Autor: Drago Bojić
Rijetko je koji književnik toliko osporavan, klevetan i demoniziran u vlastitoj domovini kao što je to slučaj s Ivom Andrićem. I dok se o ovom piscu u europskim i svjetskim književnim krugovima govori s poštovanjem i uvažavanjem, među svojima je izložen najprizemnijim pogrdama i najperfidnijm optužbama. Koliko su te kritike i optužbe neosnovane i zlonamjerne, pokazuje u knjizi o Andriću njemački novinar i publicist Michael Martens.
U Pogovoru bosanskom izdanju knjige o Ivi Andriću – U požaru svjetova. Ivo Andrić: Jedan evropski život (Izdavač Buybook, Sarajevo, 2019.), njemački novinar i publicist Michael Martens zapisuje sljedeću rečenicu: „Ova knjiga ne treba da diže niti da ruši spomenike. Ona predstavlja pokušaj približavanja jednom čovjeku i njegovom dobu.“ Rasprave o Andriću vjerojatno nikad neće završiti, a najčešće ih vode, kako precizno zapaža Martens, „književni kritičari i historičari koji sebe ne vide kao nezavisne intelektualce, već kao sluge svojih nacija, pa se najveći dio rasprava uglavnom svodi na to kojoj nacionalnoj književnosti Andrić pripada.“ Te su rasprave bizarne, zaključuje Martens, jer je Andrić pisac svjetskog ranga, posve ravnopravan s velikim nobelovcima dvadesetog vijeka poput Thomasa Manna, Ernesta Hemingwaya, Alberta Camusa, Gabriela Garcíje Márqueza ili Orhana Pamuka.
U vezi s odnosom prema Andriću, piše Martens, na Balkanu kruži jedan podao vic: „Srbi mrze Andrića jer je umro kao Srbin, ali se rodio kao Hrvat. Hrvati mrze Andrića jer se rodio kao Hrvat, ali umro kao Srbin. A Bošnjaci mrze Andrića jer se rodio“. Odnos prema Andriću, generalno kazano, ipak je drugačiji nego što sugerira spomenuti vic: srpska kultura Andrića smatra nacionalnim piscem, ali želi ga prisvojiti isključivo za sebe, hrvatska ga često prešućuje i ignorira, a i kad ga prihvaća, čini to s mukom i nelagodom, a najviše ga niječe i demonizira bošnjačka kultura, upravo ona kultura kojoj je Andrić posvetio veliki, možda i najveći, dio svoga književnog stvaralaštva.
Knjiga U požaru svjetova, prvotno objavljena na njemačkom jeziku u Beču, predstavlja prvu zaokruženu biografiju ovog književnika. Martens se više usredotočio na Andrićev životni put (od Travnika i Višegrada do Sarajeva, Zagreba, Beča, Krakowa, Graza, Rima, Madrida, Berlina, Beograda i drugih gradova u kojima je kao student i jugoslavenski diplomat živio), s povremenim osvrtima na njegova književna djela. Martens ne želi „izbjeljivati“ Andrićevu biografiju i iznosi pred čitatelja i tamne i svijetle strane njegova života. Da bi ušao u tajne Andrićeva života i razriješio sporove koji se vežu uz taj život, autor je poduzeo zahtjevni istraživački postupak u kojem je konzultirao, pregledao i usporedio mnoštvo dokumenata i pisama i dosadašnju literaturu o Andriću.
Martensov pristup nije ni apologetski ni hagiografski te opisuje i one trenutke Andrićeva života u kojima se zbog vlastitih interesa, strahova i nesigurnosti ponio oportunistički, kao što je to bilo u godinama prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Pišući, primjerice, o Andrićevom službovanju u Berlinu, Martens govori o „danjem“ Andriću koji mora izvršavati diplomatske zadatke, i „noćnom“ Andriću koji se muči sa svojim strahovima, dilemama i svojim dvostrukim životom. Andrić je, konstatira Martens, „u svome životu napravio mnoge kompromise, među njima i nelijepe, ali u svojoj literaturi (s izuzetkom kratke faze nakon 1944. godine, kada je želio ostaviti dobar dojam kod komunističkih vlasti da bi ga pustili na miru), ostao je uvijek beskompromisan“. Mnogi prigovaraju Andriću njegovu suzdržanost kad se trebao zauzeti za druge ljude. Martens to ovako objašnjava: „On (Andrić) nikoga ne izručuje na nož, ali i ne pomaže nikome tko je izručen na nož“.
Puno je toga neistinitog, besmislenog i uvredljivog izrečeno i napisano posljednjih trideset godina o Ivi Andriću. Jedni su govorili i pisali da je „kopile i fratarsko dijete“, drugi „da mu je otac beg koji je silovao njegovu majku, sluškinju u svojoj kući“, treći su mu zamjerali oportunizam, šutnju i bešćutnost. Neki su ga proglašavali „mrziteljem muslimana“ (Muhsin Rizvić i Esad Duraković), a hrvatski povjesničar Ivo Banac je svojevremeno pisao da je Andrić „Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“ i da je „sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam“. Bančev ideološki srodnik, „perenijalistički filozof“ Rusmir Mahmutćehajić, u Andrićevim je djelima iščitao „antibošnjački i antimuslimanski politički plan o istrebljenju toga naroda“, a o Andriću se svojevremeno primitivno očitovao i poznati bosansko-hercegovački političar, profesor političkih nauka, Nijaz Duraković (1949.-2012.) koji je u jednom intervju za Andrića rekao da je „bio političko đubre i smrad“ i da je Andrićeva disertacija „najgori nacionalistički pamflet“.
Kad bi se slijedila logika gore spomenutih „stručnjaka za Andrićevu književnost“ i njihov ideološki postupak analiziranja Andrićevih djela, onda bi, primjerice, i bosanski franjevci imali razloga da se ljute na Andrića, jer ih je u nekim likovima predstavio kao površne i neuredne, licemjerne i lažljive, konzervativne i zaostale, nepouzdane i nepovjerljive, škrte i bezobzirne. Na isti način bi i žene u Andrićevoj književnosti mogle pronaći razloga da ovog pisca proglase neprijateljem žena. Nije Andrić jedini pisac koji je na udaru nacionalista, religijskih fundamentalista i zapjenjenih ideologa. Slučaj je to i s mnogim drugim piscima, ali rijetko je tko toliko izložen difamacijama među onima koji bi imali najviše razloga da ga poštuju.
Jedan od onih koji praktično cijeli život vodi bitku za Andrića i ispravne interpretacije njegovog djela, vrlo često usamljen u toj borbi, jest književnik Ivan Lovrenović. U više tekstova i intervjua je razotkrivao i pobijao pseudoknjiževne kritike Andrićeva djela, zbog čega je i sam obasipan uvredama i pogrdama, i konstantno je isticao da je Andrić „najbosanskiji pisac“ i književnik „apsolutne, nulte estetske vrijednosti“. O ovoj prvoj tvrdnji se i sam Andrić očitovao kad je jednom prilikom kazao: „Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali. Sve je moje iz Bosne.“
Pišući o Andrićevom književnom majstorstvu općenito, posebno kad je riječ o kratkoj pripovijetci, jedan drugi veliki pisac Mirko Kovač je sada već davne 1990. godine zapisao da Andrićeve „čudesne pripovjedne građevine ne podliježu provjeri vremena“ jer je „majstor bio siguran u svoju ruku, sve je postavio tako precizno i tako savršeno da tu više nema mjesta nikakvom književnom cjepidlačenju“. I dodaje: „Andrić je pisac tjeskobnih osjećaja, mučen vanjskim i unutarnjim svjetovima, pjesnik stare čulne Bosne koji je patio pri pomisli da sa svakom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija.“
U civiliziranim i kulturno prosvijećenim društvima nobelovac Ivo Andrić bi bio tretiran onako kako to i zaslužuje – kao književnik svjetskog ranga i važnosti. Ali to nije slučaj u bosansko-hercegovačkoj kulturi koja vrlo često prezire i odbacuje ono najbolje što ima. Srećom, ne i stranci, koji poput Micahela Martensa znaju prepoznati ono što je vrijedno i to, bez ideoloških opterećenja, predstaviti javnosti. Knjiga U požaru svjetova je jedna od važnijih knjiga koja se posljednjih godina pojavila na ovim prostorima, ne samo zbog toga što nam otkriva puno toga o Andriću što je dosad bilo nepoznato, nego i zbog toga što razotkriva naše balkanske intelektualne, književne i ideološke perverzije.
tacno.net
