Studente, kada kažeš korupcija, na šta tačno misliš?

Knjige od dotičnog profesora nisu obavezna literatura. Štoviše, čak ne postoje nikakve povlastice ako kojim slučajem kupite njegovu knjigu, postoji samo jedna mala sitnica koju možete uraditi: zadnjih 15 minuta ispita možete otvoriti njegovu knjigu i provjeriti kako ste uradili ispit…

(Autor: Elvir Padalović – 6yka.com)

U sklopu projekta Prevencija korupcije u visokom obrazvanju kroz unapređenje transparentnosti na univerzitetima u BiH, Transparency International Bosne i Hercegovine prikupio je i objavio novinarske priče studenata o korupciji u visokom obrazovanju.

Iz ove organizacije napominju kako je cilj aktivnosti bio sakupiti iskustva samih studenata, njihov pogled na obrazovanje i oblike korupcije koji se javljaju na univerzitetima i pri tom ih podstaći da razmišljaju kritički o ovoj temi ali i da se sami uključe u borbu protiv korupcije. Odabrano je 20 priča studenata koje su nagradjene novcanim nagradama.

Od njihovih radova sačinjene su novine pod nazivom “Cirkus Korupcija” koji je u skaldu sa aktuelnom kampanjom ove organizacije a čiji je slogan “Korupcija u obrazovanju, cirkus u profesiji” a same novine se sada dsitribuiraju na univerzitetima širom BiH.

 

Priče studenata pokrivaju različite teme i pristupe: od samokritike u pogledu varanja na ispitima i sopstvene krivice za korupciju, pa do kritike iskvarenog sistema vrijednosti u kojem vladaju nepotizam i političke stranke. Ono što je pozitivno jeste da postoji svjesnost studenata koliko problem korupcije predstavlja u samom društvu ali među ovom populacijom te koliko ona utiče na njihovo obrazovanje, koje doseže čak i do svjesnosti o sopstvenoj krivici koja se ogleda u nedostatku aktivizma i borbe za studentska prava.
Kada je riječ o iskustvima u oba entiteta ona su ista na svim univerzitetiima u BiH jer je korupcija jedna od rijetkih stvari koje ujedinjuju ovu zemlju.
Prema onome što se može pročitati iz “Cirkusa Korupcija” studenti bi prije svega voljeli da neko od odgovornih za korupciju bude adekvatno kažnjen a najviše se osvrću upravo na nedostatak posljedica i kazni za korupciju u visokom obrazovanju i na solidarnost unutar akademske zajednice, ali naglašavaju naravno i potrebu jačanja studentskih prava i mehanizama zaštite za studente koji prijavljuju korupciju.
Prema ranijem istraživanju gotovo svaki četvrti student imao je lični susret sa korupcijom, platio je pozitivnu ocjenu ili je traženo od njega da je na neki način plati.
“Studenti su kao najrasprostranjenije oblike korupcije na njihovim fakultetima vidjeli u davanju pozitivne ocjene za novac ili neku drugu naknadu, dobijanju ocjene na osnovu rodbinskih i porodično-prijateljskih veza, a na trećem mjestu je uslovljavanje izlaska na ispit kupovinom knjiga. Prema mom mišljenu, ovi oblici korupcije se mogu riješiti za godinu dana, samo je potrebna volja da se to započne raditi” rekao je ranije za BUKU prof. dr Najil Kurtić, voditelj istraživanja.

Ono što je iskazano u pomenutom istraživanju a što posebno zabrinjava jeste činjenica da je 46% studenata spremno da pribjegne korupciji u slučaju da nemaju drugog načina da polože ispit.

U isto vrijeme, spremnost i studenata i profesora na uključivanje u antikoruptivno djelovanje još uvijek se svodi većinom na  pisanje anonimnih prijava. Kada su u pitanju mjere suzbijanja korupcije, generalno gledajući, i studenti i osoblje preferiraju poduzimanje strožijih, represivnih mjera i računaju na odvraćajući efekat strožijih kazni, donošenje strožijih zakona i  dosljedno i efikasno krivično gonjenje počinilaca.

Pročitajte jednu od tri najbolje ocijenjenih priču o korupciji a objavljenu u ”Cirkusu Korupcija” autora Mate Grabovca.( u narednom periodu objavićemo i preostale prvoplasirane priče )

 


Petnaest minuta korupcije – pet godina cenzure

Započinjanje članka na temu korupcije, možda je i teže nego pisanje na samu temu. Kako započeti članak o jednoj takvoj pojavi koja je sveprisutna, sveprožimajuća, štoviše, sasvim normalna u našem društvu? Vjerojatno je lakše pisati o nečemu što je neki marginalni fenomen koji izaziva konkretnu i novu reakciju, tada samo trebamo pretočiti dojam iz nervnih veza u pisanu formu  članka i posao je dobrim dijelom odrađen. Možda bi najlakše bilo pisati o korupciji u bosanskohercegovačkom obrazovanju, kada bi na trenutak mogao postati stranac kojem je situacija u našem društvu nova. No, kako nemam tu privilegiju, ostaje mi da koristim ono što mi moja vlastita percepcija dozvoljava i da pokušam da kažem nešto novo na temu koja se beskrajno ponavlja, godinama.

Student sam na Političkim naukama u Sarajevu, fakultetu koji je na poprilično lošem glasu, zbog čega najviše ispaštaju studenti i profesori koji se stvarno trude i koji bi htjeli da se stanje na fakultetu popravi. Dio reputacije mog fakulteta je, između ostalog, i korupcija na njemu. U očima studenata, korupcija je nešto nezaobilazno i nešto što se jednostavno prihvaća, bez pretjerane emotivne reakcije. To je kao vremenska prognoza, ako kažu da će sutra pasti snijeg, znaš da je tako i ne frustriraš se oko toga. Spremiš kišobran i to je to. Što se korupcije tiče, kod nas loše vrijeme nije prognoza, nego dijagnoza društva. Društvo u Bosni i Hercegovini je sraslo s korupcijom i naviklo na nju, što je jedan od većih razloga zašto ništa ne poduzima u vezi nje. To je pomalo beznadna situacija, jer ne postoji adekvatan način da se to rješi, ili barem nije na vidiku.

Glavno pitanje u vezi sa rješavanjem problema korupcije u visokom obrazovanju bi bilo: Odakle početi? I naravno, još bitnije: Kako to uraditi? Kako zakonski regulirati stvar, koja je već zakonski regulirana, ali za te zakone jednostavno nitko ne mari? Za dobar dio korupcije je zaslužna sama struktura fakulteta i sustav polaganja ispita, koji je kod nas neka čudna simbioza starog načina i bolonje, koja egzistira zasebno i po svojim pravilima, balansirajući negdje između jednog i drugog. Bolonja sama po sebi ostavlja puno manji prostor za prakticiranja određenih vrsta korupcije, prosto jer nema usmenih ispita, zbog čega su stvari puno ravnopravnije i transparentnije. Moguće je, recimo, da se umjesto imena studenta, na ispitu upisuje šifra, što još dodatno otežava korupciju. Uvelike bi pomoglo i da se naprave određeni koraci u smjeru kontroliranja profesora od strane studenata, možda kroz instituciju studentskog parlamenta. Neki oblik direktne demokracije u kojem bi studenti mogli da poduzmu konkretnije akcije prema nekim profesorima ne bi bio na odmet, jer je sadašnja struktura fakulteta suviše vertikalna. Koje bi te mjere bile i koliko bi bile ozbiljne je već tehničko pitanje, ali bi u svakom slučaju dobro došli mehanizmi kojima bi profesori zavisili od studenata i njima polagali račune, a ne samo obrnuto.

Kao i u svakoj drugoj vertikalnoj strukturi, na fakultetima postoji velika neravnoteža moći profesora naspram studenata i to je stvar sa kojom se nije lako nositi. To proizvodi jedan odnos moralnog licemjerja sa kojim svaki student mora da se nosi. Studenti su prisiljeni da, ili svjesno postanu licemjerni, ili riskiraju svoje školovanje ako istupe sa informacijama sa kojima raspolažu. Svatko tko želi završiti fakultet mora izvršiti jednu vrstu prilagodbe, koja podrazumijeva i zatvaranje očiju pred stvarima koje su potpuno očite. Nije to neki naročit psihološki teret, naravno ako niste direktno pogođeni korupcijom, ali je svakako jedna tužna činjenica za svakoga kome je stalo do stanja u društvu i svakoga tko ima neke ideale. Umjesto da navodim primjere i profile te vrste prilagodbe, pokazat ću jasno o čemu pričam baš na primjeru ovog članka.

Kada sam tek krenuo istraživati sjetio sam se jednog očitog primjera korupcije na mom fakultetu, koji me inspirirao za naslov teksta. Primjer je tragikomičan, i najbolje pokazuje stanje u našem visokom obrazovanju, ne zato što je taj primjer korupcije vješto izveden, nego upravo suprotno, zato što je nevjerojatno očit i glup. Radi se o jednom konkretnom profesoru sa imenom i prezimenom koje sam imao želju spomenuti u ovom članku. Prvo što sam pomislio kada sam to htio uraditi je pitanje: da li će mi taj profesor predavati u budućnosti? Bitno je to pitanje i nije  baš pametno biti brzoplet s tim. Pisanje dobrog članka jest bitno, a konkretno ime puno doprinosi. Eventualna nagrada  za članak jest privlačna, ali ipak, da li je privlačnija od položenog mastera? To je jasan prikaz posljedica, a radi se o spominjanju jednog običnog imena. Ubrzo sam saznao da će mi taj profesor ipak predavati ponovo u idućim godinama i samim tim moja namjera da mu napišem ime je pala u vodu. Toliko o njegovom imenu u ovom članku. Mislim da je ovo savršen primjer situacije u kojoj se studenti nalaze.

No, ako ne mogu navesti njegovo ime, ipak mogu opisati o čemu se radi. Naime, već navedeni, ili bolje rečeno ne-navedeni profesor, je autor stanovitih knjiga koje se tiču predmeta na kojima predaje. Budući da je on naročito poštena i dostojanstvena osoba, njegove knjige nisu obavezna literatura. Štoviše, čak ne postoje nikakve povlastice ako kojim slučajem kupite njegovu knjigu, postoji samo jedna mala sitnica koju možete uraditi: zadnjih 15 minuta ispita možete otvoriti njegovu knjigu i provjeriti kako ste uradili ispit. Profesor je naglasio da on nije dozvolio da se prepisuje, može se samo provjeriti da li smo točno uradili, naravno, samo iz njegove knjige. I tako sam ja prošao dva ispita, profesorove knjige nisam kupovao, što nije bio slučaj sa dobrim dijelom mojih kolega koji su je imali na stolu. Kada dođe vrijeme da se “provjere”, mahnito se listaju stranice i traže se dijelovi u knjizi. Zanimljivo kako studenti uvjerljivo najveći dio ispita urade za vrijeme tih zadnjih 15 minuta dok se provjeravaju. Još je zanimljivije kako jedan profesor koji se toliko trudi da olakša studentima, ne primjećuje to što se dešava pred njim, iako se nalazi u istoj sali.

Svaki student na Političkim naukama kojemu taj profesor predaje će znati o kome se radi, ako kojim slučajem bude imao priliku da pročita ovaj tekst. Hoće li biti spreman da kaže o kome se radi, vjerojatno ovisi od više faktora, od kojih je najvažniji onaj koji se odnosi na mogućnost da mu taj profesor ponovo predaje neki predmet. Kako sam saznao, o tom profesoru postoji arhiv prijava na našem fakultetu, a on i dalje predaje i, podrazumijeva se, prodaje. Ovo je, vjerujem, dovoljno da se dočara odnos studenta naspram profesora. Postoji još primjera koji su očiti, a opet nitko o njima ne razmišlja. Tako na primjer, svake godine na mom fakultetu ja plaćam naknadu od 20 km za korištenje ISSS-a, studentskog informacijskog sustava koji služi za prijavljivanje ispita i preko kojeg se dobijaju informacije o ispitima. Sve bi to bilo u redu da ja stvarno prijavljujem ispite preko tog sustava, ali on, već ne znam koju godinu, ne funkcionira, i ja skupa sa svim ostalim studentima mog fakulteta dajem dvadeset maraka za nešto što ne postoji. Za ISSS sustav se daju velike količine novca svake godine i taj novac negdje ide.

Osim toga, u obavještenju za upis godine stoji naznaka da treba platiti 5 km za fond “Suada Dilberović” i još 5 za aktivnosti studentskog parlamenta. Ove dvije stavke nisu obavezne, a to ipak nigdje ne piše. Ja sam, kao i dobar dio studenata vjerojatno, izdvojio tih deset maraka, a da nisam znao da to ne moram. Ovo su samo neke od stvari koje sam ja kao student primijetio “golim okom”. Kada bih krenuo ozbiljnije istraživati ovu temu mislim da bi se moglo naći još puno kostura u ormaru.

Studenti na fakultetu, doduše, primjećuju ove stvari, ali jednostavno ne postoji inicijativa da se nešto uradi po ovom pitanju. To nikome nije ni opcija. Očita je indiferentnost prema korupciji u našem društvu, a i svojevrsna apatija i pesimizam glede mogućnosti da se situacija na bilo koji način poboljša.  No, čak i da se situacija promijeni, čak i da se smijene svi profesori koji imaju ikakve veze sa korupcijom, koji bi rezultat toga bio? Imali bismo manjak profesora na univerzitetima, a njihovih zamjena baš i nema previše. To je složen problem, a jedino eventualno rješenje tog problema je u tome da se nađe neki način da se korupcija onemogući u samom početku. Korupcija u visokom obrazovanju je jedna velika hobotnica koja ima svoje krakove pružene na sve strane. Ubiti je ni u kojem slučaju nije opcija, jedini način je da se obuzda, da joj se krakovi zavežu i da joj se onemogući da nastavi funkcionirati kako je funkcionirala do sada. Tada bi postojala mogućnost da se univerzitet transformira u jedno pitomo stvorenje koje bi služilo svojoj svrsi: obrazovanju ljudi i stvaranju novog stručnog kadra. Vjerujem da je to jedina mogućnost. Zakoni sami po sebi nisu dovoljni, potrebna je struktura koja omogućuje da se ti zakoni provode. Možda su baš smjernice na koje sam ukazao u gornjem dijelu teksta, vezane za provedbu bolonje i aktivnosti studentskog parlamenta dobar pravac za razmišljanje.

Situacija ovakva kakva je danas ne daje previše nade za konkretne akcije. Studenti ako i žele nešto poboljšati, nisu u poziciji da to urade. Ja, kao student, savršeno razumijem zašto se tako većina nas osjeća. Ovaj članak bi bio podosta drugačiji, da imam privilegiju da riskiram nastavak školovanja time što ću detaljnije istraživati i navoditi konkretna imena sa mog fakulteta. Možda to mogu i možda ne bi bilo posljedica. Ja, ipak, ne želim da riskiram, kao i velika većina studenata. Možda za cijelu ovu stvar treba puno više hrabrosti, kako osobne, tako i kolektivne.

Kao što rekoh, čudno je, i pomalo demotivirajuće, razmišljati o tako očitoj, opipljivoj stvari kao što je korupcija. Čovjek mora da oprezno balansira sa svojim mislima, i puno toga napisanog ovisi od raspoloženja. To je nešto slično kao vožnja automobila, ako vozim u pijanom stanju, znam koje su mi opcije izgledne. Lako mogu doći u stanje beznađa i dići ruke od svega. Ono što je u tom slučaju veoma izgledno jest zid. Vlastiti mentalni zid pred problemom koji postoji i postojat će, dok se neko njime ozbiljno ne pozabavi. Ako se, pak, previše zanesem i zaletim, lako je moguće da će negdje iza kuta čekati patrola i naplatiti mi kaznu. Hoće li to biti iza petog, šestog, sedmog semestra, ne znam. Znam da postoji ta mogućnost. Zato ipak, radije vežem pojas, i vozim onoliko koliko se smatra dozvoljenim. Nekada, kada završim fakultet, i kada mi neki drugi uvjeti budu diktirali brzinu, možda i ime profesora kojeg sam spominjao bude napisano u nekom drugom članku. A do tada ću nastojati da mu uradim ispit, bez naknadnog provjeravanja u zadnjih petnaest minuta.

Nikola Dronjak: Kao društvo smo oboljeli i treba nam kolektivna terapija

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close