Kultura

Svijet pod lupom: Pismenost, nasilje i čitalačke navike

Opismenjavanje je osnovno pravo svake osobe. Naša je dužnost da dijelimo ono što srećom imamo, a obrazovanje je jedno od darova u našim životima. Naša je dužnost ukloniti sve prepreke koje vode do obrazovanja

Piše: Sumayya B. Sharaf
Novovrijeme.ba

UNSECO pismenost definira kao “sposobnost da prepoznajemo, razumijevamo, tumačimo, kreiramo, komuniciramo i računamo koristeći pisane i štampane materijale u raznim kontekstima. Pismenost podrazumijeva stalno učenje koje će pojedincu omogućiti ostvarivanje ciljeva, razvijanje znanja i potencijala, te potpuno učestvovanje u zajednici i širem društvu.”
Ko je nepismen?

U vremenu interneta od obrazovanja nas dijeli samo jedan klik. Usprkos tome, preovladava nepismenost, čak i u velikim gradovima kakav je Los Angeles. U borbi protiv nepismenosti, Javna biblioteka u Los Angelesu organizira dobrovoljne časove opismenjavanja odraslih osoba. To nije samo problem odraslih, nego se može prenijeti i na djecu. Podaci za Sjedinjene Američke Države pokazuju da je jedna trećina nepismenih osoba primarni staratelj za djecu u dobi do osam godina. Iako je siromaštvo obično razlog nepismenosti, i u razvijenim i nerazvijenim zemljama pismenost predstavlja izlaz iz siromaštva. Ali ako je roditelj nepismen, onda je mnogo teže očekivati ekonomski napredak.

Program “Save the Children” jedan je od pokušaja da se poboljša situacija na planu opismenjavanja u SAD-u, a korisnici ovog programa su djeca. Podaci kojima raspolažu u ovoj organizaciji govore nam da mnoga djeca čak i u SAD-u nemaju pristup formalnom obrazovanju; a i da imaju, školske biblioteke nisu dovoljno opremljene. Ovaj program se odvijao u 180 škola u 15 saveznih država i DC-ju. Ovakve građanske inicijative koje zalaze u sve dijelove zemlje podstiču sazrijevanje dosljednih i upornih mislilaca – onih koji su doprinijeli reputaciji univerziteta kakvi su Harvard i Yale u SAD-u.

Ipak se moramo zapitati: kako je moguće da postoji toliko djece i odraslih bez pristupa obrazovanju, i to zbog siromaštva i u zemlji kakve su SAD? Iako ovaj problem i dalje postoji u razvijenom svijetu, očito je da to mnogo više pogađa zemlje u razvoju. Statistika je poražavajuća: 781 milion odraslih osoba i 126 miliona djece ne zna pisati ni čitati; od tog broja gotovo 52 miliona ljudi u Pakistanu, 13 miliona u Brazilu, 12,4 miliona u Indoneziji, te čak 3,3 miliona u Turskoj je nepismeno. Problem je naravno teži kad je riječ o ženama, jer je u Africi, naprimjer, mnogo više nepismenih žena nego muškaraca.
Pismenost i siromaštvo

Siromaštvo, nepismenost i kriminal mogu kreirati začarani krug. Prema podacima dostupnim na internetskoj stranici dosomething.org, većina maloljetnika kojima se sudi za krivična djela su nepismeni, a više od polovine zatvorenika je također nepismeno. Pritom je vjerovatnije da će učenici koji ne nauče čitati do četvrtog razreda učestvovati u nekoj kriminalnoj radnji u budućnosti. Prema tome, ne iznenađuje činjenica da čak više od 70 posto zatvorenika u SAD-u ne zna čitati ni pisati

iznad nivoa učenika četvrtog razreda.

Izvještaj o pismenosti odraslih osoba iz 2003. godine, nažalost, ne donosi pozitivne vijesti. Prema ovom izvještaju, u SAD-u čak 45 posto odraslih ima ograničene sposobnosti čitanja, pisanja i računanja. Programi opismenjavanja nisu dovoljni; naprimjer, u Teksasu gotovo četiri miliona ljudi treba takav program, ali samo njih 100.000 učestvuje u njemu.

To je široko rasprostranjen problem s dalekosežnim posljedicama. Pojedinac ne može ostvariti osnovna ljudska prava ako nema pristup obrazovanju o tim pravima.
Šta nam znači pismenost?

Prema riječima Victora Hugoa: “Ko ode u školu, taj pobjegne od zatvora.” Pismen pojedinac može doprinijeti smanjenju kriminala, ali pismena porodica ima potencijal odgojiti osobe koje misle kritički, čime se smanjuju društveni konflikti. Porodice igraju značajnu ulogu u razvoju vještina čitanja i pisanja, raznolikosti riječi koje se koriste, te jasnoće izražavanja osjećaja i ideja. Vrtić, četvrti razred i početak srednje škole su tri zlatna perioda kad dijete treba najviše podrške u stjecanju navika čitanja, pisanja i korištenja odgovarajućeg rječnika. Tako porodice, kao i škole, mogu razviti projekte koji će pomoći u opismenjavanju djece i mladih osoba – posebno djevojaka, jer one čine 2/3 ukupne nepismene populacije.

Mnogi centri i instituti rade na tome. Naprimjer, Centar za obrazovanje porodice u Kanadi nudi slobodan pristup dokumentima s informacijama o tome kako se roditelji mogu obrazovati zajedno sa svojom djecom. Ali nam je potrebno više pomoći u borbi s ovim velikim problemom koji pogađa cijeli svijet.
Koliko i zašto čitamo?

Čitanje i pisanje je neophodno u raznolikom društvu i povezanom svijetu. Navike čitanja jednog društva otkrivaju nam koliko ljudi ulažu u komunikaciju i koliko ulažu u svoj napredak. Nijedan oblik medija ne predstavlja izazov za ljudski um kao čitanje. U jednom izvještaju Instituta za obrazovanje Univerziteta u Londonu stoji da je čitanje iz zadovoljstva, a ne samo radi ocjene iz lektire, ključno za kognitivni razvoj djeteta.

Nažalost, u svijetu koji je sve više preplavljen raznoraznim medijima sve manje ljudi čita. Podaci NOP World Culture Scorea pokazuju da osobe širom svijeta provedu prosječno 16,6 sati gledajući televiziju, osam sati slušajući radio, 8,9 sati na kompjuteru i internetu, a samo 6,5 sati čitajući. Šta za naš svijet znače manje razvijene kognitivne vještine? Možda više nasilja i sukoba? Najbolji način da se borimo protiv tih konflikata je da jednostavno čitamo.
Prevela Mubina Muftić

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close