Što muči Johna Kerrya i zar narodi svijeta ne zaslužuju globalnu medijsku demokraciju?

Tek pojavom, zapravo masovnim širenjem dostupnosti, interneta, može se eventualno govoriti o nekakvim počecima medijske i informativne demokracije. Sve prije toga zapravo je bilo mračno doba. Kao što je u srednjem vijeku postojala represija prema znanstvenim istinama i dokazima, sve do nedavno postojala je globalna represija protiv informacije.

(advance.hr)

Situacija je daleko od idealne, i dalje živimo u svijetu gdje se vrši medijska diskriminacija. Diskriminirajući državni poticaji, pristranost oglašivačke industrije, zakoni i brojni drugi faktori su na snazi kako bi se jednoj, pogodnoj, skupini medija olakšao rad, dok se druge nastoji ugušiti raznim direktnim i indirektnim metodama.

Ipak, širenjem interneta slomile su se pojedine barijere koje su bile na snazi desetljećima. Sama ta činjenica će neminovno u bliskoj budućnosti dovesti do pokušaja cenzure i novih represija. Dovoljno je samo vidjeti što se trenutačno događa u jednoj Turskoj gdje se čak i općeprisutni kanali poput Twittera i Youtubea blokiraju na političkoj osnovi.

No, dok postoji bilo kakvog načina, nezavisni glas će nastojati doprijeti do javnosti. Internet zaista jest revolucionarno oruđe, no ne treba imati iluzije. Informacijom i dalje dominiraju globalni i lokalni main-stream mediji kojima se omogućuje ova dominacija putem gore spomenutih metoda.

Ovo je ujedno i odličan primjer licemjerja koje vlada u aktualnim državnim porecima. Kapitalizam vlada u domeni nezavisnog novinarstva, ono se mora boriti sa svim tržišnim strujama, dok za velike medije vlada socijalizam. Oni se financiraju, spašavaju, podupiru i često šire upravo zahvaljujući novcu poreznih obveznika. U ravnopravnoj tržišnoj utakmici pozicije bi već u samom startu bile nepravedne, no možemo samo zamisliti magnitudu nepravde kada jedna skupina mora opstajati prema zakonima kapitalističkog modela, dok druga uživa sve blagodati socijalizma i osigurane egzistencije pod patronatom države.

To ne vrijedi samo za medije, već za gotovo svako poslovanje. Odličan su primjer i banke, koje bi navodno trebale biti temelj kapitalističkog sistema, dok se u stvarnosti spašavaju “socijalističkim” metodama. To je najpokvareniji model koji možemo imati, a svodi se na “socijalizam za nas, kapitalizam za vas”.

Ako pak pogledamo medijsku situaciju na globalnoj razini, ona se uvelike pretvara u rat između Istoka i Zapada, a kriza oko Ukrajine postaje snažan katalizator ovog sukoba. Američki državni tajnik John Kerry žestoko se obrušio na ruski državni kanal RT optuživši ih za plasiranje propagande.

“Državno-sponzorirani propagandni megafon, ruska RT mreža postavljena je da promovira fantazije predsjednika Putina o tome što se događa na terenu u Ukrajini. Gotovo sav svoj program podredili su propagandi i izvrtanju činjenica o tome što se događa, ili ne događa, u Ukrajini”, istaknuo je John Kerry.

Nezgodno je kada takve komentare daje John Kerry ili bilo tko u SAD-u. Za Kerrya i njemu slične, pravo novinarstvo je ono koje samo prepričava i podržava njihove stavove, nešto poput cijele palete američkih medija koji se razlikuju samo u finesama domaće političke scene dok su prema vanjskim pitanjima savršeno sinkronizirani bez ikakvog oprečnog stava.

U SAD-u su se medijske korporacije stopile u nekoliko gigantskih trans-nacionalnih korporativnih tijela. Svako novo stapanje bilo je dodatni udarac medijskoj demokraciji u SAD-u (znatno opširnije o ovoj temi: Kada teorije zavjere postaju činjenice: Prava dubina medijske manipulacije – Orwellijanski dokumenti tajnih službi SAD-a i Britanije, nova Snowden/Greenwald otkrića).

Nadalje, američka reakcija na nepodobne medije uvijek je bila agresivna i žestoka. Dok je katarski državni kanal Al-Jazeera još osuđivao američke invazije početkom prošlog desetljeća, osjetili su svu silu američkog “neslaganja”. Uredi Al-Jazeere u glavnom gradu Afganistana uništeni su nakon raketiranja američkih snaga 13. studenog 2001. Istu sudbinu dvije godine kasnije, 8. travnja 2003., doživio je i njihov ured u Bagdadu kada je u američkom raketiranju ubijen novinar Tareq Ayyoub.

Učinkovita metoda? Možda, danas su stavovi američke vanjske politike jako slični katarskoj državnoj televiziji. No, rusku državnu TV ne mogu, barem za sada, ušutkati raketama.

Unatoč korporativnoj dominaciji pro-vladinih medija u SAD-u, medijska demokracija je tamo ipak, za sada, snažnija nego u Rusiji. Nijedan nepristrani promatrač ne može tvrditi da je Rusija oličenje medijske demokracije. Moglo bi se konstatirati kako je znatno lošija medijska scena u Rusiji rezultat američke agresivne politike i upumpavanja novca u disidentske organizacije, no to nije neki izgovor.

Prema organizaciji Reporteri Bez Granica, u njihovom izvještaju o slobodi medija 2013., Rusija se nalazi na jako lošem mjestu, poziciji 148 od ukupno 179 zemalja koje su obuhvaćene istraživanjem. No, neki bi zaključili – nesumnjivo zahvaljujući dominaciji američkih medija – kako se SAD vjerojatno nalazi u prvih 5, što ne bi bilo točno. SAD je na 47. mjestu. Neke od medijski slobodnijih zemalja od SAD-a su Bocvana, Gana, JAR, Papua Nova Gvineja, Namibija, Tanzanija, Niger, Jamajka. Vrh ljestvice zauzimaju europske zemlje, naročito skandinavske. To ne znači da su ove zemlje prepoznate po svojoj objektivnosti, već po medijskoj slobodi, drugim riječima – u jednoj Namibiji biti će slobodniji kao medij izraziti svoj stav nego u SAD-u.

No, s druge strane, u SAD-u ćete znatno lakše izraziti svoj medijski stav nego u Rusiji koja se nalazi svega par mjesta ispred jedne Turske koja je za vrijeme vladavine Erdogana postala pojam represije protiv slobode novinarstva.

To je što se tiče lokalne situacije, no ako gledamo globalno imamo jednu sasvim drugačiju arenu u kojoj je do sada SAD imao apsolutnu dominaciju koja je sada ugrožena od strane velikih medijskih državnih aparata kao što su ruski RT, iranski Press TV, a i kineski državni kanali postaju sve utjecajniji mada se Kina nalazi na gotovo samom začelju medijskih sloboda, na poziciji 174 od 179.

Ako ovi nadolazeći državni kanali i imaju cilj promovirati stajališta svojih država, a imaju, znači li to da su nerelevantni? Po kojoj logici? Pa američki kanali – mada bili u privatnom vlasništvu pro-vladinih korporacija – promoviraju isključivo američka stajališta već desetljećima. Nadalje, činjenica da državni kanal plasira informacije krojene u skladu sa svojim agendom, ne mora značiti da su te informacije same po sebi netočne. Zapravo, ovisi o situaciji. Recimo sada u kontekstu Ukrajinske krize, bilo bi glupo i naivno odmah na prvu vjerovati svim informacijama koje stižu od strane ruskog RT-a, jer je jasno da u ovom slučaju RT ima zadatak svim silama braniti agendu zbog koje i postoji. No, kada novinari RT-a pokrivaju prosvjede nezadovoljnih radnika u zemljama Europske Unije, ili Occupy Wall Street prosvjede u SAD-u, često su jedina međunarodna TV kuća koja to čini, dok se Zapadni mediji pretvaraju “kao da se ništa ne događa”.

Zaključak je prosto jednostavan – treba nam što više međusobno kontradiktornih globalnih medija ako želimo bolju globalnu medijsku demokraciju. Što ih je više biti će sve oprezniji da ne plasiraju izmišljotine zbog straha da će ih ovi drugi raskrinkati.

Razumljivo je da je John Kerry ljut i frustriran popularnošću RT-a te zapravo čudi kako već nije krenula represija protiv ovog kanala kao što je u Europi gušen satelitski signal iranskog Press TV-a. Oni koji se iza ovih poteza kriju činjenicom da u Iranu ne postoji medijska sloboda su licemjeri koji se ne znaju nositi s oprečnom informacijom i djeluju silom, a to nema nikakve veze s demokracijom. Lokalna medijska demokracija i globalna medijska demokracija su dvije različite stvari, isto kao i lokalna i vanjska politika. Nešto što je loše lokalno ne mora biti loše globalno. U politici svakako imamo takve primjere, recimo libertarijanski pokret u SAD-u – on je za lokalno stanovništvo sigurno loš jer često promovira “kapitalizam na steroidima”, no za vanjsku politiku je itekako pozitivan jer poziva na prekid svih američkih vojnih intervencija.

John Kerry je u pravu kada kaže da RT promovira pro-Kremljske stavove, no ako želi to nazvati propagandom, onda isto vrijedi i za njegov CNN, FOX News, ABC, MSNBC i druge. A ako ima neki poseban prezir prema državnim kanalima, moglo bi ga se upitati što misli o jednom BBC-u, možda i najvećem državnom kanalu na svijetu.

Unatoč čestoj pristranosti njihovog izvještavanja, nitko razuman ne želi gašenje CNN-a ili BBC-a. Medijska demokracija na globalnoj razini može postojati samo kroz široki medijski diverzitet. Da je John Kerry veliki demokrat, što očito nije, zazivao bi nove “RT-ove” i “Press TV-ove”, jer trenutačno je globalna medijska scena i dalje u velikoj dominaciji američkih medija. No, to bi se uskoro moglo početi mijenjati – kineski globalni mediji tek stupaju na scenu, a uskoro se očekuje kako bi i Brazil mogao postati međunarodni glas s kanalom na engleskom jeziku, pa čak i kubanska engleska verzija kanala Prensa TV ima svoju ulogu u globalnoj medijskoj demokraciji.

SAD reagira agresivno jer se nalaze pred gorkim periodom prihvaćanja činjenice da su brojni njihovi monopoli ugroženi, od medijskog, ekonomskog do valutnog. Pravi izazov za sve “izazivače” biti će kako povećati globalnu demokraciju bez da najveći monopolist novu konkurenciju ne počne gušiti sirovom silom. To je ujedno i najveći razlog zašto je ova kriza u Ukrajini toliko opasna. Sraz između jednopolarnog i multipolarnog svijeta osjeća se već na svim razinama i to je suština ovih tenzija, pa i medijskih ratova i neprikladnih izjava kojima svjedočimo.