AUTOR: JADRANKA BRNČIĆ
”Na rubu polja ide izdajnik. Kamen na njega ne baci živ, nego mrtav“ – moto je Ozova romana Judino evanđelje (Habesorah al pi Jehuda, 2014), citat iz pjesme “Izdajnik“ Nathana Altermana, izraelskog pjesnika utjecajnoga u cionističkoj socijalističkoj politici 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća.
Amos Oz insistira na najgrubljoj istini o zemlji koju voli. Vlastita zemlja se ni ne može voljeti drukčije nego tako da se o njoj govori istina. Vlastita, osobna. Uz obavezan rizik da ta ljubav bude prepoznata kao izdaja.
Zato je i Amos Oz, zagovornik mirnog rješenja židovsko-arapskog sukoba, izdajnik.
Zato je i svatko od nas izdajnik ukoliko ima petlje voljeti svoju zemlju, ukoliko je kadar mijenjati se, ukoliko je barem jednom suosjećao s Judom i prepoznao ga u sebi ili ukoliko se barem jednom osjetio usamljenim, izdan od sviju.
Često je kroz povijest časno bilo biti nazvan izdajnikom. Mnogi izdajnici su bili ljudi koji utiru put naprijed. Šmuel pripovijeda Valdu kako je u pojmu “izdajnik“ zapravo ispravno vidjeti odliku časti: prorok Jeremija bio je izdajnik kako u očima jeruzalemske svjetine, tako i u očima kraljevske loze; Elišu ben Abujaha prezreli su talmudski mudraci, a bez njega Talmud ne bi bio što jest; Abraham Lincolna koji je ukinuo ropstvo, protivnici su nazivali izdajnikom; njemački časnici koji su pokušali smaknuti Hitlera, ustrijeljeni su zbog izdaje; Charles de Gaulle je izabran za predsjednika na račun onih koji su ostali vjerni francuskoj politici u Alžiru, a onda je tamo dao svrgnuti francusku vlast; Herzla su svojedobno nazivali izdajnikom jer je htio osnovati izraelsku državu.
Izdajnikom su u Izraelu nazivali čak i Ben Guriona jer je pristao teritorij podijeliti na dvije države: židovsku i arapsku, a i Jichaka Rabina je ubio Židov jer ga je, kao onoga koji se zalagao za trajne kompromise s Palestinom, smatrao izdajnikom. “Onaj tko ima odvažnosti promijeniti se, taj će uvijek biti izdajnik u očima onih koji nisu spremni ni za kakvu promjenu“.
Amos Oz svojim romanom istodobno upozorava na nužnost spremnosti na kompromise, kao i na važnost ustrajavanja na otporu, bez obzira na opasnost od etiketiranja za izdajništvo. Ono prijeti u svakom slučaju. Doista, “svi smo mi Juda Iskariotski“.
U trećem nutarnjem krugu romana tema izdaje postaje figurom i vezana je – uza svakog od nas. Da li je izdaja neke ideje u koju se vjerovalo doista izdaja te ideje?
Nema li čovjek pravo predomisliti se?
Može li ostati vjeran kakvoj ideji i onda kada ona izdaje svoja prvotna nagnuća?
Nije li joj onaj tko ju ne slijedi u njezinim upitnim ozbiljenjima, vjerniji od onih koji su pripravni platiti ma koju cijenu da bi se ona ozbiljila?
Je li do cilja moguće doći ne birajući sredstva? – tek su neka od pitanja koje otvara Ozov roman.
A onda još: nije li današnji Izrael izdaja cionističke ideje jednako kao što je kršćanstvo kroz povijest u mnogočemu izdalo Isusov nauk?
“Gotovo svaki čovjek prelazi stazu svog života zatvorenih očiju (…). jer kad bismo otvorili jedno oko barem na tren, iz nas bi istog trena probio veliki krik, strašni krik, i više ne bismo mogli prestati kričati“ – piše Oz.
Mladić Šmuel zidove svoje sobe oblijepio je likovima naoružanih bradatih revolucionara s Kube. Među njima bješe i slika Isusa položenog u krilo svoje majke nakon što su ga skinuli s križa. Doista, kako reče novinarka u romanu: “U nas su već zaboravili da na svijetu ima mjesta, osim za načela i ideale, i za malo suosjećanja“.
Autor romana, međutim, nije zaboravio. Amos Oz u svakome svojem djelu pokazuje uvjerljivu sposobnost prenošenja suprotstavljenih stajališta, sposobnost uživljavanja u životnu, svjetonazorsku, ideološku perspektivu onoga drugoga, riječju: spremnost da tuđi položaj sagleda izvan fokusa vlastite samodostatnosti.
Trajno nastoji, poštujući obvezu slobode pluralizma mišljenja, razumjeti stajališta različita od svojega te dokučiti razloge iz kojih izviru.
Stoga su likovi u njegovoj prozi životni, a suprotstavljena njihova stajališta razumljiva i usklađena sa životnim iskustvima koja su ih oblikovala.
Takva višeslojnost i poliperspektivnost temeljna je odlika ”umjetnosti ambivalentnosti“. Taj je pojam Amos Oz, kako zna apostrofirati u intervjuima, baštinio od izraelskoga književnog nobelovca Šmuela Josefa Agnona i uzeo ga za načelo svojega književnog stvaralaštva.
Istančana psihologizacija glavnih likova, uvjerljivo prenošenje suprotstavljenih stajališta izazova čitatelja da gotovo iznutra razumije svakog od likova: Geršoma, Ben Gurionova istomišljenika, i Šaltiela, koji se Ben Gurionu suprotstavio, Atalijinu tugu i njezin gnjev udovice koja je u ratu izgubila muža te zbog toga mrzi rat i prezire muški rod te, naposljetku, Šmuela koji među njima sazrijeva i postupno pronalazi svoj put.
Čitatelj u iskustvu čitanja vrlo često sebe stavlja u situaciju likova iz priče: pita se što da sam ja on ili ona, što bih napravio, mislio, kako bih se osjećao. No, u romanima nije tražiti velike zaključke i moralne lekcije. Ne služi li čitanje književnih tekstova tomu da se učimo postavljati pitanja te da se, zapravo, upoznamo? U svakom pomnom čitatelju čuči Židov – antisemit jedva da išta čita.
Oz nas nije izdao. Književnost ne izdaje, ali odaje obrise onoga skrivenoga pod staklom, onakvim zaštitnim staklom kakvo izostaje na Šmuelovu satu.
autograf.hr
