Marko Vešović (1945. – 2023.): Živio u gradu polustranu, živio ko flauta, ukoso i ustranu

O POEZIJI MARKA VEŠOVIĆA

(…) Marko Vešović (1945.) je uz Abdulaha Sidrana i Stevana Tontića nesumnjivo najizrazitija stvaralačka ličnost iz generacije šezdesetih godina, pjesnik “velike intelektualne radoznalosti, s osobitim darom da u svojevrsnim montažama atrakcija iznalazi rijetko viđena, ču­des­na poređenja”

Na poetičkom planu i on je pjesnik stalnog propitivanja smisla poezije i iskušavanja mogućnosti saobraženja suvremenih i tradicionalnih ideoafektivnih i oblikovnih vrijednosti izraza. “Montaža atrakcija” kao posljedica tih nastojanja nije, međutim, rezultat pjesnikova intelektualnog stava niti postmodernog sabiranja, nego duboko proživljene drame bića zatečenog i neprilagođenog kvazivrijednostima urbano-civilizacijske ispraznosti bitisanja u kojem, istodobno, nestaju primarni intenziteti izgubljenog ruralno-mističnog zavičajnog svijeta.

Vešovićeva pjesma nastaje, naime, u grčevitom nastojanju da se iz urbane mitologije svakodnevlja koja ne nudi “duši pojilište” iznađu putovi povratka izvorištu kolektivno-predačke smislenosti života. Stoga njegov bijeli glog iz Papa ima poput Proustovog rascvalog grma simboličku vrijednost i životnog i pjesničkog etimona koji priziva u riječ iskonsku puninu postojanja u mitskom nerazlikovanju jezika i svijeta, kako bi to rekao Radomir Konstantinović, ali se ta žudnja za jezikom – domom svaki put izmetne u groteskni idiom simbola – ljuštura, riječi koje su izgubile supstancijalnu vrijednost mitskog svijeta i govora.

Ona primordijalna bliskost ruralno-zavičajne duhovnosti iscurila je i istočila iz bića i jezika i stoga se kod Marka Vešovića, za razliku od Nogina profano transparentnog prepoznavanja u svetostima nacionalne mitologije i ikonografije, stalno ukazuje onaj razdjelni trenutak u kojem početni impuls prepoznavanja u mitskom biva urušen i parodijski destruiran. Kod Marka Vešovića se još uvijek mogu naći pjesme u kojima drhturi žudnja za poetskim ucjelovljenjem i uravnoteženjem čovjeka i njegova svijeta, kod Stevana Tontića je ta destrukcija izvedena do kraja, kao konačni, mrtvozornički opis i nalaz. (…)

(Prof. dr. Enes Duraković, „Arka riječi“, Izabrane studije i eseji, bosniaArs, Tuzla, 2006)

 

MARKO VEŠOVIĆ (1945. – 2023.)

ON JE ONAJ

Koji je nalik na srednjevjekovnu pticu
Što sjajnom dvoranom proleti. Iz tmice.
I u tmicu.

Koji je u Ferhadiji zaželio dvijema
Curama da, cijelog života, hodaju bose
Kroz travu punu rose,
Ali da svaka, dnevno, bar sat bude nijema.

Koji moračke Platije često snije
Kao kamene,
Do u nebesa složene
Biblije.

Koji se u pustoši, ko u palači, stani,
Ali se neće odreći nikad
Vjere da svagda njegovi su blagdani
Bili puniji od vaših praznika.

Koji je htio, kad god su mu se sinjele
Proljetne vode, ko nešto od pamtivijeka svoje,
Da mu pjesme budu kao vatre uz koje
Oslobodioci suše šinjele.

Koji je u snima išao, poput Miljkovića,
Donijeti rose iz cvijeta
Sa kraja svijeta.

Sa kraja Bića.

Koji je, djetetom, znao naići na Boga:
Bio je kao trag u pijesku. Kao Petkova noga.

Onaj kome se čini:
Od krasa rascvale japanske trešnje na mjesečini
Da može svisnuti.
I da odavno zbori neistinu.
Pogotovo kad šuti.

Koji o Srebrenici zboriti ne umije.
O tome jedino možeš
Šaptati, kao Ana Frank, iza pregrade.
Koji nikada bio nije
Više no magla na staklu od tvoga daha, Bože.

Koji je nerijetko ko čovjek kome se spava
Silno pred bitku u kojoj će mu se glava
Zakotrljati po parlogu.

Koji bi često oćutio kad se oglase ševe:
Dunjaluk biti znade
Čas kao ledina, od djetinjstva mu znana,
Zarasla u zelenkade,
Čas kao žubor kojim Drina moli se Bogu
Dok pronosi leševe
Muslimana.

 

GRAD

l.

Još uvijek, u meni, živa je iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:

Na stotine sazvježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko posve se smiješalo.

I ko Njemcu se onom javi naslut: iz skita
Promatram, al ne jedan grad nego svijet čitav.

I pamtim: niz bistričku ulicu, neznamkoju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju:

Ko da je duša, od straha skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.

Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.

Ne gradom već prajezom ošinut bijah tmulom
Da sve pod nebom u lednu vodu se prometnulo.

Tren potom pojmio sam iz džigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me!

Jer u moru tog svjetla – gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).

I sam sebi se činim ilegalan ko koza
Dok slazim u samoću sa uskotračnog voza.

2.

Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.

Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.

Isprva, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od svoje Crne Gore.

Od Crne Gore u kojoj duša je moja bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.

Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,

Živio poluživot, u gradu polustranu.
Živio ko flauta. Ukoso i ustranu.

 

KADA JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI

ustrijelio dijete u naramku –
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se
nebesa na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo je i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće
Sve se kotrlja po starom
Čak mi se čini da mi je ovako lakše
Ovako, bez boga. Ne umijem ti to, bojim se,
Objasniti. Znaš, pješači se lakše
bez ičeg u rukama nego kad vukljaš cekere
Jeste, dobro sam rekla. Bez boga, nekako
lakše se pješači kroz ovaj guravi život.
Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne.

Prazne, i zato teške.

Preuzeto: stav.ba