jer mu vjeruje”, rekla je Grahovac za BUKU.
Naša sagovornica je dodala da pri sekusalnom zlostavljanju djeca trpe mnogo više od povrede njihovog tjelesnog integriteta. Iz Institucije Ombudsmana za djecu RS ističu da to nije problem koji će proći njihovim odrastanjem, naprotiv, posljedice po razvoj djeteta su brojne, uvijek štetne i dugoročne, a djeca gube samopouzdanje, odrastaju sa osjećajem krivice zbog učinjenog, boje se i stide, zatvaraju se u sebe, pate od depresije, osjećaju se bespomoćno, imaju poremećaj u ishrani, problem u spavanju, u komunikaciji sa vršnjacima i odraslima, problem u koncentraciji i slično.
Djeca, pogotovo ona najmlađeg uzrasta, teško mogu prepoznati seksualnu vrstu nasilja, a kad ga i prepoznaju stručnjaci kažu da ona o tome ne govore, jer se boje i stide. Žive sa patnjom i strahom, poniženi, povrijeđeni i potpuno sami. Upravo zato rijetko prijavljuju zlostavljača, pa statistički podaci ne odražavaju stvarno stanje. Nepoznate brojke su veliki problem sa kojim se društvo u cjelini treba suočiti.
Grahovac ističe da djecu koja su žrtve nasilja treba ohrabriti da o problemu govore i da traže pomoć, ali ih prije svega treba naučiti šta znači neprihvatljivo ponašanje.
“Od najranijeg uzrasta, kroz igru i druženje, prilagođeno njihovom uzrastu, djeca treba da uče koje ponašanje odraslih prema njima nije prihvatljivo. Odrasli imaju obavezu i odgovornost da svaku sumnju koja ukazuje da dijete trpi nasilje ozbiljno shvate, provjere i prijave. Čak i kada djeca o tome ne govore, svojim ponašanjem nam šalju poruku da imaju problem”, rekla je Grahovac.
Dario Lipovac, psiholog u Udruženju Nova generacija iz Banjaluke, kaže da je slučaj pedofilije koji je šokirao ovaj grad ukazao da je zlostavljanje djece nešto što je dio naše društvene realnosti.
“Nažalost, potrebno je da dođe do krajnjih posljedica, kao što je ovaj slučaj, pa da se pažnja javnosti i građana usmjeri na problematiku nasilja nad djecom u većoj mjeri. Ogroman broj naučnih istraživanja i primjera iz prakse nam ukazuju da su počinioci seksualnog zlostavljanja djece osobe koje su djetetu poznate i dolaze iz porodičnog ili kruga familije djeteta – otac, majka, očuh, maćeha, djed, baka, ujak, ujna, rođaci i slično, tako da je konačno došlo vrijeme da se mit o ‘nemiješanju’ države i građana u porodične odnose odnosno ‘tuđa posla’ sruši, te da ljudi shvate da je reagovanje na svaki oblik nasilja OBAVEZAN”, rekao je Lipovac za BUKU.
Dodaje da su u ovom slučaju nadležne institucije reagovale, te je žrtva adekvatno zbrinuta i zaštićena. Psiholog kaže da je, iako je nasilje u ovom slučaju bilo prepoznato od strane okruženja, izostala veća reakcija i napominje da moramo iz korijena mijenjati norme našeg društvenog ponašanja i fokus staviti na zaštitu žrtava, a ne zlostavljača.
“Na nasilje nad djecom reagujemo tek kada posljedice postanu tragične i tek kada se nasilje procesuira. Svi građani imaju odgovornost i obavezu da prijave bilo koji oblik nasilja nadležnim organima. Takođe, tu je i savjetodavna linija za djecu pod nazivom Plavi telefon, koji je Udruženje ‘Nova generacija’ u februaru pokrenulo. Cilj uspostavljanja ove linije jeste pružanje djeci savjeta i podrške u teškim i kriznim situacijama, a posebno u situacijama nasilja i/ili eksploatacije. Broj Plavog telefona je 080 05 03 05”, kaže Lipovac.
Oni koji se bave dječijim pravima smatraju da trebamo ići u smijeru izgradnje „nulte“ tolerancije na nasilje, te da pokažemo djeci da nasilje nije prihvatljiv obrazac ponašanja.
Sonja Stančić, psihologinja – istraživačka konsultantkinja, kao neko ko se bavi istraživanjem problema pedofilije, ističe da je ovaj oblik seksualnog zlostavljanja za djecu najteži. Objašnjava da kod nas ne postoje jasni protokoli o tome šta se dešava sa djetetom nakon otkrivanja da su žrtve seksualnog zlostavljanja. Prema riječima Stančićeve, nigdje jasno ne stoji da li dijete treba da ide na psihoterapiju ili neki drugi postupak, niti se definiše koje bi ustanove trebale pomoći djeci koja su seksualno zlostavljan, što je veliki nedostatak, jer žrtva mora proći kroz terapije.
„Problem kod zlostavljanja djece je što to zlostavljanje dugo ostaje neotkriveno. Dijete ide u školu, vrtić, na psihofizičko testiranje, kod pedijatra, porodičnog ljekara, a sve to zapravo implicira da profesionalci koji rade sa djecom sa jedne strane nisu u mogućnosti da prepoznaju simptome zlostavljanja, a sa druge strane roditelji, rođaci i komšije nisu dovoljno senzibilni da reaguju i umiješaju se u nešto što je veoma štetno po dijete. Nemamo ojačane i samosvjesne građane koji ne bi trebali da okreću glavu pri ovakvim problemima,“, ističe za BUKU Stančićeva.
Dodaje da je bitno prepoznati i prijaviti pojavu pedofilije i da previše vremena prolazi u nekim našim razmišljanjima i pokušajima pronalaska rješenja za ovaj problem. Stančićeva objašnjava da postoje već dobre prakse i rješenja koja možemo usvojiti i da „treba iskoristiti svaku mogućnost da pomognemo djeci da ne pate, jer nije sramota ne znati, sramota je ništa ne učiniti kad znamo“. Psihologinja kaže da ne trebamo zatvarati oči pred realnošću i govoriti da to ne može da se desi “mom djetetu”.
Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju Savjeta Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i zloupotrebe, koja obavezuje na cijeli niz mjera različitih subjekata. Između ostalog, te mjere podrazumijevaju vođenje kampanje za podizanje svijesti u javnosti o problemu seksualnog iskorištavanja djece, da djeca tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja dobiju potrebne informacije o rizicima seksualnog iskorištavanja, da krivičnim zakonom kazne za ova djela budu srazmjerne težini počinjenog, da se osigura zaštita privatnosti djeteta i informacije koje mogu dovesti do njegove identifikacije, da se osiguraju adekvatni programi psihosocijalne pomoći i podrške djetetu, ali i brojne druge mjere, koje moraju biti sistemske i koje moraju obezbijediti multidisciplinaran pristup.
Na slučaj zlostavljanja osmogodišnje djevojčice reagovala je i Ženska mreža BiH, ističući da nasilje nad ženama, a naročito nad djevojčicama, odražava stanje u društvu i predstavlja odnos prema onima koji su marginalizovani i koji nemaju moć, čak ni onu fizičku da se odupru nasilju.
“Žrtve su u strahu progovoriti o nasilju koje trpe godinama – jer ih nema ko zaštititi. Zaštita žrtava se izgubi u lavini birokratskih uslova i preduslova, dok počinilac nasilja slobodno hoda i mobiliše okruženje u svoju korist ‘pogriješio sam samo jednom – neću više’ – do sljedećeg puta”, rekli su iz ove Mreže.
PREMALE KAZNE ZA OPTUŽENE PEDOFILE
Podsjetimo da je Tužilaštvo RS tokom prošle godine dobilo sedam prijava za polno nasilje nad djetetom protiv osmoro osumnjičenih. Tužilaštvo je na osnovu ovih prijava podiglo četiri optužnice protiv četiri osobe. U dva predmeta sud je donio presude kojima su izrečene višegodišnje zatvorske kazne.
Krivični zakon RS je za krivično djelo polnog nasilja nad djetetom predvidio raspon kazni od jedne do 10 godina zatvora. Za svake druge kvalifikovane oblike ovog krivičnog djela propisana je kazna od najmanje tri do najmanje 10 godina zatvora, pa i kazne dugotrajnog zatvora.
Nada Grahovac kaže da Zakonom utvrđene sankcije moraju prepoznati sve aspekte ovih za djecu najtežih vidova zlostavljanja.
“Nijedna kazna nije dovoljna, jer je uništen dječiji život za cijeli život, nijedna kazna nije adekvatna patnji i poniženju u kojem je dijete zarobljeno, ali ako se izriče minimalna kazna, to je ponovo nasilje nad djetetom. Najnovije presude od 11 i 15 godina za počinioca pokazuju da se i u oblasti kaznene politike praksa mijenja u pozitivnom, i to mora biti pravilo. Iako je zakonodavac dao mogućnost izricanja kazni u rasponu na primjer od tri do petnaest godina, problem je što je minimalna kazna još uvijek mala, tako da bi pooštravanje kazne trebalo ići u pravcu povećanja minimalne kazne”, kaže Grahovac i dodaje da pored kazne zatvora, “ova lica moraju biti pod nadzorom – uspostavljanjem odgovarajućih evidencija – registra, ali i trajnom zabranom rada sa djecom po bilo kom osnovu i zabranom približavanja objektima u kojima borave djeca, vrtići, igrališta, škole i slično”.
Dario Lipovac napominje da su postojeća zakonska rješenja i kaznena politika prema počiniocima nešto što bi trebalo da nas brine i pokrene na akciju u smjeru iniciranja određenih promjena u tom smislu.
“Prema Krivičnom zakonu, najveća kazna za djela seksualnog nasilja nad djetetom iznosi 10 godina zatvora u Federaciji BiH, a 15 godina u Republici Srpskoj. Pri tome treba napomenuti da se maksimalne kazne rijetko izriču, te je počinilac nakon 3 ili 5 godina, uz određene ‘olakšavajuće okolnosti’, ponovo na slobodi. Kada se sagledaju posljedice koje kod djece ostaju, onda shvatimo da su ovakve kazne sramno male”, kaže Lipovac.
POSLJEDICE ZLOSTAVLJANJA
Psiholog Dario Lipovac kaže da svaki oblik zlostavljanja djece ostavlja štetne posljedice na sveukupan dječiji razvoj, a seksualna zloupotreba je svakako jedan od najtežih oblika zlostavljanja djeteta.
“Dijete koje je žrtva seksualnog zlostavljanja je doživjelo nasilno narušavanje fizičkog i psihološkog integriteta, tako da su posljedice teške i ozbiljne. Seksualna zloupotreba mijenja djetetovu svijest o sebi, pogled na svijet i umanjuje sposobnost da dijete adekvatno emocionalno reaguje. Takođe, većina istraživačkih studija navodi da djeca koja su žrtve seksualnog zlostavljanja više pate od depresivnih simptoma, anksioznosti, kao i da su znaci suicidalnog ponašanja mnogo češći nego kod djece koja nisu bila žrtve zlostavljanja”, rekao je Lipovac.
Dodaje da je razvoj simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja takođe jedna od čestih posljedica seksualne zloupotrebe djece. Lipovac kaže da je važno napomenuti da se skoro nikada ne dešava da dijete trpi samo jedan oblik zlostavljanja, već je situacija često takva da dijete, pored seksualnog zlostavljanja, trpi i fizičko, emocionalno zlostavljanje i/ili zanemarivanje.
Kada govorimo o perspektivi i budućnosti djece koja su žrtve seksualnog zlostavljanja, Lipovac kaže da se ne može dati jednostavan odgovor.
“Ono što se sa sigurnošću može reći, to je da iskustva seksualnog zlostavljanja kod djece ostavljaju neizbrisive tragove. Međutim, pažnja u stručnoj i naučnoj javnosti posljednje dvije decenije se okreće zaštitnim faktorima ili takozvanoj rezilijentnosti djece kada su žrtve zloupotrebe. Zaista, mnogo djece koja jesu žrtve zloupotrebe u odraslom periodu ne razviju niti jedan od pomenutih simptoma i/ili psiholoških poremećaja, te se postavlja pitanje koji su to faktori koji ‘štite’ dijete u ovakvim situacijama. Između nekoliko identifikovanih, važna je i socijalna podrška koju dijete ima. Kod nas trenutno situacija u ovom smislu nije adekvatna, jer zakoni pogoduju počiniocima, a ne žrtvama, te je društvena realnost takva da mnogo ljudi ne želi da se ‘miješa u tuđe poslove’ i reaguje na nasilje. Potrebno je da napravimo oštar zaokret, te da kompletan sistem prilagodimo zaštiti žrtava, a ne počinioca”, kaže psiholog.
Na kraju zaključuje da trenutna situacija ne ostavlja mnogo prostora da možemo reći da smo na putu da to i ostvarimo, a situaciju nećemo ni promijeniti ako očekujemo samo od institucija da se bave ovim problemom. Kaže da “zlostavljanje djece nije samo problem istitucija, već svih nas. Svi smo obavezni i odgovorni za zaštitu prava djece i svi moramo reagovati”.
Na pitanje o budućnosti zlostavljane djece iz Institucije Ombudsmana za djecu RS rekli su nam da o tome možda najbolje govori slučaj jedne gospođe koja u svom pismu Ombudsmanu za djecu između ostalog piše “da ju je seksualno zlostavljao brat, ali da niko nije htio da čuje o čemu ona priča. Rekli su joj da je luda i kako će tako nešto reći. Vrijeme je prošlo, udala se, dobila djecu, a sad se razvodi i kaže da je cijela njena porodica, nažalost, svo vrijeme bila žrtva traume kroz koju ona prolazi sve ove godine. Počinilac nije odgovarao, jer nije imala mogućnost da ga prijavi, sad je nastupila zastara, ona nije imala nikakvu ni psihosocijalnu ni drugu podršku. Za sve druge ništa se nije dogodilo, jer je zid šutnje postavljen u porodici. Za nju pakao traje od vremena kad je djelo počinjeno. Ona moli da se pitanje zastare zakonom drugačije uredi, od sticanja punoljetstva djeteta, jer na svom primjeru vidi posljedice sadašnjeg rješenja. Kad je o tom govorila bila je dijete i niko joj nije vjerovao, sada kada o tome želi govoriti nastupila je zastara”.
Pedofilija nije pojava rezervisana za neka društva koja su daleko od našeg, ova pojava prisutna je svuda, samo se u nekim zemljama o tome više razgovara. Pedofilija nije nešto pred čim trebamo zatvarati oči, jer svakim našim skretanjem pogleda dijete trpi bol i višestruka poniženja. Odrasli su tu da pomognu djeci i kad ona ne traže tu pomoć.
Vezani tekstovi:
Sramna praksa: Odrasli stimulišu djecu na uzimanje alkohola
