Kolumne

Suad Beganović: Spasonosna ideja ljevice

Desnica, dakle, vrijedi onoliko koliko se približi lijevim idejama. Nepotrebna je desnica u ideji, potpuno besmislena i stoga uvijek pokretana konfliktom, podrškom krupnog kapitala i mržnjom

Tek što su neoliberali proglasili punu pobjedu nad ljevičarskim idejama, markirajući ih komunističkim, diktatorskim i neljudskim i šaljući ih u tamu historije, promolila se ponovo ideja Ljevice, svijetla i jaka kao početkom prošlog vijeka. Urnisanjem nad grobom socijaldemokratije u koju ovih dana liježu ostaci ljevice diljem Evrope radosno kliče kapitalistički liberalizam proglašavajući kraj historije.

Skoro kao bomba, tako da nijedan ljevičar nije ostao ravnodušan, odjeknula je Siriza u Grčkoj. Propala je, odahnuli su liberali, smatrajući da je ta propast i konačna potvrda njihove pobjede. No, savršeno bijela i blještavo svijetla javlja se Ljevica kao ideja, sve jača i okupljajući mnogobrojne frakcije među ljevičarima pod istu želju lomljenja vilice podivljalom kapitalizmu i brutalnom nacionalizmu. Taj prvi korak dolazi nezaustavljivo poput istočnog vjetra.

Prijetvorni liberalizam i nacionalizam vrijede u onoj mjeri u kojoj uspiju ukrasti ideje ljevice. A te ideje su nastajale vijekovima u glavama najboljih umova, sve da bi jednako i bez ikakve predrasude one došle do teorijske komunističke utopije; i dalje najsvjetlije ideje čovječanstva – o punoj jednakosti.

Desnica, dakle, vrijedi onoliko koliko se približi lijevim idejama. Nepotrebna je desnica u ideji, potpuno besmislena i stoga uvijek pokretana konfliktom, podrškom krupnog kapitala i mržnjom. Potrebna je Ljevica. Nagrižena i pokisla, ljevica je uvijek bolja. To znaju i njeni glasači, zato su češće ljuti na ljevicu. Jer šta učiniti, desnica ne dolazi u obzir, a ljevica razočarala. Svaki milimetar napredovanja ljevice nužno je odlučno podržati.

U limenom vozu kojim se vozio Lenjin prije nego će izreći svoje Aprilske teze nalazili su se i menjševici, socijaldemokrati i ljevičari koji nisu bili udivljeni idejom revolucije. Danas, dok nas nacionalisti utovaraju na voz koji vozi u propast mi im moramo biti zahvalni, opet smo na istoj pruzi i počeli smo govoriti jedni sa drugima. Riješili smo se sablasti zastranjenja komunističkih vlada, izvinjavali smo se dovoljno puta i shvatili da nas tjeraju da se izvinjavamo narednih 100 godina, često za stvari za koje se i ne treba izvinjavati.

Navikli smo da držimo oborene glave u vozovima, tramvajima i autobusima. Tu gdje je društvo mi osjećamo patnju, bol i apatiju. Ne želimo vidjeti lice umornog radnika, suviše je bolan taj izraz lica za još jedan sivi dan. To su poniženi i uvrijeđeni, napisao je Dostojevski. Dostojevski je opet aktuelan, siromah iz Bijednih ljudi koji umire nakon smrti psa, jedinog prijatelja kojeg je imao, živi u svakom komšiluku.

Nije više pitanje politike, pitanje je osnovne političke higijene, pogleda na cesti i ciničnog cerekanja nabijeđenog nacionaliste. On prilazi sa smiješkom, nikad neće priznati svoja nacionalistička ubijeđenja i politički credo, no hoće sasvim sigurno nazivajući selam i pomoz bog zavući ruku u tvoj unutrašnji džep i izvući posljednju novčanicu za pomoć Naciji! A zatim će vratiti u taj isti džep sitni kusur i očekivati zahvalnost. Reći će da je to tvoja nafaka od Boga, a ucijenit će te na idolopokloničku zahvalnost njemu. Ukrast će novac od fasade za školu, zatim će tu školu nazvati po nekom fašisti kao dio strateškog ulaganja. Gore od prevare je cinizam i laž. Nacionalizam te želi načiniti saučesnikom, uzimajući ti dostojanstvo. Jer u našoj državi nema nacionalista i glasača SDA, HDZ i SNSD. Niko ne želi priznati da je prodao dušu gorem od đavola.

U takvoj apatiji historija uči poražene. Negdašnji naivni socijalistički optimizam kojem su se smijali, i smiju mu se i danas, te naracije o pobjedi se ne čine više ni toliko naivim, ni toliko lošim. Naime, dok nacionalisti mole za malo pozitivnog stava (kojeg sami ne mogu proizvesti jer su mrzilačke tvorevine), a kapitalisti ulažu mnogo para u pozitivnu psihologiju da bi odgovornost svalili na stav uposlenika, vidljivo da je namjesto uloge žrtve, kukavičenja i plača mnogo bolje izgledao naivni i optimistični socijalistički pogled na svijet. Vrijeme je da se optimizam i solidarnost vrate na scenu kroz politički definisan program. Nemoguć je život bez ideje napretka, bez ideje pravde i pred takvim stvarima ne treba posustajati obarajući glavu.

Zato je ovaj uvod, uvod koji podsjeća na dobru vjeru. No gdje stane nužna utopija nastavlja mudri Marks, taj hladni analitičar trenutne stvarnosti dao je znanje, ne prognoze i savjete. Kada se iz prostora utopije spustimo u prostor realije, kritika je jedino oružje kojim se oblikuje stvarnost ka zamišljenom obliku. On je zamislio da je ovakvo stanje tek stupanj ka boljem i jednakopravnijem svijetu, i tim se treba voditi promišljajući socijaldemokratiju danas. Marks priznaje u uvodu u Prilog kritici političke ekonomije da je njegov prvi komentar na komunizam bio: dilentatizam. U sličnoj smo situaciji danas i sa idejama jednakopravnosti i solidarnosti se moramo upoznavati ponovo na političkoj sceni. Krenuti putem analize poput Marksa. Corbyn jeste bolji od May, ljevica jeste bolja od nacionalista. Ljevica može i mora biti bolja nego jeste.

U okviru predstavljanja sebe dobrim političkim izborom nacionalisti ponovo kradu lijeve ideje i traže sekularnu, jaku i institucionalnu državu. Kada se ljevica ujedini tražeći to isto, desnica ujedinjeno, iako su navodno neprijatelji, izvrši napad na ljevicu. Tu bi u raspravu trebala uskočiti akademska zajednica da pomogne, ne politiku, nego ideju Ljevice i da pokaže kontradiktornost stavova. Ona to ne radi, na katedrama rade često najveći fašisti u ovoj državi. Odlično plaćeni da održe stanje takvim kakvo jeste.

U sutonu koji kreiraju svojim regresivnim ideologijama rađa se spasonosna ideja ljevice, malo kao nada, više kao inat, spremna nove naraštaje emancipirati za minimum dostojanstva. Nevelika, sa izgledima da stvari ne budu kakvim su zamišljene, ljevica bi trebala dobiti šansu. Baš kako je Badiou zaključio da treba da preživi ideja sve smo bliži tome da treba da preživimo i mi sami sa sobom i uprkos njima.

Suad Beganović, Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close