Interesantno je da i desnica i neka, politički imaginarna, ljevica dijele stav da je nekako stanje izuzetno loše (katastrofalno). Na osnovu različitih i uglavnom pogrešnih uzroka koje za to stanje nalaze, dolazi i do različite i naravno pogrešne ideje rješenja. Jedni misle da je to zato što nismo sproveli 90-te ili 40-te do kraja u razgraničenju i obrazovanju nacionalnog ili se pozivaju na neke dalje istorijske događaje kao propuštene šanse. Drugi s pravom misle da su to najmračniji periodi istorije te da ne tražimo u njima političke odgovore i sve loše danas pripisuju opet tom periodu idealizirajući ostatak na sličan onaj romantičarski način kao što to radi desnica sa istorijom.
Vidi se brzo da ni jedni ni drugi kraj te imaginarne političke lepeze koja postoji samo na individualnom, ali ne programskom političkom nivou, nisu prevazišli taj užasni period. I jedni i drugi odbijaju da izvuku konačne zaključke iz njega, jer bi tako izgubili pravo da se na njega pozivaju svako malo.
Pokazalo se međutim da nauka može i te kako biti varljiva, pogotovo kad je istorija u pitanju. Kao nauka zasnovana na interpretaciji tragova, zamislite koliko drugačiju sliku o našem društvu bi neko za 100 godina imao na osnovu ovog teksta s jedne i današnjeg broja Kurira npr. sa druge? Da apstrahujemo od nemogućnosti objektivizacije doživljenog uslijed traume, čak i akademija igra ulogu opravdavanja i napadanja po čvrsto utisnutim nepisanim pravilima partijske oligarhije i zbog toga niti daje niti pokušava da ponudi rješenje. Čast izuzecima.
Nacionalisti romantizuju svoju stranu u tim sukobima formulišući „e da smo samo tad uspjeli“ pošto su iz današnje perspektive naravno svi gubitnici – makar to ispravno zaključuju. Time međutim upadaju u klasičnu zamku desničarskog narativa – uslijed impotentnosti da daju odgovor na realne probleme (nezaposlenost, emigracija, korupcija, kriminal, katastrofalno stanje u obrazovanju, zdravstvu, kulturi…). Ne rješavajući realne probleme svojih građana, desničari se po definiciji okreću eksploataciji spoljašnjeg (spoljašnjeg u smislu drugosti od njih sami, tako da se ovo čak odnosi i na one koje je dovoljno samo proglasiti izdajnicima) neprijatelja. Ljevičari su u suštini ili odustali ili se kriju iza svojih ideala koje čuvaju sami za sebe kao opravdanje uslijed borbe za egzistenciju ili ostvarivanju svojih ličnih nagona. Nespremnost za žrtvu kod ljevičara se time jako dobro koristi od strane desničara koji su spremni da žrtvuju, makar to bio i narod zarad ideje o naciji istog.
Upada u oči međutim da se ovde prvenstveno radi o nekakvoj muškoj politici – ponosa, zaštite, fizičkog obračuna, borbe i odmjeravanja snaga. To se najkasnije primjećuje onda kada se na dnevnom redu pojave teme kao abortus. Opšta panika desničara sa jedne strane sa spremnim odgovorima iz patrijarhata i crkve, i totalna razjedinjenost sa lijeve strane uslijed politike identiteta, podjele po osi liberalnosti i neprepoznavanju zajedničkih ciljeva.
Ukratko, mi o našem društvu ne mislimo. Ništa. Konstatovanje katastrofe prije sedacije i življenja stereotipa samih o sebi su dva stuba našeg identitetskog egzistencijalizma na našem putu ka uništenju.
Piše: Grigor Samardžić
Buka
