Stepen razvoja ruralnog sektora u BiH

Kao i većina država u tranziciji, ni Bosna i Hercegovina nema jasnu viziju ruralnog razvoja niti strategiju ruralnog razvoja na državnom nivou, te se, i dvije decenije nakon rata, još nije pozabavila njenom izradom.

Na entitetskim nivoima, Republika Srpska je 10. novembra 2009. godine usvojila strategiju za ruralni razvoj u periodu od 2009. do 2015. godine. Strategijom je predviđeno osnivanje agencije za ruralni razvoj na nivou RS-a da bi se ojačala institucionalna uređenost, koja je važna za uspješno provođenje programskih aktivnosti ruralnog razvoja. U dokumentu se navodi da je za realizaciju strateškog plana, odnosno za planirana ulaganja u ovom periodu, potrebno osigurati više od 1,5 milijardi konvertibilnih maraka. Za realizaciju cjelovitog strateškog plana ruralnog razvoja RS-a predviđena su tri strateška cilja, 16 specifičnih ciljeva, 54 mjere i 161 podmjera. Međutim, strategija nije dala željene rezultate, kako zbog manjka podataka o procjenama tako i zbog finansijskih nedostataka.

Federacija Bosne i Hercegovine je pak 8. juna ove godine usvojila srednjoročnu strategiju poljoprivrednog razvoja (2015-2019), koja bi trebala služiti kao okvirna smjernica za pravac u kojem će se poljoprivredni sektor kretati sljedeće četiri godine. Ključni cilj ovog dokumenta je kreiranje povoljnijeg ambijenta koji će omogućiti da poljoprivreda u FBiH uspješno odgovori procesima globalizacije tržišta i pridruživanja BiH Evropskoj uniji pomoću tri stupa. Prvi stup je tržišno-cjenovna politika koja se realizira pomoću tržišne intervencije i izravnavanja plaćanja u proizvodnji, s uspostavom efikasnijeg mehanizma kontrole i osiguranja transparentnosti. Drugi stup čine strukturne mjere te se realizira putem programa ruralnog razvoja, koji je također u pripremi. Ovim će se pružiti podrška ulaganjima u poljoprivredna gazdinstva, objekte, opremu i mehanizaciju te druge investicije u funkciji rasta kvaliteta i konkurentnosti poljoprivrednih proizvoda. Treći stup podrazumijeva opće usluge koje trebaju kreirati pogodan ambijent za održavanje i razvoj poljoprivredne proizvodnje putem mjere zaštite zdravlja biljaka i životinja, sigurnost hrane, savjetodavne usluge, zdravstveno i penzionersko osiguranje poljoprivrednika i druge mjere.
Problematizacija

Problem u sektoru ruralnog razvoja i poljoprivrede predstavljaju nedovoljno iskorišteni postojeći kapaciteti koji bi mogli preuzeti određene obaveze i značajnije se angažirati u procesu priključivanja EU. Učešće poljoprivrede u BDP-u je tokom posljednjih 15 godina, sa oko 14 smanjeno na manje od osam posto.

Kad je riječ o oranicama, odnosno korištenju poljoprivrednih resursa, u BiH se koristi otprilike 53 posto najkvalitetnijeg zemljišta (u FBiH ispod 50 posto, u RS-u oko 55 posto). Dva entiteta se također razlikuju i po metodama korištenja oranica. U RS-u sjetva bilježi konstantan rast na godišnjem nivou (tokom 15 godina za 35.000 hektara), dok je u FBiH taj trend negativan. Također, u FBiH se danas sije manje nego neposredno nakon rata. Usporedbe radi, Makedonija, koja ima sličnu agrarnu i posjedovnu strukturu, iskorištava sve dostupne oranice. Razlog ne leži u stanovništvu, već u efikasnijoj stimulativnoj agrarnoj politici.

U BiH broj grla stoke po hektaru oranica uvjetnih iznosi oko 0,5, što je četiri do pet puta manje nego u zemljama s razvijenom poljoprivredom. Učešće stočarske proizvodnje u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji iznosi malo ispod 40 posto, što je očigledan indikator nerazvijenosti. Da problem bude veći, u RS-u je već odavno zastupljeno neplansko i netransparentno dijeljenje koncesije na poljoprivredna zemljišta, što izaziva veći disbalans.

Također, dodatne probleme uzrokuje i niska produktivnost po jedinici površine ili grlu stoke, te niska tehničko-tehnološka opremljenost gazdinstava. Ta je produktivnost manja triput nego u razvijenim zemljama. Slična situacija je i u sektoru proizvodnje mlijeka i mesa. Stoga je ključni problem poljoprivrednog sektora nedostatak produktivnosti koja se može postići jedino modernizacijom opreme.
Uzroci

Kao glavni uzrok problema u poljoprivredi, inicijativa “Građani za Evropu” navodi šest glavnih razloga koji se okrivljuju za trenutno stanje poljoprivrede.

Kao prvi problem navodi se nedovoljno organiziran i segmentiran NVO-sektor u okviru poljoprivrede. Dobro organizirani i ujedinjeni predstavnici nevladinog sektora u razvijenim zemljama su ključni vladini partneri, međutim u BiH to partnerstvo izostaje. Slabo uvezivanje civilnog društva te fokusiranost pojedinih njegovih dijelova isključivo na uske grupne interese slabi ugled i utjecaj nevladinog sektora, te u takvim situacijama izostaje usredotočenost NVO-sektora na goruća pitanja kakva su obaveze preuzete u procesu približavanja EU, izrada i primjena strateških dokumenata i programa rada resornih institucija, analiza i preporuke, što na kraju neminovno vodi ka slabljenu cjelokupnog sektora.

Drugi problem jeste nedovoljna novčana podrška sektoru. Finansijska pomoć bi, teoretski, trebala biti najvažniji vid neutraliziranja efekta slobodne trgovine poljoprivrednim proizvodima

i jačanja konkurentnosti poljoprivrednih dobara. Međutim, Bosna i Hercegovina u trenutnoj situaciji, smatra Zlatko Hurtić, nije u poziciji priorizirati novčana izdvajanja za poljoprivredni sektor, upravo iz razloga što je korist mnogo manja od rashoda ako se u obzir uzmu druge grane privrede. Međutim, novčana pomoć s visokim carinskim barijerama je odigrala ključnu ulogu u razvoju poljoprivrede zemalja Zapadne Evrope u posljednjih pedesetak godina. Zahvaljujući toj politici (koja se naziva i državnim protekcionizmom), taj dio Evrope se iz velikog uvoznika pretvorio u velikog izvoznika poljoprivrednih dobara. Sličan put razvoja pokušavaju postići i zemlje potpisnice CEFTA-sporazuma, među kojima je i Bosna i Hercegovina.

Treći problem je dostupnost kreditima. Općepoznata činjenica je da se banke generalno ustručavaju kreditirati poljoprivredu. Razlozi su što gazdinstva, inače, ne mogu ponuditi validnu kolateralu i nisu pouzdani dužnici. Slično se ponašaju i razvojne banke u oba entiteta koje posluju samo s gazdinstvima koja su registrirana kao kompanije. Djelimično kao pozitivan primjer u okviru ovog problema može poslužiti Kreditna linija za mikrobiznis u poljoprivredi “IBR RS”, koja individualna poljoprivredna dobra prepoznaje kao svoje klijente, pod uvjetom da su registrirani u bazi poljoprivrednih gazdinstava APIF-a. No, u ovom je slučaju potreban i značajan kolateral, a visina sredstava, po ovoj kreditnoj liniji, limitirana je na 50.000 KM, što ne pruža mogućnost za ozbiljnije investiranje u poljoprivredu.

Četvrti problem se odnosi na neorganiziranost tržišta. Predstavnici udruženja ukazuju na slab kapacitet tržišta te na manjak organiziranosti zemljoradnika, što na kraju vodi do neprodavanja željene količine proizvoda. No, dodatna negativnost u okviru tržišnog problema su i zadruge koje ne uspijevaju izvršiti svoju osnovnu funkciju: okupiti male farmere, odgovoriti na njihove potrebe za mehanizacijom, doraditi ili preraditi proizvode te ih uskladištiti i u povoljnom trenutku lansirati na tržište. Primjera radi, u zemljama Zapadne Evrope zadruge imaju više od 50 posto udjela u otkupu primarnih proizvoda.

Peti problem su, na jednoj strani, niske otkupne cijene proizvoda, a na drugoj visoka cijena repromaterijala. Farmeri, kao prvi u lancu prodaje, najlošije prolaze, stoga je njihovo učešće u finalnoj cijeni proizvoda daleko najmanje. Ovaj problem su uočile farmerske organizacije EU kao jedan od glavnih razloga za pogoršanje stanja zemljoradnika. Taj problem potresa i razvijene zemlje kao i nerazvijene. Tek je od nedavno počela ozbiljnija inicijativa u okviru EU da se zaštite finansijska prava farmera. Na taj se problem nadovezuje i visoka cijena repromaterijala kakvi su gorivo, sjemena, zaštitna sredstva, mineralna đubriva itd. U RS-u postoji sistem nižih cijena za poljoprivrednike koji kupuju gorivo ili mineralno đubrivo, ali taj sistem ne postoji u Federaciji.

Šesti po redu problem u okviru inicijative “Građani za Evropu” jeste manjak kapaciteta institucija koje su predviđene za pomaganje poljoprivredi u ruralnom razvoju i zakonodavstvu. Te institucije uveliko zaostaju za potrebama ruralnog razvoja, poljoprivrede i proizvodnje hrane općenito, te prehrane stanovništva. Jedan broj tih institucija se teoretski bavi pitanjima EU-integracija, dok se ostatak bavi poboljšanjem pozicije zemljoradnika unutar države. Međutim, nijedna institucija nije pokrenula ozbiljniju inicijativu unutar područja djelovanja. Svakako, najvažnija institucija jeste Ministarstvo poljoprivrede BiH na državnom nivou, na kojem podršku za njegovo formiranje daju subjekti iz FBiH, ali i RS-a.
Bolje sutra

Poljoprivrednici, ali i ostali građani Bosne i Hercegovine, nedovoljno ili nikako ne poznaju proces pridruživanja Evropskoj uniji, kao i prilike za razvoj koje su dostupne alokacijama Evropske komisije posredstvom pristupnih fondova. Nemogućnost postizanja konsenzusa oko ključnih reformi unutar sektora ruralnog razvoja koči napredak BiH ka Evropskoj uniji i onemogućava građanima korištenje tih sredstava. Kod većine bosanskohercegovačkih poljoprivrednika, nažalost, postoji strah od nestajanja, odnosno njihovog uništenja kao proizvodnih subjekata, s obzirom na činjenicu da većina imanja nema adekvatan stepen modernizacije. Taj strah je itekako opravdan, upravo iz razloga što su ti poljoprivrednici izloženi brutalnoj konkurenciji na domaćem tržištu, uglavnom usljed manjka državne podrške i poticajnih mjera. Stoga ne treba čuditi činjenica da je proces smanjivanja i napuštanja poljoprivredne proizvodnje godinama evidentan. Međutim, na drugoj strani se javljaju, iako neznatni, mlađi naraštaji željni nastavka poljoprivredne proizvodnje, koji najviše zbog vlastite informiranosti i obrazovanja uspijevaju dobiti novac iz EU-fondova te upravo tim novcem, koliko-toliko, modernizirati vlastita imanja i proizvodnju donekle održavati aktivnom.