Damir Arnaut: SDA i HDZ pišu pisma i mašu prstima da bi kod glasača stvorili privid da štite nacionalne interese

Protekli mjeseci bili su ključni za sudbinu Pelješkog mosta. Dok je za Hrvatsku to apsolutno nesporan projekat, za dobar dio bh političara riječ je o spornom objektu koji prijeti da od jedinog bh. izlaza na more napravio poluzatvorenu baru. Hoće li gradanjom mosta BiH izgubiti izlaz na otvoreno more, a Neum postaiti potpuno izolovani grad, te šta je sporno po pitanju granice sa Hrvatskom u intervju za Buku otkriva Damir Arnaut, vodeći ekspert međunarodnog prava u Bosni i Hercegovine,  potpredsjednik Saveza za bolju budućnost i poslanik u Parlamentu BiH.

Gospodine Arnaut, Dom naroda Bosne i Hercegovine donio je krajem prošlog mjeseca deklaraciju kojom je istakao da deklaracija Zastupničkog doma kojom se izražava protivljenje izgradnji Pelješkoga mosta ne predstavlja zajedničko stajalište Parlamentarne skupštine BiH, ali su bošljački zastupnici bili protiv. Obje deklaracije su objavljene u „Službenom glasniku“. Kako vidite razvoj događaja, nazire li se kraj sage o Pelješkom mostu?

Da, objavljene su deklaracije i jednog i drugog doma. To su samo formalnosti i SDA ovom pitanju pristupa činovničkim mentalitetom. Lideri, s druge strane, nastupaju sa stanovišta da li neki potez luči konkretnu korist, a ne da li nosi pečat.

Deklaracija je zvanično definisana kao „akt koji sadrži načelno mišljenje o važnim pitanjima koja je Dom razmatrao“. Dva doma, dakle, imaju različito mišljenje o ovom pitanju, a to je došlo nakon niza pisama u kojim su čelnici SDA i HDZ na niz različitih adresa u svijetu poslali svoja, također različita, mišljenja. I na mišljenjima će sve i ostati jer se ove dvije stranke već pozicioniraju da na izbore izađu sa pričom o „zaštiti nacionalnih interesa“, a ovo je samo jedna od tema sa izrazitim nacionalnim nabojem. No prijedlog SBB-a, da se Vijeće ministara BiH zaduži da pokrene ratifikaciju Ugovora o granici sa Hrvatskom, je odbijen, što ukazuje da cilj nije da se poduzmu konkretni koraci s ciljem zaštite interesa Bosne i Hercegovine, već da se dižu i održavaju tenzije.

Vodeće ste ekspert međunarodnog prava, te možete li nam stoga reći ima li nešto sporno u gradnji Pelješkog mosta ukoliko njegove dimenzije ne narušavaju prava i interese BiH?

Ukoliko je visina plovnog puta, kako Hrvatska tvrdi, zaista 55 metara, onda je nesporno da time nisu narušena prava i interesi Bosne i Hercegovine. Pogledajte web stranicu službenog tijela Bosforskog moreuza, na kojoj jasno stoji da brodovi kojima treba plovni put visine 58 metara ili više ne mogu proći kroz Bosfor, dok oni kojima je potrebno između 54 i 58 metara, to mogu uraditi samo uz angažovanje usluga tegljača( http://www.bosphorusstrait.com/the-bosporus-strait/passage-restrictions/ ). A Izetbegović je na trećem mostu iznad Bosfora prije jedva godinu dana presijecao vrpcu skupa sa Erdoganom. Također, 65 metara je krajnja visina koja ima temelj u međunarodnom pravu jer je to najviše što su neke dvije zemlje ikada dogovorile — Finska i Danska po pitanju mosta u Great Belt tjesnacu.

Ako je problem zaista u ta 3 metra koliko planirani Pelješki most dijeli od ovih na Bosforu, ili čak i u tih dodatnih 10 čime bi se on izjednačio sa ovim danskim, onda postoje mehanizmi koji se mogu poduzeti da Hrvatska takav zahtjev uvaži. Međutim, SDA zvaničnici nikada nisu istakli koja bi to visina bila prihvatljiva, već uporno govore da se most ne može graditi dok se, kao, ne utvrdi granica.

Instistirajući na tom nerazumnom, te međunarodnopravno potpuno neutemeljenom pristupu, Genjac, Zvizdić, Osmanović, Izetbegović i ta ekipa troše kredibilitet ove zemlje, te otežavaju posao onima koji, za razliku od njih, imaju znanje i sposobnost da sa Hrvatskom otvore pitanja koja zaista utiču na interese Bosne i Hercegovine.

Na kraju, svi pomaci na ovim poljima – od prihvatanja Hrvatske da visinu mosta podigne sa 30 na 55 metara do odustajanja Hrvatske od pretenzija prema našem teritoriju, odnosno Vrhu Kleka i Velikom i Malom Školju – napravljeni su u jedinom četverogodišnjem mandatu u kojem SDA nije imala svog člana Predsjedništva BiH. Tada su Silajdžić, Komšić i Radmanović prema Hrvatskoj nastupili jedinstveno, sa međunarodnopravno utemeljenih pozicija, te su takvim kredibilnim pristupom ishodili prihvatanje naših zahtjeva od strane Republike Hrvatske. A onda dođe ova ekipa i zaprijeti Hrvatskoj da će se BiH povući iz Ugovora o granici, koji je ne samo izuzetno povoljan po interese Bosne i Hercegovine, već koji je čak Izetbegovićev otac potpisao.

Kome odgovara cijela ova povuci-potegni priča oko Pelješkog mosta, koja samo zbunjuje građane BiH?

Odgovara upravo onim zvaničnicima koji niti znaju nešto o tim pitanjima, niti mogu rješiti životne probleme građana. SDA i HDZ pišu pisma i mašu prstima da bi kod glasača stvorili privid da štite nacionalne interese, a ustvari ih tim pristupom ugrožavaju jer blamiraju zemlju. Također, dok god SDA i HDZ pune javni prostor ovim izmišljenim konfliktima, lakše im je izbjeći pitanja zašto nema ceste do Neuma, koju je Čović obećao svojim glasačima, zašto nema 100.000 radnih mjesta koje je obećao Izetbegović ili, pak, zašto u Sarajevu nema vode koju nam, istina, niko nije obećao, ali koja bi se u glavnom gradu evropske države u 21. vijeku trebala podrazumjevati.

Može li na neki način BiH ipak spriječiti Hrvatsku da odustane od gradnje najavljene za ovu jesen?

Kako sam već rekao, Predsjedništvo u onom prethodnom sazivu je spriječilo Hrvatsku da gradi most visine 30 metara i natjeralo ju je da visinu podigne na 55 metara. Neko sposobniji od Izetbegovića bi mogao ishoditi i onih 58 ili 65 metara, ako postoje objektivni razlozi. S tim u vezi, neko sposobniji od Izetbegovića bi našao način da Međunarodnom sudu pravde (MSP) podnese validan zahtjev za reviziju presude o genocidu – sjetimo se da su Beriz Belkić i pokojni Jozo Križanović uspjeli imenovati novog Agenta nakon ostavke Kasima Trnke. Sve ovo, stoga, ukazuje da SDA povlači poteze od strateškog značaja za državu Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod isključivo sa stanovišta kratkoročnih kalkulacija na principu „nek’ se vrti priča do izbora“, bez osvrta na dugoročnu štetu. Ja  sam upozorio da će registrar MSP-a jednom činovničkom odlukom odbiti da uopšte zavede zahtjev za reviziju u djelovodnik predmeta, a da pri tom nisam ni znao da je MSP već obavijestio Sakiba Softića da ga ne smatra agentom. Neki, koji su znali za to pismo MSP-a, su se, pak, potpuno naivno nadali da će MSP prvo dati Srbiji šest mjeseci da se očituje o našem zahtjevu, pa nama šest mjeseci da na to odgovorimo, i tako do izbora. I oni, kako mediji navode, još Softiću isplate naknadu za nešto što se u konačnici svelo na iznošenje kutija iz gepeka. Kao i pisma o Pelješkom mostu, to je bio čisti amaterizam.

Gradnja mosta je od strane brojnih političara posljednjih mjeseci dovođena i u vezi sa pitanjem granice na moru, odnosno da ona prvo treba biti rješena. Kakvo je Vaše stajalište da li je ispravno graditi Pelješki most prije nego što bude riješeno razgraničenje na moru između BiH i Hrvatske?

Bosna i Hercegovina treba zauzeti pristup da pitanje granice sa Hrvatskom jeste rješeno. Prije svega, rješeno je Ugovorom o granici koji su 1999. godine, u sklopu Pakta stabilnosti i u prisustvu preko 40 lidera najmoćnijih zemalja svijeta, potpisali Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. S obzirom da Hrvatska već gotovo deceniju nije otvorila pitanje Velikog i Malog Školja i Vrha Kleka, da nije protestovala niti recipročno uzvratila kada je 2009. godine tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH posjetio Vrh Kleka i Veliki Školj, sa stanovišta međunarodnog prava je jasno da je Hrvatska odustala od ovih pretenzija i prema tom dijelu našeg teritorija.

Da budemo jasni, taj prethodni saziv Predsjedništva je pitanje mosta vezalo za pitanje granice jer je tada Hrvatska ne samo htjela graditi most visine 30 metara, već je isticala teritorijalne pretenzije prema našim otocima i Vrhu Kleka. To je bio primjer proporcionalnog djelovanja koji je rezultirao sa te dvije bitne, strateške pobjede Bosne i Hercegovine. Bilo kakvo insistiranje da pitanje granice nije rješeno nakon što je Hrvatska odustala od pretenzija za ovim dijelovima našeg teritorija, pogotovo kada se kombinuje sa prijetnjama da će se BiH povući iz Ugovora o granici koji te teritorije nesporno stavlja unutar Bosne i Hercegovine, je izuzetno nepromišljeno i opasno po interese Bosne i Hercegovine.

Zvizdić, Izetbegović i ta ekipa uopšte ne razmišljaju o idućem koraku. Šta ako se Hrvatska povuče iz tog Ugovora, pozivajući se na prijetnju iz Osmanovićevog pisma da će Bosna i Hercegovina to prva uraditi? Šta da ta prijetnja nije izbačena iz one deklaracije Predstavničkog doma na insistiranje SBB-a? Bosna i Hercegovina treba sve uraditi da zaštiti naš suverenitet nad ostrvima Veliki i Mali Školj i Vrhom Kleka jer morski teritorij svake države predstavlja projekciju njenog kopnenog teritorija. Da su ovi dijelovi našeg kopna pripali Hrvatskoj, naše teritorijalno more bi bilo podijeljeno u dva nepovezana dijela, a njegova površina bi bila za trečinu smanjena. Najbolji način da zaštitimo ove interese je da što prije pristupimo ratifikaciji Ugovora o granici sa Hrvatskom, a ne da još prijetimo povlačenjem iz istog.

Znajući kako teče cijela priča oko mosta, vjerovatno će slično biti i sa pitanjem granice. Možete li nam na kraju razgovora kao pravni ekspert reći postoji li mogućnost da  konačnu riječ o granici da Međunarodni sud pravde u Haagu?

Napomenuo bih da ovo odugovlačenje oko granice nije krivica Bosne i Hercegovine, već je umnogome imanentno pristupu Hrvatske pitanjima razgraničenja sa svim njenim susjedima.

No baš zbog takvog pristupa Hrvatske, fokus je trebao ostati na zaštiti rezultata koje je Bosna i Hercegovina već ishodila, te na promicanju pitanja ravnih polaznih crta Republike Hrvatske koje je ta zemlja, protivno UN Konvenciji o pravu mora (UNCLOS), povukla između Rta Proizd i ostrva Vodnjak, umjesto osporavanja mosta od 55 metara bez prijedloga koja bi to visina bila prihvatljiva i prijetnji da ćemo se povući iz Ugovora koji nam odgovara u svim segmentima.

Takođe Ugovor o granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, uključujući granicu na moru, je prvi koji je potpisan između država u regionu. S obzirom da je ovaj ugovor povoljan po Bosnu i Hercegovinu i da je Hrvatska odustala od osporavanja nekih njegovih odredbi, te u usporedbi sa graničnim sporovima koje Republika Hrvatska već dva desetljeća vodi sa Slovenijom i Crnom Gorom, bilo bi nadasve nelogično pribjegavati arbitraži ili sudskom rješenju. Naprotiv, nadasve je poželjno da se taj ugovor ratifikuje. No i u odsustvu ratifikacije, ugovor jasno propisuje da se privremeno primjenjuje od dana potpisivanja, što opet odgovara interesima Bosne i Hercegovine.

Razgovarala: Tatjana Čalić