Za razliku od sektaškog, plemenskog razmišljanja nacionalista sa sigurnim bazama glasača, SDP i DF će uvijek biti kažnjeni za propuste
Daleko od ideje Ljevice u svijetu stoji politička ljevica u BiH. No, i dalje svjetlosnim godinama bliža čovjeku od desnice i liberalnih sekti. Zbog toga je, u državotvornom smislu, svako ukrupnjavanje i koaliranje ljevice pozitivna stvar. Način, napredovanje i izbor partnera treba biti predmetom rasprave. Nakon zajedničkog nastupa bloka SDP-DF politička ljevica se ukazala kao ozbiljan konkurent trenutnoj vlasti. Ozbiljno pitanje se postavlja danas: Treba li joj dati šansu?
Malim fijakerom socijaldemokratije upravljao je Zlatko Lagumdžija, više opijen nego trezven, vozikao je socijaldemokratiju lijevo i desno, od Tita prema Bogu i nazad, ali se taljao prema Europi. Koalirao je sa SDA, a trajne rane nanio sinapsama Nine Raspadića držeći hadezeovski nacionalizam pod kontrolom. No, pokazalo se da ljubav SDA i HDZ je neraskidiva i da je gore koalirati sa SDA nego sa separatistima, trećeentitešima i hadezeovskim krimi miljeom. Pregazio ga je nacionalistički tenk Bakira Izetbegovića.
On je prvo zauzeo firme, da bi ih potom dao drugaru Čoviću, potom je zauzeo KCUS da bi i to dao svojoj begovici, a zatim je raznio Reviziju presude čineći BiH smiješnom u očima svijeta i ponizio Bošnjake. Nakon toga je tenk stao, jer je tehnička podrška u vidu Zukića, Kukića i kompanije završila u zatvoru. Vučić je tada preuzeo uzde pa je Vučić kao državnik Srbije predstavljao Srbe i u Srbiji i BiH, a Bakir Izetbegović kao državnik BiH predstavljao samo Bošnjake u BiH. Do dan danas Izetbegović nije shvatio šta mu je počinio Vučić. Na kraju se Izetbegović sakrio u VIP loži koja je napravljena za njega u džamiji, smatrajući da Bog za njega želi VIP pored ostalih siromašnih muslimana. Stradao je i jadni konj Amira Zukića, pa je bošnjačka politika nastavila da pješači prema EU, dosta sporije nego fijaker ljevice kojeg je Lagumdžija survao u propast nakon gubitka prvih sljedećih izbora.
Iako je Željko Komšić dobrano pomogao da propadne ljevica u BiH svojim infantilnim pristupom i očajnim kadroviranjem DF-a, ljevica je nekako i to preživjela i doživjela ujedinjenje. Ne potpuno, zasad. No, samo stapanje SDP-a i DF-a ima smisla za buduće djelovanje, pa je zajednički nastup prvi čin. SDA će nesumnjivo pokušati upravo preko DF-a i Komšića da razjedini ljevicu, pa je pred Komšićem historijski trenutak da odabere da li je lijevo ili desno.
U realpolitici se gleda zapadno, a tamo je pobijedila Angela Merkel i napredovali desničari, tamo je pobijedio Macron. Corbyn se jedini drži i učiti od Laburista u Engleskoj je mudar potez. To je dobar čas i opomena ljevici u BiH da ne pokušavaju biti veći papa od pape, da su neoliberalni diskursi podešeni da odgovaraju više desnici nego ljevici, a da je nacionalizam sastavna ideja neoliberalnih ideologija, jer omogućava lakše eksploatiranje. Za razliku od Lagumdžije, Nermin Nikšić morao bi zaboraviti na dodvoravanje preko patriotizma. Jedini patriotizam koji Bosna i Hercegovina treba jeste ozbiljan i sveobuhvatan rad na jačanju institucija BiH. Sve drugo je pobjeda desnice i liberala kako nas uči iskustvo Europe.
S druge strane, SDP je jedina ozbiljna stranka u BiH na lijevom spektru. Sa jakom infrastrukturom, bez preletača kao u DF-u i uz jednostavnu, ali tačnu, činjenicu da su uspjeli graditi više od SDA i HDZ oni će predvoditi ljevicu u FBiH bez dileme, kao stranka sa najvećom bazom multikulturalnog tipa. Pohvalna je i njihova promjena načina glasanja unutar stranke, jedan čovjek – jedan glas, što ih primiče zapadnim uređenim strankama. Ostala ljevica namjesto zavisti bi trebala konstruktivno prihvatiti ono što već jeste. I DF je bio u računici gdje su izbacili Dodika iz vlasti, SDA im se tradicionalno zahvalila nožem u leđa na federalnom nivou i uzimajući njihove poslanike razinu ispod. Ostaje kao jedino rješenje jačanje ljevice.
SDP treba kritikovati snažno i jako. Za razliku od sektaškog, plemenskog razmišljanja nacionalista sa sigurnim bazama glasača, SDP i DF će uvijek biti kažnjeni za propuste. To je odličan metoda kontrolisanja politike koju vodi ljevica. No, predugo kažnjavanje ljevice donijelo nam je pobjedu nacionalista i izjave poput Bakira Izetbegovića da borci hodaju uzdignute glave, pa se pokazuje nužnim borba protiv takvih bestidnosti dok isti ti borci štrajkaju pred zgradom Vlade FBiH.
Vakat je posložiti prioritete i odagnati besmislene rasprave koje odgovaraju nacionalistima. Rasprave o filoustaštvu naspram ustaštva, tvrdom i mekom nacionalizmu dobre su samo u toj mjeri u kojoj mogu biti iskorištene kao spoznaja i alat za daljnju borbu protiv nacionalista. Trošenje vremena na takve rasprave u javnosti samo je asistiranje nacionalistima. Namjesto imaginiranja 100 nijansi nacionalizma, dovoljno je praktično pogledati slučaj Gorana Čengića i dvorane koja nije nazvana po njemu iz isključivo mrzilačkih razloga prema Goranu, koji nije musliman, pa stoga u jednom muslimanskom gradu ne vrijedi dovoljno. U kojoj tačno dozi je nacionalizam, mržnja i bestidnost zastupljena i koliko je bitna ta nijansa u praktičnom životu? I mantra po kojoj su svi isti odgovara nacionalistima, jer izjednačava odgovornost onih na vlasti i opozicije, a ta odgovornost ni formalno niti na bilo koji način ne može biti ista. Nacionalizam je tu, borba je nužna i potreban je ozbiljan rad u službi antinacionalizma. No, posve bi pogrešno bilo i tu stati. Okrenuti se terenu, posjetiti selo i graditi puteve, tražiti plan za osnaživanje ekonomije i uključiti inteligenciju da osmisli načine za napredak u svakoj sferi dugoročan je i najbolji put za uništavanje nacionalista koji žele neobrazovan i neinformisan narod.
Ljevica je prihvatljivija i EU. Turkofilne i rusofilne ideologije (a znakovita je saradnja Rusije i Turske u posljednje vrijeme) donose štetu. Česte optužbe o komunistima i njihovoj vezi sa nekadašnjim SSSR-om zamazivanja su očiju. Bošnjaci ponovo dobijaju instrukcije o ruskoj opasnosti. No, niko ne povezuje da ta opasnost dolazi nakon približavanja Rusije i Turske, što baca svjetlo da su danas najbliži Rusiji zeleni nacionalisti, baš kako su srpski nacionalisti nikad bliže Turskoj koja i ekonomski ulazi u Srbiju. Istovremeno, nikakva ljubav prema Bošnjacima ne donosi novac ovdje. Ostaje tako samo put prema EU koja donosi novac, a najbolji lider za takvo što je ljevica.
U ovom kratkom uvodu nije spomenut GS. Naprosto, stranka bez infrastrukture i bez ozbiljnog iskustva nema nikakvu šansu osim da otima glasove i komada tijelo ljevice. Medijski skandali koje preferira Suljagić u državnom smislu su nepoželjni. Jednako često se u priču o ljevici ubacuje Naša stranka, iako za to ne postoji nikakav osnov. Nedavno napuštanje četiri čovjeka iz Naše stranke od kojih su dva značajnija izvelo je na svjetlo dana i pitanje o podjeli unutar Naše stranke. Peđa Kojović je u intervjuu za jedan desničarski portal rado govorio o posljednjim dešavanjima. Zaključio je da je o ideološkim razmiricama NS i Denisa Gratza saznao sa facebooka i pokazao potkapacitiranost jednog lidera. Da se zaključiti iz intervjua Kojovića da on nije ni bio svjestan višegodišnje zelene struje koja je harala tom komunalnom strankom. Na stranu prijateljevanje sa, ni manje ni više, savjetnikom Bakira Izetbegovića na sedmičnoj razini, na stranu i činjenica da su prepisali klerikalnu želju za gašenjem kladionica što su u NS preveli u odmicanje kladionica od kulturnih institucija, nevjerovatno je da je NS samo jednom imala veliku priliku da uradi nešto i učinila je rukom Denisa Gratza ono što je htio Fadil Novalić i SDA sa Zakonom o radu.
Bitno je, skoro krucijalno pitanje za razumijevanje rada NS i političkog angažmana Dennisa Gratza, šta je tačno liberalno u toj stranci i po čemu je liberal Gratz? Jedan jedini bitan glas i danas se ne čini da je SDA imala ikakav problem sa tim. Da li će zelena struja dobiti dobre poslove nakon svega u NS ostaje nam pratiti, ostaje, tačnije, provjeriti već dobijene pozicije. Moglo bi se zaključiti da Peđa Kojović ne smatra da bi NS bila odličan projekat SDA koja za cilj ima uzimanje glasova ljevici u Sarajevu i konačnu pobjedu zelenih u istoimenom kantonu. Ili se to već desilo i njihovom krivicom? Moglo bi se u svemu prepoznati i elitistički odnos prema radnicima koji su sporedna priča za NS. Sve to NS diskvalificira kao predstavnika ljevice. Loša infrastruktura koju imaju i želja da ljevicu privuku centru, a desnicu ostave desno vodi društvo u pseudoliberalni kriptonacionalistički raj kojeg NS planira za BiH.
U svakom slučaju treba propitati poziciju NS koja pretendira da nameće trendove, a dosad je bila i ispod radara kritike kao mala, radišna stranka s komunalnim prizvukom. Iako je nužno diferenciranje, isticanje odvojenosti nekih članova od nacionalizma, barem pojavno i deklarativno, vrijeme je i za postavljanje pitanja zašto Sarajevo, sa jednom komunalnom strankom, nikad nije izgledalo manje urbano. Da li je NS podbacila u svom glavnom podvigu?
Bosna se ne svodi na sarajevski poderani asfalt, niti narcizam neobegovskih malograđana sa filmskog festivala. Ona istinskije živi izvan svog glavnog grada. Tamo u onim radišnim ljudima, bez obzira živjeli u manjim gradovima ili na selu, koji se bore sa stravičnom socijalnom krizom i egzistencijalnom neizvješnošću. Shvati li to, SDP je jedini koji se može približiti stvarnom bosanskom životu, a savez SDP-DF nametnuti se za jedini realni politički izbor. Tamo, u takvoj Bosni, jasan je izbor samo između nacionalizma ili ljevice koju predstavlja instrastrukturom jak SDP. Oni mogu parirati kapilarnom nacionalističkom sistemu koji podjarmljuje i vjerske institucije i lokalne kabadahije iz malih mjesnih zajednica.
Iako je preuranjeno kladiti se na ljevicu, izbor između nje, makar nominalne, koja od toga ne bježi, i nacionalista koji već dvadeset godina nemaju ni toliko obzira da priznaju svoj nacionalizam, se ne čini ni toliko teškim. Jer mi napadnuti nacionalizmom sa svih strana, moramo tražiti rješenje da nam dika ne budu fašisti iz Drugog svjetskog rata, da makar po njima ne dajemo školama imena.
Suad Beganović, Prometej.ba
