AUTOR: NELA VLAŠIĆ / autograf.hr
Ne znam tko me trenutno više nervira na društvenim mrežama, oni koji bespogovorno vjeruju kako ćemo iz ove pandemije izaći kao bolji, svjesniji ljudi spremni na odbacivanje svih u potrošačkome užasu umjetno stvorenih potreba i navika ili dežurni skeptici, koji povazdan ironiziraju silnu potrebu ljudi prisilno zatvorenih po kućama i stanovima da vjeruju Stožeru.
Ljudima različitih struka odabranima da nas vode i savjetuju u ovom, za čitav svijet mučnom razdoblju pandemije koronavirusa.
Ne vjerujem da ljudi iz kriznih situacija, svjetskih ratova, ekonomskih kriza, stradavanja čitavih naroda išta nauče za budućnost. Ratne, ekonomske, zdravstvene krize i nepogode ne mijenjaju, nažalost, ljudsku ćud.
Povijest na dnevnoj bazi demantira optimiste tog tipa ponavljanjem istih pogrešaka koje su naši preci činili pred sedamdeset ili stotinu godina. Svim tehnološkim čudima usprkos i dalje smo skloni stereotipima i osudama svega različitog od nas. Lakše nam je mrziti, obezvrijediti, odbaciti – i ljude i kulture – negoli pokušati razumjeti, prihvatiti, zavoljeti…
Koliko se samo besmislene mržnje i predrasuda o Kini i Kinezima prosulo društvenim mrežama nakon epidemije koja je krenula s tržnice Huanan u Wuhanu. Onako generalne bez ikakvih ograda.
Nisu mogla pomoći ni svjedočenja brojnih Kineza koji žive i rade na Zapadu kako se velika većina stanovništva te mnogoljudne zemlje protivi trgovini, konzumaciji ili ubijanju divljih životinja za potrebe tradicionalne, kineske medicine. Mrzitelji su znali bolje od samih Kineza.
Kineski studenti širom svijeta imali su problema i trpjeli su uvrede i odbacivanja svojih kolega uvjerenih kako svi u Kini jedu štakore, zmije, šišmiše ili daždevnjake… Američki predsjednik bolest nije nazivao službenim nazivom COVID-19, niti virus koronom, već vrlo dosljedno ”kineskim virusom”.
To je isto kao da mi legionellu pneumophila kolokvijalno nazovemo američkom bakterijom, jer je izolirana davne 1976. u Philadelphiji. I ona baš kao COVID-19 može dovesti do teške upale pluća, ali i zatajenja drugih organa poput jetre, bubrega, srca i u tom slučaju smrtnost je izuzetno visoka. Na sreću ova ”američka bakterija” liječi se antibioticima.
Nisam sklona svjetskim zavjerama, ali mnogima je u interesu ovu prirodnu tragediju i njezine ekonomske posljedice, koje će nedvojbeno uslijediti, svaliti na leđa Kine i Kineza.
Upravo zbog svih tih predrasuda i gomile budalaština ”antivakcinaša” koje smo u ovih nekoliko tjedana imali prilike čitati, nadriliječnika čiji su se savjeti kretali u rasponu od češnjaka, kadulje i C vitamina do pancete i lozovače, meni su kao melem na ranu dolazile pressice Stožera. Stručnjaka koji su mirno, staloženo, meritorno i odmjereno govorili o bolesti i načinu širenja (sve donedavno bez imalo politiziranja) i rezultat zasad nije izostao.
Bolest se širi ritmom koji osiromašeni zdravstveni sustav Hrvatske zasad dobro prati.
Budalama i skepticima to nije dovoljno.
Njima je susjedova trava uvijek zelenija, pa veličaju švedski model ”imuniteta krda” u kojem se, nema tu nikakve dvojbe, za dio stanovništva unaprijed potpisuje smrtna kazna ne bi li sutra, mada ni to kod ovog virusa nije izvjesno, dio građana bio imun.
Zapanjila me količina ljudi spremnih, usprkos vijestima iz čitavog svijeta, a posebno onih iz Italije, Španjolske, Velike Britanije i Amerike, vjerovati da COVID-19 nije ništa opasniji od sezonske gripe ili, pak, u to kako bi stari i bolesni umrli i ovako i onako.
Osvijestiti ih očito ne može, ni beba preminula u Americi, ni smrt sredovječnog muškarca u Zagrebu koji prije zaraze koronavirusom nije ni od čega bolovao.
Čitamo i o poznatom sarajevskom epidemiologu (čija supruga istina krivi sustav za sporu reakciju), koji je također podlegao infekciji iako je prethodno bio potpuno zdrav. Oni znaju najbolje. Bolje od stručnjaka. Sve. I to kako se i čime hrane Kinezi i to kako ispravno postupiti u doba pandemije.
Upravo zbog količine takvih nespremnih ni na minimum žrtve za drugog, ovih koji se bez imalo srama javno zalažu za brutalno preživljavanje najotpornijih, za ”živi zid za mrtve penzionere”, kako netko reče, ne vjerujem da iz ove pandemije možemo izvući pouke koje će nas učiniti boljima i odgovornijima.
Duga izloženost egoizmu i površnosti rezultirala je s puno pernara… Nema te količine C vitamina koja nas može spasiti.
