Stephen Fry, engleski glumac i pisac, deklarisani ateista, na pitanje što bi rekao kada bi nakon smrti otišao u nebo i tamo ipak sreo Boga licem u lice, odgovorio je:
– Rekao bih mu: “Koja ti je fora to da djeca obolijevaju od raka kostiju? Kako se usuđuješ? Kako se usuđuješ kreirati svijet u kojemu beskrajno pate oni koji ništa nisu skrivili? To jednostavno nije u redu, to je vrhunaravno zlo. Čemu to? Kome je to potrebno? Zašto bih trebao štovati jednog hirovitog, zlog, glupog Boga koji je stvorio svijet tako pun nepravde i boli?“ To bih mu rekao.
Na pitanje misli li da će mu – s takvim stavom – biti dopušten ulazak u Nebesa, Fry je nastavio:
– “Ne mislim. Ali ne bih to ni htio. Ne bih u raj pod njegovim uvjetima, jer njegovi uvjeti su pogrešni.
S druge strane, da umrem, a tamo me dočekaju Had i još 12 grčkih bogova, s njima bih se puno bolje slagao, jer grčki bogovi nisu glumili da nemaju ljudske strasti i nedostatke, nisu se pretvarali da su iznad ljudi u svojoj hirovitosti i svojoj nerazumnosti. Nisu se predstavljali kao svevideći, mudri, svesrdni i dobronamjerni…
Jer ako je ovaj svijet, ovaj Svemir zaista stvorio Bog, taj Bog je posve očito manijak… posve sebičan, kompletan manijak. A od nas se očekuje da bismo trebali provesti svoj život na koljenima zahvaljujući mu na tome? Kakav je Bog koji to od nas zahtjeva?
Da, svijet jeste predivan, ali u tom svijetu recimo postoje kukci čiji se čitav životni ciklus sastoji od toga da se djeci ukopaju u oči i oslijepe ih jedući im oči iznutra. Zašto, zašto si nam to učinio? Jer, mogao si kreirati svijet u kojem to ne postoji. Ovo jednostavno nije prihvatljivo.
Dakle, ateizam nije samo nevjerovanje u postojanje Boga, već pretpostavka i propitivanje da – ako Bog postoji – kakav je on? A savršeno je očito da je monstruozan, beskrajno monstruozan i kao takav ne zaslužuje nikakvo poštovanje.
Po meni, u trenutku kada takvog nakaznog Boga protjerate iz svojega života, život vam postaje jednostavniji, čistiji, bolji i više vrijedan življenja.”
Buka
