Ako išta može razotkriti skrivene planove britanskih savezničkih sila, u Prvome svjetskome ratu, protiv centralnih sila okupljenih oko Njemačke, Austro-Ugarske i osmanlijske Turske, onda je to tajni diplomatski sporazum potpisan u jeku rata, 1916. godine. Potpisnice su bile Britanija, Francuska i kasnije Italija i carska Rusija. Nazvan Sporazumom Sykes – Picot, po imenima dvojice dužnosnika, engleskom i francuskom, koji su ga sastavili, taj je sporazum odavao izdaju i nakanu Engleske da nakon rata prigrabi najveću kontrolu nad neistraženim naftnim potencijalima u Arapskom zaljevu.
Dok je Francuska bila zaokupljena Njemačkom u krvavom i beskorisnom pokolju duž francuske Linije Maginot, Britanija je premjestila strahotno velik broj svojih vojnika, više od 1.400.000, na Istočno bojište.
Javno objašnjenje koje je Britanija dala za to neobično gomilanje dragocjenog i nedostatnog ljudstva na istočnim obalama Mediterana i u Perzijskom zaljevu, bilo je da to će se time osigurati učinkovitije ratne operacije Rusije protiv Centralnih sila i omogućiti prolaz ruskom žitu kroz Dardanele na putu do Zapadne Europe, kojoj je žito bilo prijeko potrebno.
Međutim u stvarnosti to nije bilo baš tako. Nakon 1918. Engleska je i dalje držala skoro milijun svojih vojnika po cijelome Srednjem istoku.
Perzijski je zaljev 1919. postao “Englesko jezero”. Ljuti su Francuzi mlako protestirali da su Britanci iskoristili pat poziciju i odnijeli pobjedu protiv slabijega Turskog Carstva, dok su njihove snage krvarile na Zapadnom frontu. Francuska je izgubila skoro 1.500.000 vojnika i imala je 2.600.000 teških ranjenika.
U novembru 1917., nakon što su boljševici u Rusiji preuzeli vlast, Lenjinovi su komunisti među dokumentima carskoga Ministarstva vanjskih poslova otkrili jedan tajni dokument i odmah ga objavili. Bio je to plan Velikih sila kojim je zacrtano Osmanlijsko Carstvo nakon rata – raskomadano u korist pobjedničkih sila. Detalji su toga plana razrađeni u februaru 1916. i tajno ratificirani od strane vlada relevantnih zemalja u svibnju 1916. Javnost nije imala pojma o toj tajnoj ratnoj diplomatskoj aktivnosti.
S britanske je strane taj dokument sastavljao Sir Mark Sykes, savjetnik za istočna pitanja lorda Kitchenera iz Kartuma, ministra rata. Dokument je imao za cilj osigurati privolu Francuske za ogromno prebacivanje britanskih snaga s europskog bojišta na Srednji istok. Za dobivanje tog ustupka od Francuske Sykes je imao ovlasti ponuditi francuskom pregovaraču, Georgesu Picotu, nekadašnjem glavnom konzulu u Bejrutu, velike poslijeratne ustupke u arapskom dijelu Osmanlijskoga Carstva.
Francuska je trebala dobiti potpunu kontrolu nad područjem pod nazivom “Zona A”, koje je obuhvaćalo Širu Siriju (Siriju i Libanon), uključujući veće gradove u unutrašnjosti: Aleppo, Hama, Homs i Damask, kao i naftom bogati Mosul na sjeveroistoku, s naftnim koncesijama koje je u to vrijeme držala Deutsche Banka u poduzeću Turkish Petroleum Gesellschaft. Ta je francuska kontrola na jeziku priznala arapsku “neovisnost” od Turske, pod francuskim “protektoratom”.
Po sporazumu Sykes-Picot Britanija je trebala dobiti kontrolu nad “Zonom B”, jugoistočno od francuske zone, na području današnjega Jordana, istočnog i većeg dijela ostalog područja Iraka i Kuvajta s Basrom i Bagdadom. Nadalje su Britaniji pripale luke Haifa i Acre i pravo na izgradnju željeznice od Haife kroz francusku zonu do Bagdada, kao i pravo da tu željeznicu može koristiti za prijevoz vojske. Italiji je obećan ogroman dio planinske obale turske Anatolije i Dodekanski otoci, a carska je Rusija trebala dobiti područja osmanlijske Armenije i Kurdistana, jugozapadno od Jerevana.
Od tih je tajnih Sykes-Picotovih paragrafa Britanija napravila proizvoljnu raspodjelu koja je uglavnom prisutna do dana današnjega, uključujući stvaranje Sirije i Libanona kao francuskih “protektorata”, kao i Trans-Jordana, Palestine (Izraela), Iraka i Kuvajta kao engleskih dijelova.
Persija je, kao što smo već vidjeli, bila pod potpunom engleskom kontrolom još od 1905., a Saudijska Arabija je u tom trenutku smatrana nevažnom za britanske strateške interese, što je bila jedna od rijetkih velikih pogrešaka, koju će Britanci shvatiti kasnije, na svoju veliku žalost.
Britanija je bila prisiljena, zbog svoje relativno slabe moći nakon katastrofalnog neuspjeha njezina pohoda na Gallipoli 1915. godine, dati Francuskoj naftne koncesije u Mosulu, osim što je priznala ranije francuske posjede na Levantu. Ali, britanski je gubitak naftnih bogatstava u Mosulu bio samo privremen taktički potez u njezinu dugoročnom planu stjecanja kontrole nad svjetskim zalihama nafte, kao što ćemo vidjeti.
“Dvaput prodali istoga konja”
Kad su pojedinosti sporazuma Sykes-Picot objelodanjene, najveća su neugodnost Britancima bila istovremena i otvoreno proturječna obećanja koja je Engleska dala arapskim poglavarima radi postizanja arapske pobune protiv turske vlasti tokom rata.
Britanija je zadobila neprocjenjivu vojnu potporu arapskih snaga kojima je zapovijedao šerif Husein ibn Ali, hašemitski emir Meke i čuvar svetih muslimanskih mjesta Meke i Medine. Britanija je uvjerila arapske snage, koje su služile pod zapovjedništvom T. E. Lawrencea (“Lawrencea od Arabije”), da će za njihovu pomoć u poražavanju Turaka Engleska poslije rata osigurati puni suverenitet i neovisnost Arapa. Ta su uvjeravanja bila sadržana u nizu pisama koja je napisao Sir Henry McMahon, engleski visoki povjerenik u Egiptu, šerifu Huseinu od Meke, koji se u to vrijeme sam proglasio vodom Arapa.
Lawrence je bio potpuno svjestan britanske prijevare Arapa u to vrijeme. “Riskirao sam prijevaru”, priznao je nekoliko godina kasnije u svojim memoarima, “zbog uvjerenja da je pomoć Arapa bila neophodno potrebna za našu jeftinu i brzu pobjedu na Istoku, i da je bolje da pogazimo svoju riječ i pobijedimo, nego da izgubimo”. Nadahnuće Arapa bilo je našim glavnim oruđem za dobivanje rata na Istoku. Zato sam ih uvjerio da Engleska drži svoju riječ u slovu i duhu. U tom su uvjerenju obavljali svoje lijepe zadatke; ali, naravno, umjesto da budem ponosan na ono što smo zajedno uradili, bio sam neprestano i krajnje posramljen.”
Jedan dio te “jeftine i brze pobjede” bio je gubitak 100.000 arapskih života. Ali, Britanija je ubrzo iznevjerila svoja obećanja potezom kojim je za svoje interese prigrabila ogromna naftna i politička bogatstva arapskog Srednjeg istoka.
Kao sol na ranu, kad je objelodanjeni sporazum Sykes-Picot otkrio upravo suprotno obećanje Francuskoj na području Srednjeg istoka, Velika Britanija i Francuska izdale su novu Englesko-francusku deklaraciju 7. novembra 1918., četiri dana prije europskog potpisivanja primirja, tj. završetka rata s Njemačkom. Nova je Deklaracija proklamirala da se Engleska i Francuska bore za “potpuno i konačno oslobođenje naroda tako dugo obespravljenih od strane Turaka i za uspostavu nacionalnih vlada i organa vlasti čija će vlast proizlaziti iz volje i slobodnog izbora domaćega stanovništva.”
Taj se plemeniti cilj nije nikada ostvario. Kad su svečani zavjeti iz Versaillesa potpisani, Britanija je, sa svojom vojskom od oko milijun vojnika u tom području, uspostavila vojnu kontrolu i nad francuskom zonom Srednjeg istoka.
Dana 30. septembra 1918. Francuska je već pristala na britanske uslove za stvaranje onoga što se zvalo “zonama privremene vojne okupacije”. Po tome će sporazumu Britanija okupirati tursku Palestinu, a taj će se ustroj zvati Upravljanje okupiranim neprijateljskim teritorijem, zajedno s ostalim dijelovima britanske sfere.
Svjesni činjenice da Francuska, poslije iscrpljujućega rata u Europi, nije u stanju prebaciti značajnije vojne snage u svoja područja Srednjeg istoka, Britanija je velikodušno ponudila da ona, tj. Britanija, preuzme vrhovnu vojnu upravu nad cijelim područjem, a general Sir Edmund Allengv, glavni komandant egipatskih ekspedicijskih snaga, postao je de facto vojni diktator nad cijelim arapskim Srednjim Istokom nakon 1918. godine, uključujući i francusku sferu. U jednom privatnom razgovoru u Londonu, u decembru 1918. godine britanski je premijer Lloyd George rekao francuskom premijeru Clemenceauu da Britanija želi da Francuska pripoji “Mosul Iraku i Palestinu od Dana do Beershebe pod britansku upravu”. Zauzvrat je Francuskoj rečeno da su joj osigurana preostala prava na područje šire Sirije i polovica udjela u eksploataciji mosulske nafte, kao i jamstvo britanske potpore u Europi u poslijeratnom razdoblju, u slučaju da Francuska bude ikada morala “odgovoriti” na njemačko djelovanje na Rajni.
Taj je intimni dogovor izvršio pripreme za duboke i tragične događaje koji će se zbiti kasnije.
Odlomak iz djela: F.William Engdahl, Stoljeće rata, AGM, Zagreb, 2000. str. 56-59.
Dialogos
