17. jula 2018., EU i Japan potpisali su ugovor o slobodnoj trgovini, a dan prije su Donald Tusk i Jean Claude Juncker boravili u Pekingu i dogovarali iste stvari – slobodnu trgovinu s Kinom. Iako je slobodnotrgovinski ugovor između EU i Japana u razmatranju i na čekanju od 2013., njegovo potpisivanje ubrzali su potezi Donalda Trumpa koji se okrenuo protiv onoga što Amerika već 70 godina čuva u svijetu – slobodne trgovine. Trgovinska razmjena između EU i Japana iznosi 126 milijardi dolara godišnje i ne postoji razog da se neko tek tako odrekne tolikog novca. Podsjećanja radi, Trump je uveo dodatnih 10% tarifa na aluminij i 25% na čelik. Zbog čega? Kako bi sačuvao domaću ekonomiju.
No, da li takav protekcionistički odnos ide u prilog domaćoj ekonomiji? I ne baš, jer je posljedično Trumpovim uvođenjem tarifa na aluminij i čelik, primjera radi, American Keg, jedina preostala tvornica za proizvodnju nehrđajućih čaša od čelika u SAD-u, već otpustila trećinu radnika. Razlog tome je rast troškova za nabavku sirovina. Smanjenjem uvoza, domaći čelik je poskupio odmah nakon Trumpovih najava mjera zaštite, tako da je ovaj prerađivač morao smanjiti troškove radne snage kako bi uopće mogao opstati zbog povećanih troškova na uvoz sirovina. Ovo je prva žrtva Trumpovih tarifa – protekcionizma. Slične poteze imali su i Bush i Obama. George Bush je, također, 2002. godine “štitio proizvođače čelika” uvođenjem tarifa od 8 do 30% određenim zemaljama. Unatoč svemu, uvoz čelika u narednih 12 mjeseci porastao je za 3%, jer je uvoz čelika porastao iz zemalja kojima nisu nametnute tarife. Unatoč svemu, 200.000 Amerikanaca ostalo je bez posla. Također, Barack Obama je u toku svog mandata uveo tarife na kineske gume. Iako američki proizvođači guma nisu više proizvodili gume slabijeg kvaliteta koje su Kinezi izvozili, uvoz iz drugih zemalja je skočio 20% po uvođenju tarifa, a cijena svih uvezenih guma u prosjeku je porasla za 18%. Procjenjuje se da su Obamine mjere “zaštite domaćih guma” potrošače koštale dodatnih 1.1 milijardu dolara. Očigledno da protekcionizam najviše šteti običnim građanima koji ili ostaju bez posla ili moraju skuplje plaćati određene proizvode, samo zbog toga što ih država tjera na to.
Na najnovije mjere protekcionizma i Trumpovo uvođenje tarifa, Evropska unija dala je svoj odgovor, a on je -slobodno tržište. Nakon potpisivanja trgovinskih sporazuma s Japanom i Kinom, a riječ je o stotinama milijardi dolara, Donald Tusk, predsjednik Evropskog vijeća izjavio je: “Ovo je naš znak da smo ujedinjeni protiv protekcionizma”.
Šta je slobodna trgovina, a šta protekcionizam?
Slobodna trgovina je politika koja tretira strane proizvode i usluge jednako kao i domaće. Politika prema kojoj građani mogu slobodno da biraju i kupuju strane proizvode, jednako kao što mogu da biraju i kupuju domaće.
Protekcionizam je na drugoj strani diskriminacija stranih, zarad domaćih proizvoda i usluga. To je politika koja građanima poručuje da, ako žele da kupe neki strani proizvod, moraju da savladaju dodatne prepreke. Glavno sredstvo protekcionizma su tarife, tj. takse na strane proizvode. To su specijalni nameti koje potrošač mora da plati kako bi kupio neki strani proizvod. U praksi, tarife su nametnute uvoznicima stranih proizvoda i usluga, stoga, potrošač ne vidi direktno tarife, ali su cijene (obično visoke) odraz nametnutih tarifa koje uvoznik mora platiti vladi kako bi uvozio određeni proizvod.
Kontrateža protekcionizmu je slobodno tržište, najbolji odgovor za kojim su mogli posegnuti EU, Kina i Japan. Da slobodno tržište nije samo toerija već i praksa, najbolji primjer je Hong Kong. Hong Kong nema prirodnih resursa, prenatrpan je stanovništvom, površinski poput Luksemburga, ali 12 puta naseljeniji. Unatoč tome, Hong Kong spada u red najbogatijih država. Razlog tome je što Hong Kong ima pomorsku luku i godinama baštini slobodnotržišnu politiku, dopuštajući građanima da kupuju strane proizvode ili da koriste strane usluge. Kao rezultat toga, Hong Kong je izuzetno bogata zemlja, toliko da je svako sedmi stanovnik Hong Konga milioner, prema navodima Business Insidera u maju 2018. Do prije 70 godina Hong Kong je bio obično ribarsko selo, ali je zahvaljujući primjeni slobodnotržišne ekonomije i činjenici da se vlada nije uplitala u industrijalizaciju Hong Konga izrastao u jednu od najbogatijih i najprosperitetnijih zemalja svijeta. Niski porezi, malo (nesuvislih) zakona o radu, nepostojanje državnog duga i slobodna trgovina su glavni stubovi ekonomskog uspjeha Hong Konga.
Sjedinjene Američke Države su drugi primjer prosperiteta slobodnog tržišta, zahvaljujući Ustavu iz 1787. godine. Iako Osnivači Amerike nisu poznavali izraz slobodno tržište, jer nije postojao u to doba, to je, zapravo, ono što su imali na umu. Kao posljedicu toga imamo državu od Atlantika do Pacifika i od Meksičkog zaljeva do Kanade u kojoj Amerikanci mogu slobodno da kupuju od drugih Amerikanaca, jer je Amerika ogromna slobodnotržišna zona. Posljednja skoro dva i po stoljeća u Americi imamo potpunu slobodnu trgovinu, bez trgovinskih restrikcija. Logično pitanje se nameće, ako je protekcionizam tako dobra stvar, zašto ga svaka (američka) država ne sprovedi? Ali nije, jer uništava biznis, a i Ustav zabranjuje takve restrikcije. Slobodno tržište širom Amerike razlog je američkog prosperiteta i tako visokog standarda, kao i razvijene ekonomije koja iz godine u godinu nastavlja da raste.
Nerijetko se i u Bosni i Hercegovini mogu čuti slični povici da treba zaštiti domaće proizvode i usluge, ali, očigledno da nametanje tarifa i protekcionizam ne idu u korist domaćoj ekonomiji, a naročito ne običnom građaninu koji će, na primjer, umjesto Milke za istu cijenu biti primoran da jede domaću čokoladu tri puta lošijeg kvaliteta. Uostalom, zašto ljude tjerati ili određivati šta da kupuju, zašto im jednostavno ne dopustiti da sami biraju, a kvalitetom proizvoda i usluge “(pr)otjerati” strane proizvođače?
Piše: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
