Autor Nastasja RADOVIĆ
Prihvaćati kao saveznika nekoga tko svako malo prijeti odcjepljenjem od Bosne i Hercegovine, za tako nešto nema opravdanja. Kao što nema opravdanja ni za grčevito opiranje konceptu građanske države. Pa valjda bi svakome trebalo biti jasno da nešto nije u redu, ako se prava ljudi, pojedinaca dakle, izvode iz njihove nacionalne pripadnosti. Čovjek ima prava kao jedinka, kao građanin, a ne kao pripadnik ovoga ili onoga naroda. Čim krenete tim putem, otvorili ste vrata diskriminaciji. U Federaciji BiH biraju se dva člana Predsjedništva države, hrvatski i bošnjački. Hrvatskoga mogu uz Hrvate birati i Bošnjaci, baš kao što bošnjačkoga, uz Bošnjake, mogu birati i Hrvati. Problem je u tome što takav sistem ne osigurava da će hrvatski član Predsjedništva BiH uvijek biti iz HDZ. Naime, dok je po istome zakonu, dva puta, u Predsjedništvo biran Dragan Čović iz HDZ, nitko se nije bunio, ni u Mostaru, ni u Zagrebu. No, kada je taj zakon omogućio da kao hrvatski član Predsjedništva bude izabran, naravno, Hrvat, ali Hrvat koji nije član HDZ, počela je ‘dreka’ koja je svakim danom sve jača, mada je i sve besmislenija. Jasno je, naime, da nije u pitanju ravnopravnost Hrvata, nego dominacija HDZ BiH.
Koliko se kriza izazvana invazijom Rusije na Ukrajinu, koja je pre svega humanitarna, a onda i bezbednosno-ekonomska i politička, „prelila“ i na odnose u hrvatskom državnom vrhu?
Ne bih rekao da se ta kriza prelila na odnose u hrvatskom državnom vrhu, ona je samo pridonijela tome da se ti odnosi dalje zaoštre – na štetu digniteta nositelja dviju visokih funkcija u državi i na štetu cijele Hrvatske.
Bili ste savetnik Stipe Mesića za vreme njegovog predsedničkog mandata. Sadašnji hrvatski predsednik, socijaldemokrata Zoran Milanović, izuzetno je angažovan oko predizborne krize u BiH. Toliko da unapred najavljuje veto Hrvatske u vezi sa eventualnim zahtevom Finske i Švedske za prijem u NATO, uslovaljavajući hrvatski pristanak rešavanjem pitanja položaja Hrvata u BiH. Kako Vama izgleda ova Milanovićeva „kombinacija“?
To je nešto, što se s pravom može nazvati nemogućom kombinacijom. Najaviti veto u slučaju primanja Švedske i Finske u NATO s obrazloženjem da će to samo još više pogoršati sigurnosnu situaciju u Evropi, to bi imalo itekako smisla. Ucjenjivati na način da se kaže: ili ćete vi djelovati u smjeru promjene izbornog zakona u BiH onako, kako to nama odgovara, ili ćemo mi spriječiti Vaš ulazak u Atlantski pakt, nema ni smisla, ni svrhe.
Bilo je teško – ali kako već poduže traje ovo razumevanje hrvatskog državnog vrha za poteze Milorada Dodika i njegove SNSD, ipak se navikavamo na nešto što se u početku činilo krajnje neočekivanim. I dok su pokušaji reformi Ustava BiH i Izbornog zakona, inicirani presudama Suda u Strazburu i Ustavnog suda BiH, vodili ka ustanovljenju građanskog a ne etno-nacionalnog principa zastupništva, bosanski HDZ i Dragan Čović, podržani iz Zagreba i Banjaluke, tražili su više hrvatskog uticaja. Ponavlja li se ideja o „podeli plena“ iz 1990-tih?
Teško se oteti dojmu da nije tako, sve kada akteri tog neobičnog igrokaza to i ne bi imali na umu. Prihvaćati kao saveznika nekoga tko svako malo prijeti odcjepljenjem od Bosne i Hercegovine, za tako nešto nema opravdanja. Kao što nema opravdanja ni za grčevito opiranje konceptu građanske države. Pa valjda bi svakome trebalo biti jasno da nešto nije u redu, ako se prava ljudi, pojedinaca dakle, izvode iz njihove nacionalne pripadnosti. Čovjek ima prava kao jedinka, kao građanin, a ne kao pripadnik ovoga ili onoga naroda. Čim krenete tim putem, otvorili ste vrata diskriminaciji. U Federaciji BiH biraju se dva člana Predsjedništva države, hrvatski i bošnjački. Hrvatskoga mogu uz Hrvate birati i Bošnjaci, baš kao što bošnjačkoga, uz Bošnjake, mogu birati i Hrvati. Problem je u tome što takav sistem ne osigurava da će hrvatski član Predsjedništva BiH uvijek biti iz HDZ. Naime, dok je po istome zakonu, dva puta, u Predsjedništvo biran Dragan Čović iz HDZ, nitko se nije bunio, ni u Mostaru, ni u Zagrebu. No, kada je taj zakon omogućio da kao hrvatski član Predsjedništva bude izabran, naravno, Hrvat, ali Hrvat koji nije član HDZ, počela je ‘dreka’ koja je svakim danom sve jača, mada je i sve besmislenija. Jasno je, naime, da nije u pitanju ravnopravnost Hrvata, nego dominacija HDZ BiH.
Kritikovali ste prve izjave Visokog predstavnika Kristijana Šmita. Ipak, on je nedavno upotrebio Bonska ovlašćenja i suspenovao Zakon o javnoj imovini u RS, do odluke Ustavnog suda BiH. Da li i dalje smatrate da bi Šmit trebalo više da učini i od čega bi to, po Vama, moglo zavisiti?
Svaki Visoki predstavnik može učini ono i onoliko koliko mu omogućava podrška zemlje iz koje dolazi, ne međunarodne zajednice, nego njegove matične zemlje. Pri čemu je, naravno, izuzetno važno i to, kakvu specifičnu težinu ima ta zemlja na svjetskoj sceni. Paddy Ashdown je imao punu podršku Londona i on je koristio i Bonske ovlasti, povlačio radikalne poteze i nastojao spriječiti najgore. Lajčak, Petritsch, pa i Schmidtov prethodnik, Valentin Inzko, jedva da su imali podršku svojih zemalja, Slovačke i Austrije. Dapače, kada je Inzko, praktično na odlasku, nametnuo amandman na Kazneni zakon, šef austrijske diplomacije je izjavio kako mu je žao zbog toga poteza. Schmidt će, dakle, uz to što ga hendikepira rusko neprihvaćanje njegovog imenovanja, moći ići dotle, dokle će se to uklapati u politiku Berlina.
Posle nemačkih izbora prošle jeseni, francuski predsednički izbori su (posebno u kontekstu odnosa EU i Rusije), iščekivani sa velikom zebnjom. Pobedio je, po mnogima evroatlantski neoliberal, Emanuel Makron. Po nekima od onih koji su glasali na ovim izborima ili ih komentarisli, radilo se o izboru „manjeg problema“. Kako vi vidite ove rezultate, dalji uspon Marin le Pen i odličan rezultat radikalnog levičara Žan-Lika Melanšona?
Ima analitičara koji smatraju kako je šteta što nije pobijedio Melanchon, koji jest ljevičar, ja ne bih išao tako daleko da ga nazovem radikalnim. Od njega se moglo očekivati i neke bitne pomake, zaokrete. Macron, mada je sada oslobođen pritiska idućih izbora, jer ovo mu je drugi mandat, mislim da nema format onakvog državnika koji bi mogao trgnuti Evropsku uniju iz letargije, odnosno vratiti je na kolosjek vlastitog, samostalnog puta sa sadašnjeg sporednog kolosjeka američkog sljedbenika. Pogotovo što u Berlinu više nema onakvog saveznika, kakvoga je imao u vrijeme Angele Merkel. Francuska desnica je relativno jaka i ostaje jaka, s perspektivom da itekako ojača, ako Evropu pogodi bumerang sankcija što ih nameće Rusiji, odnosno ruske protu-sankcije. U tome su slučaju sigurni socijalni nemiri, izazvani gubljenjem radnih mjesta, općim osiromašenjem, nestašicama i poskupljenjima. Tko iz takvih situacija profitira, to zna svatko tko ima imalo pojma o povijesti. I to ne vrijedi, naravno, samo za Francusku.
Makron je u govoru pred Parlamentom EU, rekao da Ukrajina ne može brzo ući u EU jer ne bi trebalo snižavati kriterije za prijem. S tim u vezi, a što bi se moglo odnositi i na zemlje Zapadnog Balkana koje su već dugo u procesu pridruživanja, on je predložio „evropsku političku zajednicu“ kao formu u kojoj bi se pridruživanje nastavilo. Sa druge strane, Olaf Šolc smatra da bi zemlje koje su već u procesu, trebalo da nastave „po starom“. I Kancelar Šolc i predsednik Makron imaju u svojim zemljama velika ovlašćenja. Koliko je tema integracije Zapadnog Balkana u EU dobila na značaju ukrajinskom krizom, o čemu već postoje podeljena mišljenja?
Ako se Ukrajini širom otvore vrata Evropske unije, bez obzira na sve, a samo zato što je žrtva ruske invazije, onda nema nikakvog razloga da se na bilo koju od sadašnjih zemalja-kandidata primjenjuju dosadašnja pravila. Ako ćemo snižavati kriterije, onda za sve. Ili ni za koga! A Macronova ideja o ‘evropskoj političkoj zajednici’ samo je drugo ime za nekadašnji, a odbačeni prijedlog o podjeli zemalja-kandidata u dvije skupine, one što će napredovati brže i one što će napredovati sporije. Evropska je unija nedvojbeno na razmeđi: hoće li pokušati još jednom, možda i posljednji put, uzeti zalet prema poziciji samostalnog faktora na svjetskoj sceni, ili će se zadovoljiti sadašnjom ulogom ‘rezervnog igrača’ Amerike.
Već veoma dugo se govori o potrebi reforme UN. Neki ovu krovnu međunarodnu organizaciju smatraju odavno nedovoljno funkcionalnom i relativno neuticajnom na krize i zbivanja u svetu. Ova najnovija, ukrajinska kriza, to još jasnije pokazuje. Tek je u slučaju spasavanja civila iz Mariupolja, UN nešto radikalnije reagovala. Sa pravom veta Rusije u SB UN, faktički je blokiran sistem obavezujućih odluka UN. Ipak, usvojena je rezolucija koja to pravo, u izvesnoj meri, ograničava. Kako Vi ocenjujete poziciju i aktivnosti ove organizacije u atmosferi rata i rastućih globalnih tenzija koje ga prate?
Ujedinjeni su narodi već godinama marginalizirani i, hoćemo li pogledati činjenicama u oči, moramo reći da je to marginaliziranje u prvome redu rezultat američke politike. Washington je šampion u poduzimanju unilateralnh akcija širom svijeta, u okupljanju koalicija za svrgavanje režima u ovoj, ili onoj zemlji, a sve mimo Ujedinjenih naroda. Tek je rat u Ukrajini podsjetio Ameriku da Ujedinjeni narodi uopće postoje. Naravno, da je njihova reforma potrebna, jer oni svojom strukturom odražavaju svijet na kraju Drugog svjetskog rata, ne ovaj današnji. No, da vas podsjetim: nakon završetka hadnoga rata lansirana je inicijativa za reformu svjetske organizacije, prije svega za proširenje Vijeća sigurnosti. Rusija je to podržala, Sjedinjene su Države odbile.
Veliko stradanje ljudi i dobara u Ukrajini, kako vreme prolazi, produbljuje mnoge teme, izoštrava razumevanje uzroka i posledica, postavlja pitanje gde će nas odvesti arogancija najmoćnijih država i pojedinaca, da li smo na pragu ili je ovo već početak novog velikog svetskog sukoba, ko će iz ovoga izaći najsnažniji a ko će izgubiti postojeći prestiž. Možemo li zamisliti svet „posle“?
Mislim da to nitko ne može, jer cijeli je svijet u previranju. Hoće li pobijediti koncept multipolarnog svijeta, što je realnost, ili će biti nametnut koncept unipolarnog svijeta, što je očita želja Washingtona, to je otvoreno pitanje. No, o odgovoru na to pitanje ovisi sve ostalo, ovisi kakav će biti svijet u kojemu ćemo sutra živjeti. Volio bih se nadati da će biti multipolarni i da u njemu neće biti mjesta za rasistički pristup koji se ogleda u odnosu prema izbjeglicama. Svaki čovjek u nevolji zaslužuje pomoć. Kriterij pri tome ne smije biti ni boja kože, ni nacionalnost, odnosno vjera. Čini se kao da je Papa jedini koji to shvaća.
