Foto: Benjamin Hasanagić
Uz knjigu “Kako funkcionira fašizam” američkog filozofa Jasona Stanleyja, iz 2018. godine
Piše: Nikola Vučić
Politika u Bosni i Hercegovini, državi složene administrativne i identitetske unutrašnjosti, na dnevnom je nivou isprepletena međuetničkim antagonizacijama koje trideset godina od okončanja oružanog sukoba tragaju za modalitetima prevladavanja. Tu, idealističku viziju prevladanih netrpeljivosti, bosanskohercegovački nacionalni politički prvaci dodatno od realiteta udaljavaju strategijskim diskurzivnim demonizacijama svojih političkih protivnika, što ima svoje kontekstualne specifičnosti. Nacionalistički incidenti logična su posljedica političkih navođenja i instrumentalizacije traumatskog iskustva u svrhu političke homogenizacije. Ipak, za društvo je zabrinjavajuće kada se kolektivno počinje privikavati, smatrajući neprihvatljive incidente sastavnim dijelom naše izazovne stvarnosti.
Razlog tog političkog plesa na granici nacionalističkog i fašističkog leži, između ostaloga, u nedostatku demokratske svijesti, pismenosti i političke korektnosti. Bh. demokratija naizgled se očituje kroz višestranačje, a baš ono kreirano je na talasima oktroisane ogorčenosti zbog “neadekvatnog” etno-nacionalnog odgovora na organiziranu nepravdu koju jedan narod čini drugome, što je samo jačalo nacionalističke homogenizacije na prevaziđenim identitetskim pitanjima. Politička arena u BiH, u tom smislu, nije užarena na pitanjima unapređenja odnosa unutar zemlje ili na programskim reformama, niti se narodima i građanima BiH dopušta da unaprijede vlastitu političku pismenost i kompatibiliziraju je 21. stoljeću, već je arena vrela na ekstremno osjetljivim pitanjima koja se još nekako drže pod kontrolom, a strah među ljudima da će “vrag odnijeti šalu” svakim danom se podgrijava.
Knjiga filozofa s Yalea Jasona Stanleya objavljena prije četiri godine još je aktuelan suvremeni rukopis koji pokušava da razjasni šta je to fašizam o kakvom danas govorimo i kako funkcionira u suvremenom svijetu. Knjiga američkog filozofa ne ignorira ni postjugoslavensku političku stvarnost, već je opisuje kroz iskustvo rata iz 90-ih godina, viktimizaciju dovodeći u uzročno-posljedičnu vezu od “tlačenog” do “tlačitelja”, smatrajući da se neki problematični nacionalistički osjećaji pojavljuju iz “savršeno autentične povijesti potlačenosti” (91). Stanley piše da su srpske nacionalističke elite iskoristile pozadinu žrtve iz Drugog svjetskog rata da bi opravdale progone manje moćnih, marginaliziranih muslimanskih zajednica, a nedavna prošlost – koja je obilježena i genocidom počinjenim nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine – pokazuje da je moguće da fašistička politika “iskoristiti povijest potlačivanja za vojnu mobilizaciju protiv fantomskih neprijatelja” (92). Američki filozof podsjeća i na Memorandum SANU koji je, služeći se dramatično pretjeranom naracijom o srpskoj viktimizaciji, kako bi se pozvalo na posvećenost “obrani Srba i srpske tradicionalne povijesti i kulture” (90).
Vratimo se na Bosnu i Hercegovinu i razumijevanje funkcioniranja fašizma u suvremenom političkom diskursu:
Ako je nacionalizam “bit fašizma” kako to pojašnjava Stanley, onda treba prepoznati i današnje okolnosti u kojima “fašistički vođa iskorištava osjećaj kolektivne viktimizacije kako bi stvorio osjećaj grupnog identiteta, po prirodi protivan kozmopolitskom duhu i individualizmu liberalne demokracije” (90). Međutim, primijenimo li ovo na prethodno opisanu unutarnju složenost, onda o Stanleyjevim fašističkim vođama možemo govoriti u pluralu u BiH. Nadalje, fašistička politika “želi potkopati kredibilitet institucija koje predstavljaju izvore neovisnih glasova opozicije” (44). Mehanizmi takve politike nadograđuju se jedni na druge i međusobno se podržavaju. Pletu “mit razlike između ‘nas’ i ‘njih’ utemeljen na romantičnoj izmišljenoj povijesti u kojoj smo živjeli samo ‘mi’ bez ‘njih’” (151). Sve upućuje na to da i bosanskohercegovačka realnost prepoznaje ovakve prakse, što nas uvjerava da je “prijetnja normaliziranja fašističkog mita stvarna” (151).
Prenesemo li ovo na teren konkretnih političkih praksi uvidjet ćemo zabrinjavajući pokušaj normalizacije desničarske političke retorike u BiH u kojoj prednjači kao politički protagonista predsjednik RS-a Milorad Dodik: iracionalno veličanje vlastite nacije, diskreditacija, podrugljiv i uvredljiv govor o drugima, negiranje genocida – samo su neke od preovladavajućih karakteristika koje se spuštaju u polje Dodikovog svakodnevnog političkog djelovanja. To nije samo “neprimjerenost” i “neukusnost”, već opasan govor koji prijeti da postane prihvatljiv u političkom diskursu BiH, a poznato je da “i povijesti i psihologija pokazuju da našim procjenama prihvatljivosti nije uvijek za vjerovati” (151). Normalizacija “pretvara moralno neuobičajeno u uobičajeno” (153).
Šutnja je jedna od strategija normalizacije. A šutnja političke i intelektualne elite vodi ka tome da počnemo kao društvo tolerirati ono što se činilo neprihvatljivim.
Stanley, ugledni američki filozof, čiji nam rad služi kao podsjetnik na metamorfoze fašizma, svjestan je toga da je pojam fašizam dobio konotaciju ekstremnog, pa objašnjava, a time i zaključujemo: “Normalizacija fašističke ideologije, po definiciji, pretvorit će optužbe za fašizam u pretjerivanje, čak i u društvima čije se norme transformiraju upravo u tim zabrinjavajućim smjerovima. Normalizacija znači da se ideološki ekstremni uvjeti, koji se polako uklapaju, ne prepoznaju kao takvi jer su se počeli činiti normalnima” (153).
Autor Nikola Vučić
tacno.net
