STAV – Sasvim obične besmislice: Priručnik za razbijanje bošnjačkog jedinstva

Ko su tzv. „razbijači bošnjačkog jedinstva“, šta znači ta vrsta sintagme na koju počesto nailazimo kada se proziva neko ko nekome nije po volji. O kakvom jedinstvu govorimo ako ono prije toga nije potvrđeno pluralom, višeglasjem i dogovorom

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

„Živimo u svijetu banalizacija, užasava me ova ajfonizacija smisla“, rekao je s prizvukom tragizma jedan regionalni pisac nakon promocije svog novog romana. „Ma gonite se u …“, odgovorim svom mobitelu na kojem sam konzumentski pročitao tu vijest. Idu mi na živce kulturni snobovi koji nas svako malo ganutljivo osipaju nostalgijom za vremenima kada smo pisali olovkom i kada nas nije uznemiravalo zvonjenje mobitela. Zaista, čovjeku dođe da zažali što smo izumili vatru, što smo se dosjetili kotača, što smo prešli s konja na traktor, s komunizma na demokratiju. A najviše nam je žao što smo izumili anesteziju. Ne treba brinuti, naše ćemo kulturne snobove i nostalgičare, koji se bune zbog banalizacije savremenosti, poslati na operaciju bez anestezije. Šta će njima ta medicinska inovacija, pa odsustvo je boli banalizacija smisla. Ubrzo će spoznati svu čuvstvenost naše bolne prošlosti i banalne sadašnjosti.

No, neke stvari kao da se nikada neće promijeniti. Eto, zagledani u pubertetliju u tramvaju, s banalnim ajfonom ili bez njega, mi ćemo se uvijek jednako zaklinjati u njegovu mladost. Jer na mladima svijet ostaje, zar ne?! Opća imenica „mladi“ sugerira nam bespolnost beskičmenjaka i hemafroditnih vrsta. Ne postoje mladići i djevojke, studenti, predškolci, učenici, sportaši… samo mladi. Neko leglo tek okoćenih mačaka koje su se sabile u neraspoznatljivo cvileće klupko sluzavog krzna. Neka neidentificirana gomila ovaca koje bleje kada na televiziji slušamo beskrajna ponavljanja „anketa među mladima“ koji se bune na nepravedni svijet. Totalitarne svijesti voljele su najviše razvijati tzv. kult mladosti i na taj način u sljedbeniku potencirati osjećaj napretka, snage i nepobjedivosti.

Na mladima svijet ostaje – toliko je logična tvrdnja da moramo posumnjati u iskrenost onoga ko ju izgovara. Bojimo se da mladi moraju dočekati smrt starih da preuzmu ono što ih sljeduje. Tada su i oni već stari (u svijetu banalizacija živi se duže), a neki novi mladi čekaju da preuzmu njihovo mjesto. Ukratko, moramo dočekati penziju da dobijemo posao. Kako god bilo, hvala Bogu da među nama ima onih neumornih koji i u mirovini još imaju nešto za reći i pritom pohapati mjesto u kakvom upravnom odboru. Takvi će reći da je to logično, jer, s obzirom na bogato životno iskustvo, oni dobro znaju potrebe običnog bosanskog čovjeka. Naime, kada prestanemo biti etiketirani općom imenicom „mladi“, ne gine nam nova subverzija – postajemo „običan čovjek“. Šta je to? Bezimena i bezidejna masa, to je.

Totalitarni mentaliet očito iz nas nije ispario s prvim jesenjim maglama devedesetih, kada je neki partijski delegat iz Mrkonjić Grada zavapio: „Nemojte dijeliti narod!“ Naravno, drugarsko stado običnih ljudi razdvojilo se, a neki su otjerani na klanje. „Običan čovjek“ dobio je odjednom ime i postao neobična statistika na spisku smaknutih u nekoj Tomašici. Od velike boli; i iz ničega drugog, od straha da će nas opet neko dijeliti i voditi na klanje; i iz ničega drugog, da će nam netko zatrti ime; i iz ničega drugog, mi osjećamo potrebu za jedinstvom. Morao bi biti lud onaj što se odupire toplini zajedništva, toplini obitelji. Međutim, nismo obitelj, već narod, nismo stado ovaca i ponekad se volimo osamljivati. Jedinstvo već postoji, ali nazovimo ga jedinstvom načela. Ono se aktivira za vrijeme rata, za vrijeme izbjegličkih kriza, za vrijeme poplava, odnosno u vremenima općih ugroza, a ponekad i u vremenima općih izbora. Iako, treba se paziti onih koji demokratiju definiraju posvemašnjom relativizacijom i tvrde da su sve stranke podjednako loše. Takvi su ili razočarani pa ravnodušni ili totalni relativizam crpe iz totalitarne svijesti pa će uskoro osnovati novu stranku koja će nositi njihovo ime. Jedinstvo načela veže se elementarno uz pojam ljudskosti, a, ako se izigra, gotovo je nemoguće povratiti ga. Čini se da mi još nismo izdali, da još uvijek razmišljamo vlastitom glavom i ne glasamo se jezikom „običnog čovjeka“.

A ko su onda tzv. „razbijači bošnjačkog jedinstva“, šta znači ta vrsta sintagme na koju počesto nailazimo kada se proziva neko ko nekome nije po volji? O kakvom jedinstvu govorimo ako ono prije toga nije potvrđeno pluralom, višeglasjem, dogovorom, a u tom procesu neminovno dolazi do disonantnih tonova, suprostavljenih mišljenja. Upravo je to problem za totalitarnu svijest koja, kada izađe na čistinu i kada se ovjerava različitim mišljenjima, pokazuje svoju pravu prirodu. Onu koja bi animalizirala vlastiti narod i gurala ga u torove jednoumlja skrivajući se iza teze o „običnom čovjeku“. Kada god čujemo da neko „razbija bošnjačko jedinstvo“, moramo znati da je riječ o nečemu što vuče korijenje iz starih modela totalitarizama koji su odavno prohujali našom zemljom i nisu prošli ovjeru demokratizacije društva. Takvog slobodno gađajte ajfonom i optužite za banalizaciju smisla. Ako ste „običan čovjek“ i nemate ajfon, gađajte ga jajima. Ako nemate jaja, e pa onda pod hitno nešto morate poduzeti sa sobom. Ne možete preživjeti ako nemate jaja!

(Faktor.ba/Stav)