Dragan Bursać: Grijesi naših tvoraca

„Građanin“, taj moderni mentalni kiborg je tako lutao Bosnom i Hercegovinom, bio duboko nesrećan što ni u Banjaluci, ni u Mostaru, ni u Tuzli ne može naći brata svoga.

Autor: Dragan Bursać – BUKA

Pomisliće mnogi (kojima je do čitanja), kako tema ovog teksta i nema neke veze sa viktimizacijom. Ali, upravo iz naslova progovara ta toliko puta izrečena i nikad do kraja definisana, a kamoli objašnjena riječ.

 

Ima jedna naizgled šaljiva definicija, koja uopšte nije šaljiva na drugu loptu.

 

Izraz VIKTIMIZACIJA se sastoji iz 13 karaktera što je za 4.2 više od prosječne srpske riječi. Sadrži 6 (46.2%) samoglasnika, što je za 3.4 procenata više od prosjeka.“

 

Inače, najopštije rečeno viktimizacija predstavlja proces postajanja žrtvom. Strogo uzev primarna viktimizacija je prisustvovanje ili najbliže svjedočenje samog čina proizvođenja žrtve u prvom licu, krozproces ubistva, nekog naslinog čina, zločina, genocida, a koja je praćena traumom. Sekundarana viktimizacija je dugotrajan proces intenzivnog zapostavljanja žrtve koji stvara određene reakcije u toj žrtvi i na kraju, tercijarna viktimizacija oblikuje jedinku kao žrtvu do kraja njenog života. Kao što vidite riječproces se permanentno ponavlja. Dakle, viktimizacija nije ospoljen svršen čin. Ona je čitav splet psihosocijalnih pojava koje kače jedinku, pa čak i čitav narod, koje se u vremenu i prostoru kontinuirano dešavaju i koje na kraju, kao što rekoh, doživotno oblikuju ličnost..

 

Pa zašto je onda ona šaljiva definicija ozbiljnija od ove „ozbiljne“? Zato što se kroz šaljivu i dakako netačnu doskočicu vidi jedan poligon uma, jedno jastvo kretanja u razmišljanju jedinke. Viktimizacija iz vizure žrtve, UVIJEK I JEDINO se odnosi upravo na žrtvu i kako god je promatrali NE MOŽE BITI OBJEKTIVNA. Naravno, bilo kojom komparativnom metodom, mogao se rendom staviti drugi narod, topos, pa čak i  sadržinski oblik. Ono o čemu će ovdje biti riječi je viktimizacija u narodima Bosne i Hercegovine, preciznije u čvrsto podijeljenim etnosima. Uzročno, biće govora i o nacifikaciji te nikad izvedenoj denacifikaciji i jednom posebnom, nepostojećem, a apsurdno prisutnom sloju  „građanstva“, koje bi, nekako, da sve to umreži i riješi stvar.

 

 

Viktimizacija je bošnjačko pitanje?

 

Neka vas ovaj podnaslov ne zavara. Dakako da nisu SVI ili nije čak ni segment niti manji dio bošnjačkog korpusa sinonim za viktimizaciju, ali ZATO JESTE PREDRASUDA, o izgovrenom. Npr., ako kažete žrtva, ogroma je šansa da ćete prije pomisliti na dijete iz Kozarca ili Srebrenice, nego na dijete iz Bratunca. Ovo je posve logično, ako znamo razmjeru ratnih strahota koje su se dešavale na području npr. Kozarca ili Srebrenice i ako NE ZNAMO, šta se dešavalo u Bratuncu. Dobro poznavanje toponimije zločina i samog genocida je apsolutno neophodno u shvatanju i prihvatanju procesa viktimizacije jedinke.

 

Ovdje se postavljaju dva razborita pitanja-Nije li neetički ne poznavati zločine koje je neko radio u vaše ime, a koji nisu tako okarakterisani i nije li užasno pojedinca ili čitav jedan narod držati u uzusima samo žrtve?  Nije li to onda nakaradni čovjek jedne dimenzije, koji više nije ni socijalno, ni seksualno, ni društveno aktivno biće, nego samo, jedino i isključivo žrtva?

 

Posdejtonske oligarhije, poglavito bošnjačka, hranila je svoj etnos na žrtvi i reklo bi se teoriji žrtve. TZV. političke i intelektualne elite, osim žrtve u svom narodu nisu vidjele ništa veće, bolje, niti kvalitetnije. Nisu željele! Tako je stvoren čitav jedan korpus majki, unuka, očeva, potomstva šehida-čiju jedinu definiciju identiteta daje činjenica da im je neko u familiji ili da su čitave familije nastradale. Pazite, kao da samo po sebi nije dovoljno to što su ostali bez igdje ičega i što su doživjeli zločin i genocid, čitav jedan narod je stavljen u melting pot- kazan života žrtve genocida.

 

Decenija, dvije i dobili smo, sad već drugo koljeno ljudi, koji niti mogu, niti hoće, niti žele, niti im je to napose dozvoljeno da izađu iz avlije žrtve. Oni ISKONSKI ne mogu da vjeruju kako je tamo neki Caco pobio na stotine sarajevskih Srba. Ti ljudi ne mogu izaći iz svog tako sigurnog, a tako naopakog viktimiziranog geta i pojmiti da osim njih, kao apsolutnih žrtava postoje i neke, koliko god to morbidno zvučalo „relativne“ žrtve.

 

Zato je možda i najbolje pojašnjenje osobe osuđene na viktimizirani svijet da je „Caco ubijao jer je bio narkoman koji je krizirao, a da za zločine u Bratuncu nema dokaza“ I koliko god se nekom prosječnom Srbinu ovakvo objašnjenje činilo inokosno, infantilno i iritantno, sa pozicije neke nene koja je izgubila čitavu porodicu u Srebrenici, pa se po sili nužde preselila u Sarajevo, ovo je jedino moguće iole prihvatljiva solucija. Kažem jedino moguća, jer se čitava priča mogla zakuhati iz diskursa–„Neka je i trebao ih je više pobiti“

 

Dakle, bitno je da se bavimo racionalizacijom zločina, ali i racionalizacijom žrtve.

 

Ta, pogledajte šta se desilo sa Srbima. Narod koji je u ovom ratu raspolućen između sveopšte žrtve i agresora. Pojavljuje se Jasenovac kao opšte mjesto stradalništva u Drugom svjetskom ratu i supstitut za zločine koji su počinjeni u ovom ratu. Na starom tasu „oko za oko, zub za zub“, mjere se i važu mrtvi u posljednjih sto godina. Vaskrsavaju tako u srpskom nacionalnom korpusu masovne grobnice, ali ne kao mjesta oplakivanja nego kao tek puke racionalizacije zločina u sopstvenim redovima.

 

Denacifikacije i viktimizacija, taj tango smrti

 

Da se razumijemo, dejtonski frejm nije ni trebao niti omogućiti niti mogao zabraniti denacifikaciju. To je obični mirovni ugovor, koji je zaustavio rat. Ali taj okvir iz Rajt Petersona, istorijski  nije utvrdio status krivca u ratu. Kažem nije ni morao, ali neko jeste.

 

Ta, ne možete provoditi denacifikaciju nad nekim ko zvanično NIJE izgubio rat i u čije ime NIJE počinjen niz ratnih zločina i napose genocid. Kako su mogli ozbiljni, pri tome mislim na zaista ozbiljne psiholge, neuropsihijatre i socijalne psihologe raditi sa ljudima koji su bili svjedoci ili čak počinitelji masovnih zločina??? Njih jednostavno na mapi krvave BiH nije bilo. Oni su u najboljem slučaju bili svedeni na marginalne pijane ubice i to je to. Ostatak naroda, pogotovo srpskog se ukotvio duboko u svoj etnos, koji mu je čak i dejtonski dat u čudnovatoj konstrukciji Republika Srpska, koja je od svega bila paradoksalno vaistinu najviše srpska. Inače to sa republikom nikako, ni pod kojim državotvornim i politikološkim uslovima nema veze.

 

Blagotvoran uticaj viskija na dejtonske očeve BiH, dao je vjetar u leđa sinovima, posebno srpskim, koji su konstrukt Republika Srpska pretvorili ne u državu, nego u Pijemont srpstva. Ne zaboravite da je u iskrivljenoj nacionalističkoj retorici novijih srpskih vođa, Republika Srpska stara 75 godina, da je nastala na tekovinama NOB-a, da npr. jesen u Republiku Srpsku stiže 23. septembra…

 

Niko, nikad niko od Dejtona na ovamo nije zabranio niti se aktivno-pravno pobunio na ovakve ludosti vremenskih i pojmovnih asinhroniciteta.

 

Ali su zato srpske vođe stvorile zaista jednu virtuelnu, ali itekako emotivno postojeću zapadnu srpsku državu. Što je došlo kao kec na deset prvo rahmetli Izetbegoviću starijem, pa sve do njegovog sina, da naprave etnohomogeno malo carstvo centralne Bosne sa Sarajevom kao glavnim gradom i zapadnim pijemontom islamskih Bošnjaka. Problem u tom carstvu, koji zapravo i nije bio problem je „građansko Sarajevo“ šta god to značilo.

 

Izmaštani građani

 

Da odmah razjasnimo neke stvari. Etimološki i toponimski u BiH gotovo da i ne postoje građani. Naprosto ova državica u srcu Balkana nema kapaciteta ljudskih i urbanih da bi porodila neku ozbiljniju građansku kastu. Građani su dakle grupice ljudi na nivou statističke greške. Ako tome dodamo rat i ruralizaciju, taj broj je zaista minoran. Problem leži na posve drugom mjestu. Neko je iskoristio, sa predumišljajem, pojam građanina i iz neoliberalnog, a u isto vrijeme ljevičarskog diskursa i od pamfleta i poruka, navrat-nanos sklepao „građana“ BiH. Našao mu je i habitus, saksijicu, negdje u Sarajevu, ušuškao ga u zlatni kavez sve sa Markuzeovim i Marksovim i Habermansovim poučcima, na fensi policama, odveo na par seminara i voala, bi rođen „građanin“.

 

„Građanin“, taj moderni mentalni kiborg  je tako lutao Bosnom i Hercegovinom, bio duboko nesrećan što ni u Banjaluci, ni u Mostaru, ni u Tuzli ne može naći brata svoga. „Građanin“ je išao da miri, da proriče da, izaziva katarzična stanja na sve skupove „pomirenja“ od Novog Grada do Stoca. I uvijek je prepoznavao istih 16 istomišljenika koji su se kao slijepci za slijepcem vukli po bosanksim gudurama, ali i bjelosvjetskim destinacijama. Ali „građanin“ je imao tzv. čvrstu političku bazu, barem u glavi svojoj, koja se sastojala od lijevo priučene misli i dejtonskog priloška-Svi smo krivi, nema pobjednika. Dakako da se taj „građanin“ nikad nije susreo sa bilo kim ko ima dovoljno znanja, e da bi mu taj mogao reći kako je njegov svijet oholo mali i skučen, kako svijet tolerancije i pozitivne diskriminacije stvara autizam jednak onome koji porađa nacionalistička ruka i retorički monohromatski jezički diskurs. Kako je njegov svijet, svijet kiborga „građanina“ zapravo umiveni nacionalistički svijet.

 

I tako se taj „građanin“  našao u čudu , kad je trebalo tumačiti druge „građane“ koji su se odmetnuli i progledali realnosti u facu. .Koji su shvatili da nije baš Caco toliko drogiran i koji su vidjeli da i među pobijenom nejači ima djece, a ne tek nacionalizmom izazvane afektacije. Rekli bi „građanin“ na građanina ruku digao.

 

Šta da radi prosječan „građanin“ sarajevski koji čuje svog doskorašnjeg kamarada, kako otvoreno priča i crni svakog ubicu koji je u ime bošnjaštva počinio zločini?

 

U koju bakunjinovsku fijoku sa njim, majku mu? Ovo nam na kursevima o instant pomirenju nisu govorili? Jeste ljevičar, jeste pošten i dobar čovjek, jeste pravdoljubiv, ali ovoliko istine je naprosto nedopustivo u jedinici vremena, buči glavom regularnog „građanina“ kiborga… Kuda sa npr. Harisom Jusufovićem  i njegovim tekstom? Kuda „građani“ sa građaninom Harisom, koji progovara o „svojoj avliji“ i zločinima počinjenim u istoj? I kako to da Harisov tekst ne prenesoše mediji iz okoline, sa našeg sajta? A preuzimali su puno toga. Kad kritikujemo „svoju avliju“ Možda građanin Haris udara u osinje gnijezdo „građana“. Možda zato njegov tekst čita ogroman broj ljudi po sunčanom danu, pljuju ga i glorifikuju, ali ne i javno u zavisnosti od busije, dok se tobož femkaju nezainteresovani za temu Kazana…?.Ali to je tek ogledni primjer kako funkcioniše jednosmjerna ulica „građanska“.

 

I ta tirada o „građanima“ i građanima, sa i bez navodnika će se očigledno završiti tako što će čaršija zarad mirnog sna ljude iskrenog i otvorenog duha izgnati iz sebe, ako treba i fizički i ostaće u svom slatkom i lijepom snu provincije sa nacionalistima i „građanima“. Dakako da čaršiji nikada neće biti jasno da je prognala one odistinske građane. Bez navodnika.

 

 

 

Kain, Avelj, Holbruk…

 

 

Ostaćemo mi sa praiskonskim grijesima naših tvoraca koji nas namjerno nesavršene stvoriše da se borimo sa hordama „ljevičara na iznajmljivanje“, „nacionalista od 3500 maraka“ i nekih anarholiberala koji su ikebane u izmaštanoj državi.

 

Možemo li ozbiljno misliti, razmisliti i promisliti? Možemo li napraviti išta ozbiljnije od vijeća staraca koje se „Krugom 99“ zove i koje se biološki osipa rapidnom brzinom? Možemo li ponuditi išta bolje od tzv. panreligijskog dijaloga, gdje popovi i hodže uzglobljeni u NVO sektor na sve svoje imetke i povlastice lupaju dodatne honorare? Ima li sreće i napretka ovoj zemlji, ta ima li ove zemlje bez prestarjele NVO mreže koja curi na sve strane i koja je jedna administrativana samodovoljna ala?

 

Možda bi i mogli, ako odbacimo grijehe naših tvoraca, naših političkih otaca. Ako pobijeđenom pružimo ruku, jednako kao i žrtvi, ako doživimo sebe i svoje najmilije kao jedinke u realnosti, a ne u konstruktima. Mogli bi…kad…

 

Međutim rezultati ovih izbora i izbora prije, i prije, govore o jednoj jedinoj samodovoljnosti u ovoj privremenosti. Jednoj specifičnoj mazohističkoj matrici.

 

Toliko sebičnoj samodovoljnosti koja ne dozvoljava ni sopstvenoj djeci da napreduju i obrazuju se…Tako nam, ironično, ostaje novi rat kao novi katalizator, gdje će tek, možda novi mir, sa pametnijim novim roditeljima poroditi zemlju dostojnu življenja. Realno, osim i mimo toga, sve je pusta tlapnja.

 

Realno mir ovdje ima alternativu, na žalost. I još realnije u glavama prosječnog čovjeka viktimizacija .. „se sastoji iz 13 karaktera što je za 4.2 više od prosječne srpske riječi. Sadrži 6 (46.2%) samoglasnika, što je za 3.4 procenata više od prosjeka.“

 
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close