BiH vode otuđeni političari

Miljenko Dereta, član Narodne skupštine Republike Srbije, te član Liberalno-demokratske partije, dugogodišnji je borac za građansku i demokratsku Srbiju i jedan je od lidera nevladinog civilnog sektora. Njegov nedavni boravak u Sarajevu, povodom konferencije Institucionalni mehanizmi učešća civilnog društva u procesu kreiranja javnih politika, iskoristili smo kao povod za razgovor, a u kojem je, između ostalog, bilo riječi o njegovoj podršci pretestima koji su u Sarajevu danima održavani zbog nedonošenja izmjena i dopuna Zakona o jedinstvenom matičnom broju.

• Slikajući se sa natpisom JMBG na stranici Facebooka, dali ste podršku protestima u Sarajevu, a odranije ste poznati po stalnom naporu da se građani konačno uključe u donošenje zakona i pitanja koja se njih samih tiču. Možete li prokomentarisati situaciju ispred Parlamenta BiH?

Snaga društva

– Mislim da je to jedan dramatičan i drastičan primer odvojenosti političkih institucija od svakodnevnog života. Jedan apsolutno nedozvoljiv stepen odsustva humanosti, ljudskosti, empatije. Dakle, nešto što je potpuno otuđena vlast. To je nešto što je koncentracija birokratije u najgorem značenju. Mislim da su protesti bili dostojanstveni, opravdani i da se pokazalo šta je zapravo moć i snaga građana i građanki. Pokazala se jedna vrsta regionalne solidarnosti. Znam da je u Beogradu izazvala mnogo reakcija i mislim da je to jedna ozbiljna opomena političkim strukturama u celom regionu. Civilno društvo je pokazalo da ima zajedničke interese i da, ako se udruži zajedno, može biti presudno za promenu novih politika u regionu.

• Smatrate li da će ovaj građanski aktivizam uspjeti promijeniti mišljenje, odnosno utjecati na one koji donose odluke, pa i ovu u vezi sa matičnim brojem?
– Ne znam šta je bolje. Ovo govorim politički. Da ne utiče, pa da budu drastično kažnjeni na izborima ili da utiče, pa da im to bude izgovor i opravdanje da su nešto primenili, a nisu ništa, nego su ustvari samo odreagovali na nešto što ih je trenutno ugrozilo. Gledajući dugoročno i politički, mislim da bi bilo bolje da ne urade ništa, pa da građani tako osvešćeni ne biraju one koji su na vlasti. Eto, teško je reći šta bi bilo bolje.

• U Sarajevu ste povodom konferencije na kojoj se, između ostalog, govorilo o dijalogu između vladinog i nevladinog sektora? Kakva je  situacija na tom planu, te da li smatrate da će skup u Sarajevu pomoći poboljšanju u ovoj oblasti?
– Civilni sektor ne razume do koje mere ima pravo da učestvuje u svemu tome, a država mu apsolutno ne pomaže i ne objašnjava da oni to pravo imaju. Civilni sektor ima loše iskustvo sa tom saradnjom zato što je ona više simbolička i ne daje rezultate koji bi se očekivali, jer se predlozi civilnog društva kao takvi ne usvajaju. Konsultacije se obavljaju i preporuke se beleže, ali ih mi obično ne nalazimo u zakonima. Još je gora situacija sa predlozima nekih zakona, kao npr. zakona o volontiranju Srbije, koji je predložen odgovarajućem ministarstvu, a koje je od prijedloga zakona napravilo masakr koji je protiv volontiranja. Napravljen je zakon koji je apsolutno protiv volontiranja, tako da smo napisali priručnik o nepoštivanju zakona. To smo uradili jer smo smatrali da je to jedini način da se očuva volonterski pokret u Srbiji od pritiska države. To je jedan složen proces koji zahteva dobru volju sa obe strane i za koji mislim da niti jedna strana nije do kraja pripremljena. Smatram da rezultati neće biti odmah vidljivi, ali će iskustva i mišljenja koja se ovdje razmene uticati u određenim trenucima na političare. U Srbiji je stanje laganih promena i gdje se obe strane prilagođavaju, dakle, i civilno društvo i država. To nije nešto što je prirodno dato, posebno ne u Srbiji, gde je civilno društvo bilo antivladino.

Država bez obaveza

• Šta uraditi da se ta situacija poboljša?
– Postoje formalni mehanizmi koji vas ne sprečavaju da dajete predloge, ali ne postoji nešto što bi bila obaveza države da taj mehanizam primenjuje. Ono što je tu najopasnije jeste da po strani tog formalizovanog procesa do kraja tu saradnju vezuje za izborne rezultate. Mi imamo iskustva da, kada pobedi opcija koja je najmanje komunicirala sa civilnim društvom, ta komunikacija u potpunosti prestaje. Dakle, država sebi nije propisala obavezu da se konsultuje sa civilnim društvom. I tako će to biti dok se ne izborimo.

Oslobođenje

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close