Nezaposlenost ili zaposlenost unutar sive ekonomije je jedan od ključnih problema u Bosni i Hercegovini.
No, to ne umanjuje široku rasprostranjenost kulturnog naslijeđa proslave Međunarodnog praznika rada. Prvi maj u BiH je sinonim za proslavu, produženi vikend ili jednostavno rečeno nerad.
Dok hiljade ljudi danas uz roštilj slave praznik rada, oni koji su nezaposleni znaju da i nemaju razloga za slavlje.
Među njima je i Ibro Bajrić, povratnik iz Foče. On je nezaposlen 30 godina. Nadu da će pronaći posao vremenom je izgubio, pa ga više ni ne traži. Njemu je Praznik rada dan kao i svaki drugi.
„Prvi maj mi ne predstavlja ništa. Vjerujte ništa. Čovjek bi trebalo da slavi praznik rada i radi, i živi od onoga što zaradi, ali je meni isti običan dan kao i svaki drugi“, kaže Bajrić za BUKU.
Dok je bio interno rasljena osoba u Zenici nije mogao pronaći posao s diplomom šumarskog tehničara. Zato je skupljao i prodavao željezo kako bi prehranio porodicu. Prilikom jednog takvog pohoda zemlja se obrušila, a on je zadobio trajne povrede koje ga čine neatraktivnim na tržištu rada.
„Imam oštećenu kičmu, imam fiksatore, i kome god da se obratim za posao me odbije. Mene niko ne može držati kao uposlenika. Ja mogu raditi dan, dva, tri, četvrti dan ne mogu da maknem. Kad ja čovjeku ispričam da je moja kičma puknuta, da je 12. pršljen pukao, niko neće da me zaposli. To je rizično za posao“, priča Ibro potvrđujući našu konstataciju da je to oblik diskriminacije.
Posao u javnoj službi bi i mogao podnijeti jer nema fizičkog napora, ali tu su vrata za njega, kao i većinu političkih apstinenata, zatvorena.
„Nisi politički podoban i ne možeš doći do posla. Da ja hoću klimati glavom, slijegati ramenima i govoriti – tako je, tako je, bilo bi sve u redu, ali ja ne mogu da ćutim. Da ćutim na nepravdu, džaba“, govori Bajrić za BUKU.
Svjestan je kako sa devet mjeseci radnog staža neće moći ostvariti ni pravo na penziju.
„Daj Bože da uspijem neku socijalu izganjati. I ako bude to će biti sitno“, dodaje Bajrić.
Poslodavci u BiH očekuju da se mladi rode s radnim iskustvom
Ni Dejana Karišik (26) sa Pala nema previše razloga za proslavu 1. maja. Kaže da joj je taj dan apsurdan i da je paradoksalno slaviti rad u BiH – zemlji u kojoj se najmanje poštuje radnik i pošten rad. Kao diplomirana pravnica radila je u jednoj državnoj instituciji, ali stalno zaposlenje nije dobila. Naravno, nije aktivna u političkoj stranci i nije htjela da traži vezu.
„Kasnije sam odustala od prijavljivanja na konkurse u javnim institucijama jer se i prije raspisivanja konkursa zna kome je ta pozicija namijenjena. Nadati se zaposlenju u javnoj službi, a bez političke veze je iluzorno“, kaže Karišik za BUKU.
Zato je odlučila tražiti posao u realnom sektoru. Na razgovorima za posao doživljavala je brojne neprijatnosti.
„Pitanja u vezi sa mojin bračnim statusom i planovima kada je porodica u pitanju su redovna, a rekla bih nesuvisla“, dodaje Karišik.
Privatni sektor je, vjeruje, ipak pravedniji i privrednici znaju da profit neće ostvariti zapošljavanjem podobnih već sposobnih radnika. No i privatni sektor ima svojih mana, a jedna od njih je strah i nepovjerenje u mlade.
„Kada su u pitanju aktivni konkursi, iskustvo je eliminatrorni uslov. Svi traže od dvije do šest godina iskustva na poslovima pravnika. Kako mlada osoba da se tu zaposli“, govori Karišik o odnosu poslodavaca prema mladima.
Iako će putem kojim ide, bez traženja veza, teško do posla, ne planira ići van BiH.
Apsurd je da BiH ima problem nedostatka radne snage i da godinama uvozi hiljade radnika iz zemalja trećeg svijeta, dok nezaposlenost cvjeta. Zbog nedostatka prilika, siromaštva, korupcije i političkih prilika više od 50% mladih želi napustiti BiH, a mnogi su to već učinili.
Buka
