Šta je danas Bošnjak Bošnjaku

Sumnjam da ima ikoga ko bi na pitanje „je li prosječan, lahkovjeran, pogodan medij za manipulaciju?“ odgovorio potvrdno. Isto tako, uvjeren sam da ima puno onih koji bi na tvrdnju da su isključili mozak i nekritički prihvataju sve što im se, lijepo upakovano, servira, bili spremni potući se. Malo je onih koji se ne bi uvrijedili kada bi im se reklo da su oportunisti i konformisti, premda je procent onih koji znaju šta znače ova dva pojma – jednocifren. Ako nije tako, postavite sebi najprije ova pitanja, a potom i “koliko, doista, ima ‘bosni’ i ‘hercegovina’?” i pokušajte sami, u sebi, domisliti vlastiti odgovor; a potom ga uporedite s odgovorima do kojih su došli vaši ukućani i najbliži prijatelji. Uvjeren sam da ćete biti iznenađeni.

Kolektivno jednoumlje

Nismo li, beskrajno razočarani krvavim epilogom jedne zablude mitom u koji smo samo mi vjerovali, uplašeni da će nas vjerovanje svojim očima – kad već vidimo da je “car go” – koštati više nego da se priklonimo i “povjerujemo” da je to ipak samo “novo ruho”? Jesmo li iz jednog manje-više dobrovoljnog kolektivnog jednoumlja upali u zamku nekolicine drugih? Imamo li doista svoje mišljenje o bilo čemu ili, pak, suočeni s vlastitom nesigurnošću i neuvjerenošću, olahko prihvatamo mišljenje bilo koje većine jer je to – koliko god to oportuno i konformistički lažno bilo – ipak lakše i bezbolnije.

Zato vjerujemo da bijeli hljeb deblja, a crni ne, iako za to nema medicinskih dokaza; zato i nesvjesno vjerujemo “bijelom mantilu” koji tvrdi da je jedna pasta za zube bolja od ostalih; zato više vjerujemo akademskoj tituli i uniformi – ne razmišljajući o tome kako su stečene – nego nekome ko je bez titule i uniforme (jer zna kako ih je ponekad i ponegdje lahko steći). “Odmalena vjerujemo nekim autoritetima, ponajprije roditeljima. Hvala Bogu, jer da im nismo vjerovali, ne bismo naučili da je opasno gurati prste u utičnicu ili prelaziti preko zebre dok je na semaforu crveno. Dok sami nismo imali dovoljno životnog iskustva, morali smo vjerovati drugima koji su nas učili u životu. To se ne odnosi samo na djetinjstvo.

Kasnije, kao odrasli, vjerujemo raznoraznim autoritetima koji nas podučavaju što je dobro, a što nije dobro za nas, kaže jedna savremena psihologinja, upozoravajući da nas “taj set vjerovanja stavlja u ulogu djeteta koje nije u mogućnosti procijeniti samo, pa treba drugi da misle umjesto njega”, odnosno da je od korisnog vjerovanja roditeljima, preko vjerovanja autoritetima do oportunističkog, konformističkog i redukcionističkog – opasnog! – prilagođavanja vlastitog mišljenja stavu većine, izuzetno kratak put. Zašto? Zato što je to osnovni pokazatelj potrebe za pripadanjem, slaganjem i prihvatanjem, a to nikako i nipošto nisu znaci svijesti i zrelosti. A ako nam je išta potrebno u ovom, nimalo patetično, historijskom trenutku, onda je to svijest i zrelost.

Dugo se, predugo, većina Bošnjaka – poput djece – spremno i rado naklanja trenutno i naizgled jačem, tituliranijem, uniformiranijem… nespremni prihvatiti vlastitu snagu argumenata podastiru svoje mišljenje pod argument snage, djetinjasto pitajući “ima li uopće i šta je alternativa”; trude se pripadati onome za što misle da je većina, zatiru svaki trag urođenog individualizma za hatur pripadanju skupini; dijelimo se po svakom mogućem i nemogućem, realnom i potpuno imaginarnom osnovu, radujemo nadmoći većine nad manjinom iako su i jedni i drugi Bošnjaci… Pripadnošću sadašnjoj većini, makar privremeno, liječimo rane i nadoknađujemo povrijeđenost razočarenjem raspadom mita koji nikada nije imao šansu za uspjeh.

Nagomilani sram i stid zbog grešaka iz nacionalnog djetinjstva bezuspješno sakrivamo tinejdžerski prividnom zrelošću i, u skladu s tim dobom, namećemo svoje mišljenje svima koji ne misle kao mi. Pripadanjem skupini ili većini, naše se ponašanje manje ističe, osjećamo se sigurnijim i zaštićenim, ne osjećamo individualnu, pojedinačnu odgovornost za postupke, konformistički uživamo u stanju da smo non-konformisti i bespovratno gubimo originalnost, autentičnost i identitet.

Rat ili brat

Šta je danas Bošnjak Bošnjaku? Ovo je pitanje koje potrebuje odgovor makar jednako, ako ne više, od odgovora na pitanje “koliko ‘bosni’ i ‘hercegovina’ danas ima?”

Oni koji će razmisliti, neka se pomognu odgovorima na pitanja: koliko naš odnos prema našoj zemlji nije u skladu s našim vlastitim stavovima i mišljenjima, a koliko (usklađen) s korištenjem stanja i situacije za ostvarivanje koristi, pogotovo u političkom i društvenom kontekstu? Koliko je u naš međusobni odnos jednih prema drugima otrovan konformizmom, odnosno “usklađivanjem ponašanja i uvjerenja prema grupi kao posljedica stvarnog ili zamišljenog pritiska grupe”; jesmo li toliko slabi i nesigurni da smo postali “nekritični prema zlu, u cilju da budemo društveno prihvaćeni od grupe s kojom se poistovjećujemo, pa čak i kad znamo da ona nema ispravne stavove?” Jesmo li toliko uplašeni da smo “verbalni delikt” zamijenili “deliktom mišljenja”? Tek kad, iskreno pred sobom, odgovorimo na ova pitanja, kao bonus ćemo dobiti i odgovore na pitanje: je li Bošnjak Bošnjaku danas “rat” ili “brat”, makar se i ne slagao s većinom?

Edin Urjan Kukavica

avaz

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close