“Vlah – pripadnik stočarske socijalne strukture bosanskog društvaosmanlijske epohe i označava se kao raja – Vlasi. Izvorno etničko porijeklo Vlaha je romansko – vlaško i arbanaško. Bili su ravnopravan dio proizvodne klase u doba Bosanske kraljevine. U nekim srednjovjekovnim državama, kao što je Srbija, bili su potpuno diskriminirani u svom statusu i pravima. Bili su građani drugog reda. U Ugarskoj su imali isti status kao i u Bosni. (…) Današnji tzv. bosanski katolici i bosanski pravoslavci su 100% ovog vlaškog porijekla. Neki su mobilizirani u devširmi, ali se mali broj njih vratio u Bosnu. Jedan mali dio današnjih bosanskih muslimana je također ovog porijekla. (…) Kako pravoslavlja nije bilo u Bosni do dolaska Osmanlija, današnji pravoslavci, alias, današnji Srbi, isključivo su vlaškog porijekla. Prema tome, očito je da pravoslavlje nije historijska religija srednjovjekovne bosanske države, a kako su Srbi u Bosni postali tek poslije austrougarske okupacije Bosne, jasno je da ni današnji Srbi, jer njih kao narod određuje isključivo pripadništvo pravoslavlju, nisu historijski narod ove zemlje. Kao narod nemaju nijedu drugu socijalnu ili društvenu odrednicu. Njih su sa sobom vodili Osmanlije i naseljavali tamo gdje je falilo stanovništva, a i oni sami su se kretali od mjesta do mjesta, tražeći bolju pašu. Osmanlijske vlasti im nisu u tome smetale. Naprotiv, poticale su ih na to zbog svoga interesa, ekonomskog i vojničkog. Osmanlijska država im je osigurala slobodu vjere i podizanje pravoslavnih crkava, kojih u Bosni nije nikada ranije bilo, što je često dovodilo i do brže sedentarizacije ovog socijalnog sloja i njegovog prelaženja na zemljoradnju. Uglavnom su, tek kao zemljoradnici, prelazili na islam. Oni su se uklapali u bosansko društvo, potpuno ravnopravno sa svim drugim stanovništvom Bosne, i postajali su Bošnjaci. Taj proces nije bio spor, naročito u nekim područjima Hercegovine.”
Historija i porijeklo bosanskih Vlaha
Za vrijeme osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, od Sumarnog popisa sandžaka Bosna iz 1468/69. godine do 17. stoljeća u desetini osmanskih deftera popisane su stotine bosanskohercegovačkih naselja zajedno s njihovim poreskim obveznicima Vlasima. Defteri sadržavaju brojne poimenične popise bosanskih Vlaha, čija imena nikad niko nije uspio u cijelosti pobrojati jer je njihov broj – ogroman. Važno je napomenuti da ni u jednom defteru, ili bilo kojem drugom osmanskom izvoru, riječ “Vlah” nije pogrdan naziv za bosanske Srbe, kako se to u novije vrijeme u srpskom nacionalnom korpusu smatra
Piše: Ibrahim PAŠIĆ
Ako u južnoslavenskoj historiji i leksici postoji najsloženija i najnerazumljivija riječ, ne samo u historijskom već i u etnološkom, antropogeografskom, lingvističkom, onomastičkom, kulturološkom ili politološkom smislu, nema nikakve sumnje da je to riječ Vlah. To je riječ za čiju cjelovitu spoznaju nije dovoljan jedan ljudski život. To je riječ koja je sa svojim nosiocima Vlasima stoljećima putovala kroz sve zemlje Jugoistočne i Srednje Evrope, od Grčke do Poljske, i koja je u jezicima mnogih zemalja, u historiji, stočarstvu, kulturi, onomastici, antroponimiji, toponimiji, zoonimiji, običajima, folkloru, muzici itd., ostavljala brojne tragove.
U naučnom smislu, riječ se zasigurno ne može savladati na osnovu jedne pročitane knjige, stoga što se njena težina mjeri s više desetina knjiga i pojedinačnih radova napisanih ne samo na južnoslavenskim jezicima već i na svim važnijim jezicima svijeta! Za valjano razumijevanje riječi nužno je i elementarno poznavanje znatnog broja mrtvih i živih jezika: klasičnog latinskog, vulgarnolatinskog (raguzejskog, srednjodalmatskog, krčkog, istroromanskog), ilirskog, gotskog, tračkog, albanskog, makedonskog, bugarskog, njemačkog, francuskog, rumunskog itd.
Kako su se Vlasi integrirali u bosansko društvo
Čija je riječ i otkud potječe riječ Vlah? Kako piše Petar Skok (1881–1956), “Vlah je praslavenska (?) posuđenica iz gotskog *walhs, starovisokonjemački walah, walh, novonjemački velsch. U germanske jezike ušla je ta riječ od imena keltskog naroda Volcae (Caesar), Volkai (Strabo, Prolomej). Ta riječ u keltskom dijalektu (gäli upor. engl. Wales, Cornwall), pridjev folc u značenju celer, alacer, brz’, a dovodi se u etimologijsku vezu s našom vlas jer su nosili veliku kosu (upor. Arecomici). U slavenske jezike došla je po svoj prilici iz balkansko-gotskog (Ulfila) na donjem Dunavu, gdje se Slaveni prvi put između 4. i 5. vijeka upoznavaju s Romanima na donjodunavskom limesu”.
Ne samo prosječno obrazovan čovjek već se i znanstvenik treba dobro zamisliti pa da u potpunosti razumije sadržaj samo četiri naprijed navedene rečenice Petra Skoka – da o brojnim knjigama i pojedinačnih radovima o Vlasima i ne govorimo!
Rumunija (prema lat. Romanus) je zemlja nastala na prostoru nekadašnje rimske provincije Dacije. Jedna od pokrajina Rumunije zove se Vlaška, a dobila je ime po Vlasima. Historičari i lingvisti, na čelu s Gustavom Weigandom (1860–1930) smatraju da su Vlasi u periodu seobe naroda, pod pritiskom Slavena koji su u 5. i 6. vijeku nadolazili s istoka, s prostora današnje Rumunije (Oltenija) potisnuti ka jugozapadu, te da su prešli Dunav i došli na Balkan naselivši prostor geografskog trokuta između gradova Sofija – Skoplje – Niš (Linguisticher Atlas der dacorumänischen Sprachgebiets, Leipzig 1908). Na tom prostoru mirovali su 4 stoljeća i u međuvremenu se miješali s Albancima, Grcima i ostacima Ilira i Tračana, kada je u aromunski jezik ušlo dosta albanskih, grčkih, ilirskih i tračkih riječi. Navedeni Vlasi poznati su kao meglenski ili aromunski Vlasi. U 10. stoljeću sa svojim lahko pokretljivim stadima krenuli su u nove seobe kojima su preplavili Balkan. Jedan krak vlaških seoba vodio je iz četverostoljetne postojbine u pravcu Istočnog Balkana, a drugi ka Zapadnom Balkanu – preko Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske sve do Ćićarije u Istri, čiji je naziv aromunsko-vlaškog porijekla. U srednjovjekovnoj Bosni Vlasi su se pomiješali s ostacima iliro-romanskog, gotskog i tračkog stanovništva, koje se za vrijeme slavenskih naseljavanja povuklo u planine. Uglavnom su se bavili stočarstvom i trgovinom. U periodu razvijenog feudalizma integrirali su se u potpunosti u bosansko društvo, i na ovom i na onom svijetu, prihvatajući od Dobrih Bošnjana bosanski jezik i memorijalnu kulturu podizanja stećaka iznad svojih grobova.
U srednjovjekovnoj Srbiji bio je zabranjen brak između Vlaha i Srba. U povelji srpskog kralja Milutina, izdanoj oko 1315. godine Manastiru svetog Stefana u Banjskoj, stoji: “Srbin da se ne ženi među Vlasima. Ako se pak oženi bez znanja igumana, da se uhvati i sveže i on i Vlah od koga bude uzeo ženu, te da se vrati silom opet na očevo mesto.” Na drugoj strani, Vlasi u srednjovjekovnoj Bosni bili su zaštićeni i ravnopravni s bosanskom vlastelom. Druga žena bosanskog kralja Ostoje (1398–1404) zvala se Kujava i njeno je ime femininum od imena kraljevih Vlaha Kujavića. Kralj Tvrtko (oko 1338–1391) također je imao svoje “kraljeve Vlahe”, a u nastojanju da se Vlasima predstavi kao njihov istinski gospodar u svoj vladarski titular uvrstio je vlaško ime Mirče.
Novu i posljednju epizodu vlaških seoba pokrenule su u 14. stoljeću Osmanlije. Brojni ratovi i epidemije kuge desetkovali su bosanskohercegovačko stanovništvo, a na puste i upražnjene zemlje Turci su sistemski naseljavali Vlahe. Kao i u srednjovjekovnoj Bosni, i u Osmanskom carstvu bili su povlašteni i zaštićeni. Organizirani u vlaške stočarske katune, Turcima su plaćali porez filuriju, čiji je novčani iznos bio manji od poreza koji su plaćali zemljoradnici. Uzimali su učešća u turskim poluvojnim formacijama akindžijama i martolozima, a jedan broj vlaških knezova postajali su “kršćani spahije”. Znatan broj bosanskih Vlaha prešao je s vremenom na islam.
Za vrijeme osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, od Sumarnog popisa sandžaka Bosna iz 1468/69. godine do 17. vijeka, u desetini osmanskih deftera popisane su stotine bosanskohercegovačkih naselja s njihovim poreskim obveznicima Vlasima. Defteri sadržavaju brojne poimenične popise bosanskih Vlaha, čija imena nikad niko nije uspio u cijelosti pobrojati iz razloga što je njihov broj – ogroman. Pritom, važno je napomenuti da ni u jednom defteru, ili bilo kojem drugom osmanskom izvoru, riječ Vlah nije pogrdan naziv za bosanske Srbe, kako se to u novije vrijeme u srpskom nacionalnom korpusu smatra. Sredinom 19. vijeka i pod utjecajem velikosrpske propagande, u interesu stvaranja Velike Srbije, riječ se počela tumačiti kao “pogrdan naziv za bosanske Srbe”.
Kako su od bosanskih Vlaha postali bosanski Srbi
Jedan od najpoznatijih bosanskih osmanista i dugogodišnji direktor Orijentalnog instituta u Sarajevu Ahmed S. Aličić (1934–2014) o Vlasima piše: “Vlah – pripadnik stočarske socijalne strukture bosanskog društva osmanlijske epohe i označavaju se kao raja – Vlasi. Izvorno etničko porijeklo Vlaha je romano-vlaško i arbanaško. Bili su ravnopravan dio proizvodne klase u doba Bosanske kraljevine. U nekim srednjovjekovnim državama, kao što je Srbija, bili su potpuno diskriminirani u svom statusu i pravima. Bili su građani drugog reda. U Ugarskoj su imali isti status kao i u Bosni. (…) Današnji tzv. bosanski katolici i bosanski pravoslavci su 100% ovoga vlaškog porijekla. Neki su mobilizirani u devširmi, ali se mali broj njih vratio u Bosnu. Jedan mali dio današnjih bosanskih muslimana je također ovog porijekla.”
Razmatrajući etničku strukturu bosanskohercegovačkog stanovništva na osnovu osmanskih izvora, osmanisti su saglasni u tome da etnike Srbin i Hrvat osmanski izvori Bosne uopće ne poznaju. S tim u vezi, Aličić piše: “Kako pravoslavlja nije bilo u Bosni do dolaska Osmanlija, današnji pravoslavci, alias, današnji Srbi, isključivo su vlaškog porijekla. Prema tome, očito je da pravoslavlje nije historijska religija srednjovjekovne bosanske države, a kako su Srbi u Bosni postali tek poslije austrougarske okupacije Bosne, jasno je da ni današnji Srbi, jer njih kao narod određuje isključivo pripadništvo pravoslavlju, nisu historijski narod ove zemlje. Kao narod nemaju nijednu drugu socijalnu ili društvenu odrednicu. Njih su sa sobom vodili Osmanlije i naseljavali tamo gdje je falilo stanovništva, a i oni sami su se kretali od mjesta do mjesta, tražeći bolju pašu. Osmanlijske vlasti im u tome nisu smetale. Naprotiv, poticale su ih na to zbog svoga interesa, ekonomskog i vojničkog. Osmanlijska država im je osigurala slobodu vjere i podizanja pravoslavnih crkava, kojih u Bosni nije nikada ranije bilo, što je često dovodilo i do brže sedentarizacije ovog socijalnog sloja i njegovog prelaženje na zemljoradnju. Uglavnom su, tek kao zemljoradnici, prelazili na islam. Oni su se uklapali u bosansko društvo, potpuno ravnopravno sa svim drugim stanovništvom Bosne, i postajali su Bošnjaci. Taj proces nije bio spor, naročito u nekim područjima Hercegovine.”
Historijski narodi ne nastaju naprasno već evolutivno, što se u novije vrijeme događa i s bosanskim Srbima i što valja poštovati. A kako su od bosanskih Vlaha postali bosanski Srbi, o tome piše srpski historičar Vladislav Skarić (1869 –1943). Da bi bosanski Vlasi postali Srbi, u Sarajevu je 1863. godine osnovano tajno društvo za iskorjenjivanje naziva Vlah, a uvođenje naziva Srbin. Osnovali su ga i vodili srpski popovi, trgovci i učitelji, na čelu sa svećenikom Teofilom Petranovićem. Društvo je nužno djelovalo tajno, iz razloga što bi javno promoviranje i uvođenje u etničku nomenklaturu naziva Srbin nedvosmisleno ukazivalo na politički motiviranu srbizaciju bosanskih pravoslavaca i na teritorijalne pretenzije Kneževine Srbije prema Bosni i Hercegovini, koje počinju s 1844. godinom i Načertanijama Ilije Garašanina, koje se prikrivalo od šire javnosti.
Kako navodi Skarić, članovi Društva, “ne smejući u varoši javno agitovati, izlazili bi pazarnim danom izvan varoši u susret seljacima, pa bi ih dočekivali i učili ih da se ne zovu drugačije nego Srbi”. Razumije se, politički motivirana propaganda imala je izgleda na uspjeh jedino uz uvjet da se nepismeni srpski seljaci uvjere da je Vlah “pogrdan naziv za Srbe” te da su njegovi autori “zlonamjerni Bošnjaci” (“Turci”). I od tada pa do danas, “Vlah” je postao i ostao “pogrdan naziv za Srbe”. Uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine (od 1929. Kraljevine Jugoslavije) pa do 1992. godine, Srbi su došli u poziciju da etničku oznaku Vlah upućenu Srbinu i kazneno sankcioniraju. Mnogi su Bošnjaci zbog riječi Vlah prekršajno kažnjavani i završavali su u zatvoru.
Srpskoj asimilaciji Vlaha prethodio je neuspio pokušaj da se i Bošnjaci preimenuju u Vlahe zbog toga što su do 1863. godine svi bosanski pravoslavci bili Vlasi. S tim u vezi, Vuk Karadžić (1787–1864) u svom Srpskom rječniku istumačenom njemačkijem i latinskijem riječima iz 1852. godine pojam Vlah objašnjava na sljedeći način: “Vlah, 2) Srbi zakona turskog u Bosni i Hercegovini, a tako i oni zakona rimskog, kako u Bosni i Hercegovini tako i u carstvu Austrijskome.” Međutim, preimenovanje Bošnjaka “Vlaha” u “Srbe zakona turskog”, odnosno u “Srbe vjere turske”, nije uspjelo zahvaljujući islamu. Muslimanska vjera Bošnjaka bitno razlikuje od kršćanske vjere Srba i Vlaha.
Potomci bosanskih Vlaha
Jedan od najpoznatijih hrvatskih onomastičara Petar Šimunović (1933–2014) pokazao je u svojim naučnim radovima da u onomastičkim procesima bilo koji etnik, kao što je etnik Srbin, ne nastaje tako što narodi sami sebe imenuju. U pravilu, etnike imenuju ili nadijevaju drugi koji na taj način pokazuju da se razlikuju od nekih drugih i drugačijih. Stoga, preimenovanje bosanskih Vlaha u Srbe poteklo je od “drugih”, odnosno, od politički motiviranih Srbijanaca (Srba) iz Srbije, u kontekstu srbizacije Bosne i Hercegovine, čija je posljednja politička posljedica stvaranje savremene Republike Srpske. Međutim, nauka je nauka, a politika je politika. Mnogi potomci bosanskih pravoslavnih Vlaha, koji se počesto deklariraju kao najveći Srbi, od historije i onomastike ne mogu sakriti svoje vlaške korijene. Evo nekoliko primjera.
Aleksandar Vučić, aktualni predsjednik Srbije, starinom potječe iz sela Čipuljići kod Bugojna. To je vlaško selo nekadašnjih kalajdžija, koje je krajem 19. i početkom 20. vijeka istraživao Rumun Teodor Filipesku, visoki činovnik u tzv. Puncovnom uredu za zlato i srebro osnovanom u Sarajevu 13. aprila 1896. godine. U Glasniku zemaljskog muzeja u Sarajevu iz 1902. godine objavio je znanstveni rad pod naslovom Kalajdžije u Čipulićima. U tom radu Filipesku informira da su od ukupno 450 stanovnika Čipuljića (kod Filipeskua “Čipulići” s karakterističnim vlaškim sufiksom –ul) ”2/3 same kalajdžije”. Između sebe su kalajdžije govorile jednim posebnim jezikom za koji je saznao “da je to karavlaški (rumunski) jezik i da su oni taj jezik od svojih roditelja naučili, koji su ga u kući dobro govorili, ali da sadašnji naraštaj samo u zanatu kalajdžijski govori”. Filipesku je od kalajdžija čuo i popisao desetinu aromunskih riječi, na osnovu kojih je zaključio da je “kalajdžijski jezik identičan s rumunskim jezikom u macedonskom dijalektu” te “da su kalajdžije u Čipulićima potomci onih macedonskih Rumuna, koji su se svršetkom XVI i početkom XVII stoljeća u Bosnu naselili”.
Historičar Noel Malcolm: Bosanski Srbi su većinski potomci Vlaha
O pravoslavnoj crkvi na području današnje Hercegovine
Pravoslavna crkva jedva da je bila nazočna na teritoriju same Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i političkog svijeta srpskih župa i kneževina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raškom (jugozapadna Srbija). Veći dio hercegovačkog plemstva bio je u 14. i 15. stoljeću pravoslavne vjere, a vjerojatno je tako bilo i sa samim pučanstvom.’ U stoljeću katoličke intenzivne djelatnosti prije dolaska Turaka, Katolička je crkva i u Hercegovini postigla značajne uspjehe u radu osnovavši ondje četiri franjevačka samostana, ali je u 16. i 17. stoljeću došlo do velikog nazadovanja, pogotovo u istočnoj Hercegovini. Godine 1624. bilo je još 14 katoličkih župnih crkava u istočnoj Hercegovini, a nakon petnaestak godina ostalo ih je još svega 11, od kojih su četiri navodno bile u ruševnom stanju.[1]
Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski povjesničar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potječe iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.[2] Dakako da su se pojedini pripadnici Pravoslavne crkve možda nastanili u Bosni. Neki su se bosanski plemići oženili djevojkama iz srpskih vlasteoskih porodica, a u dvadesetim godinama 15. stoljeća spominje se jedna pravoslavna obitelj u Vrhbosni (kraju oko današnjeg Sarajeva).[3]
Neprijeporno je bilo postupnog prožimanja pograničnih krajeva Bosne pravoslavnim vjernicima iz Hercegovine. Neki katolički izvještaji iz pedesetih godina 15. stoljeća govore o izravnom nadmetanju dviju crkava za duše – o prodorima franjevaca u Hercegovinu i o pokušajima obje strane da privuku bivše pripadnike Crkve bosanske.[4] Što se tiče teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom razdoblju doista nema tragova nazočnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne.
Međutim, nakon dolaska Turaka slika se počinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15. stoljeća spominju se pravoslavni svećenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. stoljeću (u Tavni, Lomnici, Paprači, Ozrenu i Gostoviću), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove građevine još više iznenađuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno građenje novih crkava – očito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.[5] Prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagrađena tek sredinom 16. stoljeća.[6]
Naseljavanje Vlaha na područje Bosne
U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljeća može se razabrati da se Vlasi šire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaških obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svećenika.[7] U idućih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni, a počeli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na početku 16. stoljeća opustjelo je još više krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bježali na habsburški teritorij. Budući da je Osmanlijama bilo važno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je još jedan velik priljev vlaških doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. stoljeća bilo je još doseljavanja na to područje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demogratske praznine koje je trebalo popuniti.[8]
Vlaški element bio toliko važan u nastanku bosanskog pravoslavnog pučanstva da se još i nakon tri stoljeća izraz “Vlah” rabio u Bosni u značenju “pripadnik Pravoslavne crkve”.[9] Dakako da su u tom procesu naseljavanja sudjelovali i Srbi i Hercegovci koji nisu bili Vlasi. O problemu kako ih među sobom lučiti, i o tome što je izraz “Vlah” značio u ono doba, bit će još riječi. Ipak, jasno je da su Vlasi, kao posebna etnička i kulturna skupina, tu odigrali važnu ulogu. Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato što su bili pokretni (tipične su im poslovne djelatnosti bile stočarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce), nego i zato što su imali izrazitu vojničku tradiciju. Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsburšku granicu – smanjen je porez na ovce za one koji žive u pograničnom području, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari.[10] Iako nisu primali vojnu plaću, imali su pravo nositi oružje i od njih se očekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto plaće, dopušteno im je pljačkanje neprijateljskog teritorija. Poznati pod nazivom “martolozi” ili “vojnuci”, postali su najopasniji element u otomanskoj vojnoj mašineriji.
Istodobno su Vlahe i Srbe koji su pobjegli na sjever pred oto-manskom najezdom u 15. stoljeću i koji su njegovali sličnu vojničku tradiciju, Habsburgovci počeli koristiti s druge strane te nestalne i promjenljive granice. Pridružili su im se i neki Vlasi iz unutrašnjosti Bosne. Tri razloga koje navodi Benedikt Kuripešić za opustjelost Bosne na početku 16. stoljeća bijahu kuga, devširma i bježanje srpsko-vlaških martologa preko granice.[11] Godine 1527, pošto je izabran za kralja Ugarske i Hrvatske, Ferdinand I. Austrijski utemeljio je za njih formalni sustav zakupa zemlje i vojnih dužnosti. Bili su oslobođeni feudalnih obveza, dopušteno im je sudjelovanje u diobi ratnog plijena, mogli su sami birati svoje zapovjednike (vojvode) i mirovne suce (knezove) i slobodno ispovijedati pravoslavnu vjeru.
Na taj je način izrastao pod Habsburgovcima poseban sustav držanja zemlje u posjedu i vojne organizacije, takozvana Militärgrenze ili Vojna krajina, koja je na kraju obuhvaćala pojas zemljišta između tridesetak i stotinjak kilometara širok i oko tisuću kilometara dugačak. Krajišnici ili Grenzer na sjevernoj i sjeverozapadnoj granici Bosne, podjednako poznati po svojoj vojničkoj odvažnosti i krvoločnosti, zvali su se “Vlasi” ili “Morlaci”. Godine 1630. Ferdinand II. potvrdio je njihove privilegije u dokumentu poznatom pod imenom “Zakoni o Vlasima” – “Statuta Valachorum”.[12] Uz pojedine velike ratne pohode, ratovanje Osmanlija i Habsburgovaca sastojalo se na ovoj granici uglavnom od vječitih okršaja Vlaha s Vlasima.
Ko su bili Vlasi i gdje su ponikli?
To je jedno od najspornijih pitanja u povijesti Balkana.[13] Vlasi su dan-danas raštrkani po mnogim dijelovima Balkana; najveća je njihova koncentracija u gorju Pindus na sjeveru Grčke, ali ima ih i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostataka vlaškog žiteljstva naći ćemo i na Istarskom poluotoku. Po tradiciji su bili stočari i pastiri i moglo bi se reći da su napola bili nomadi jer su gonili stada, katkad i na velike udaljenosti, s redovite ljetne ispaše u planinama na redovitu zimsku ispašu na nekom drugom mjestu. Neki su se od njih obogatili prodajom svojih stočarskih proizvoda: vune, sira i marve. Mnogi su se pročuli u 18. i 19. stoljeću kao trgovci, domaći i međunarodni. Ti se poslovi nisu mnogo mijenjali u toku stoljeća; jedna bizantska pjesma iz 12. stoljeća spominje vlaški sir koji je bio na glasu u Carigradu, i vlašku kabanicu, širok, crn ogrtač bez rukava ili talagan, koji se još može vidjeti na plećima balkanskih čobana. Neki drugi bizantski pisci spominju vlaško tjeranje stoke iz jednog kraja u drugi, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o njima kao o pastirima i kjelatorima – ova je riječ potekla od latinske calator, što znači “konjovodac”, riječ koja se očuvala i u suvremenom vlaškom u obliku cälätor, što će reći “putnik”.[14] Njihovo jedino drugo zanimanje u to doba bilo je vojničko: kao žilavi gorštaci bili su cijenjeni zbog svoje srčanosti, a kao dobavljači konja bili su dobro došli u svakom ratnom pohodu.
Čini se da im bizantske vlasti ipak nisu mnogo vjerovale i da su ih obično upotrebljavale kao pomoćne čete, a ponekad su djelovali i kao posve samostalne neregularne jedinice. Ipak, spominje se i cijela jedna vlaška pješačka pukovnija u bizantskoj vojsci na početku 14. stoljeća.[15]
U prvim zapisima Vlasi se često spominju kao prilično prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim pučanstvom. U dokumentima kasnog Bizanta govori se o “Bugaro-albano-vlasima”, pa čak i o “Srbo-albano-bugaro-vlasima”.[16] Medu ostalim njihovim imenima spomenimo bizantsko-grčko “Mavrovlachos”, što će reći “crni Vlah”, iz čega je potekao i naziv “Morlak”, pa suvremeno grčko ime “Koutsovlachos” (Kucovlah), što doslovce znači “hromi Vlah”, a to je valjda inačica koja je pučkom etimologijom nastala od turskog kiifiik eflak, “malog Vlaha”. Samo ime “Vlah” potječe od riječi kojom su stari Slaveni nazivali narode što su govorili latinske ili romanske jezike – odatle i “Wallachian”, “Walloon” i (tek posrednom primjenom) “Welsh”.
Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeća. Jedini dokazi o njihovu postojanju prije toga lingvističke su naravi. Vlaški je jezik romanski, vrlo srodan s rumunjskim – lingvisti ga zovu “makedo-rumunjski”, a romanski koji se govori u Rumunjskoj “dako-rumunjski”. Očito je daje taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sačuvan i da su Slaveni naišli na nj kad su došli na Balkan u 6. i 7. stoljeću.
Odakle Vlasi na Balkanu?
Budući da su sjeverna Albanija i južna Srbija bile prvobitno središte Vlaha, nije čudo što su se Vlasi vrlo rano proširili na obližnje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleđa Dalmacije, gdje se već u 12. stoljeću spominje da čuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Između 13. i 15. stoljeća o njima je često riječ u kronikama Dubrovnika i Zadra[17]. Neki od tih vlaških čobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoče srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaškovo, Vlašić.[18] I mnoge vlaške riječi iz pastirskog života ušle su u bosanska narječja: primjerice trže, janje koje se vrlo kasno ojanji, u mjesecu srpnju, potječe od vlaške riječi tirdziu, ili zarica, vrsta sira, dolazi od vlaške riječi žara. Ova je potonja riječ zapravo inačica albanske riječi dhalle, što će reći “mlaćenica” – jedan od mnogih detalja koji upućuju na pastirsku simbiozu Vlaha i Albanaca, koja je vrlo dugo trajala.[19]
Čini se da je većina tih prvih dalmatinskih i bosanskih Vlaha živjela mirno i povučeno u gorju.[20] Ali u samoj Hercegovini, gdje se nalazila veća koncentracija Vlaha, razvila se vojna i agresivna tradicija. U dubrovačkim kronikama često se tuže na pljačkaške upade tih obližnjih Vlaha u 14. i 15. stoljeću.[21]Hercegovački Vlasi bili su uzgajivači konja i vodiči karavana, a kad se nisu bavili pljačkom, bogatili bi se trgovanjem između Dubrovnika i bosanskih rudnika. Neki su od njih, kao što smo vidjeli, vjerojatno naručili one impozantne kamene nadgrobne spomenike ili stecke ukrašene isklesanim konjanicima. Zacijelo su, zahvaljujući svojim trgovačkim vezama na istoku, stupili u doticaj s vlaškim pučanstvom u Srbiji i Bugarskoj, koje je imalo dugu tradiciju vojne aktivnosti u službi bizantskih careva i srpskih kraljeva.
Jedna je od još nerazriješenih tajni u ovom slučaju pravo značenje izraza “Morlak” (“Mavrovlachos”, “Karavlah”, “Crni Vlah”), i kako je došlo do njegove uporabe u Hercegovini i Dalmaciji. Očito je da se prvobitno značenje odnosilo na crne kabanice koje su nosili Vlasi na središnjem Balkanu (u Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji i sjevernoj Grčkoj). U različitim su razdobljima bili poznati i pod imenom “Karagounides” ili “Crnogunjei”.[22] Možda je poseban val tih Vlaha zapljusnuo Hercegovinu i Dalmaciju donijevši sa sobom i to ime (koje su zacijelo bili dobili na području gdje se govorio grčki).[23] Slavenska pučka etimologija uskoro ga je pretvorila u “Morovlah” (tj. “morski Vlah”).[24] Iz Dalmacije se taj izraz poslije proširio na Vlahe u Hrvatskoj koji su bili naselili “Krajinu” sjeverozapadno od Bosne.
U samoj Bosni naziv Morlak nije se toliko rabio za ratoborne Vlahe koji su se pod Turcima naselili u Krajini. Te su Vlahe, koji su došli i iz Hercegovine i iz Srbije, zvali ili Vlasi ili martolozi. Ova se potonja riječ odnosila na njihov vojni status, pa su to mogli biti i Nevlasi – bijaše to inačica grčke riječi za naoružana čovjeka, armatolos. Vlasi u Bosni i Hercegovini imali su svoje vlastito društveno i vojno ustrojstvo, koje je bilo jasno određeno već u prvim otomanskim dokumentima. Na čelu svake lokalne zajednice bijaše mirovni sudac ili knez (stari slavenski naziv), pod njim je bio načelnik iprimikur (od grčke riječi primikerios); pod njim je pak bio lagator (od grčke riječi alagatör, zapovjednik vojnog odreda), a osnovna vojna jedinica bijaše gander (od grčke riječi kontarion, što će reći koplje).[25] Svi ovi nazivi jasno pokazuju da su Osmanlije jednostavno preuzele sistem koji bijaše utvrđen u vojsci Bizantskog Carstva. Kao i bizantski i srpski vladari prije njih, oni su Vlasima odobrili posebne porezne olakšice radi njihovih vojnih usluga. Glavarima Vlaha dodjeljivali su timare i s njima su praktički postupali kao sa spahijama, a ljude su im oslobodili plaćanja osnovnog nameta na nemuslimane, harača. Vlasi su ipak plaćali poseban “vlaški porez” – rusum-i eflak – koji se uglavnom sastojao od jedne ovce i janjeta po obitelji što su se davali svake godine o Đurđevdanu.[26] Buduće da su bili drukčije oporezovani, bili su i drukčije razvrstani u turskim tefterima. To nam je omogućilo da ustanovimo daje potkraj 15. stoljeća bilo najmanje 35 000 Vlaha u Hercegovini, a daje u 16. stoljeću bilo čak 82 692 uglavnom vlaških obitelji (uključujući tu i neke nevlaške martoloze koji su uživali slične povlastice) u smederevskom kraju južno od Beograda.[27] (Mnoge Vlahe iz istočne Hercegovine preselili su Turci onamo da ponovo napuče područja opustošena ratovanjem u šezdesetim godinama 15. stoljeća.)[28] To su bili glavni rezervoari pučanstva iz kojih su se punili opustjeli krajevi na sjeveru Bosne. A kako su oni, prebivajući u Hercegovini i Srbiji, poodavno bili pripadnici Pravoslavne crkve, uveli su na te bosanske prostore pravoslavlje koje se ondje očuvalo do dana današnjega.
Koliko su se Vlasi razlikovali od susjednih Slavena?
Očito je da su imali drukčiji status i drukčije društveno-vojno ustrojstvo. Oni koji su se naselili u sjevernoj Bosni nisu mogli nastaviti tradiciju da gone svoja stada na velike udaljenosti, a očuvani otomanski dekreti o Vlasima u Bosni i Hercegovini iz 16. stoljeća pokazuju da većina Vlaha nije više živjela nomadskim životom, ali da su se i dalje ponajviše bavili stočarstvom.[29] Ivan Lovrić (Giovanni Lovrich) zabilježio je u sedamdesetim godinama 18. stoljeća da su hrvatski Morlaci svi imali stada po 200, 300 i 600 ovaca, a kad ih je pitao zašto se ne prihvate obrađivanja zemlje, odgovorili su mu: “Naši preci nisu to radili pa nećemo ni mi”.[30] Neki su autori, napose srpski, tvrdili da riječ “Vlah” znači samo “čobanin” i da ne uključuje nikakvo posebno etničko ni lingvističko značenje – pa da su većina tih ljudi zapravo samo Srbi koji drže ovce.[31] Ovo mišljenje odbacuje vodeći suvremeni stručnjak za Vlahe na početku otomanske vladavine na Balkanu, tvrdeći da su Vlahe oduvijek smatrali posebnim narodom.[32]
Vlasi su odvajkada govorili po dva jezika, a kako sami nisu nikad bili u upravnom aparatu, jezik koji je očuvan u zapisima o njima nije nikad njihov. Ipak, imamo nekih svjedočanstava o njegovoj uporabi, uz pojavu vlaških osobnih imena u zapisima kao što su Ursul ili Šarban. Vlasi koji su se u 15. stoljeću naselili na jedan jadranski otok govorili su i nakon 400 godina vlaški. Jedan mletački pisac iz 16. stoljeća zapisao je da Vlasi u Dalmatinskoj zagori govore “latinski, doduše u iskvarenu obliku”. Pastiri u tim planinama još su 1985. godine brojili na vlaškom.[33] Ima i drugih dokaza o njihovu bilingvizmu u 17. stoljeću, premda je povjesničar Ivan Lučić (Joannes Lucius) ustvrdio daje do tada već bio iščeznuo njihov stari jezik.[34] Ali dakako da se ti Vlasi, živeći stoljećima među Slavenima u Hercegovini i Srbiji, ne mogu u prvi mah (svojim govorom i odijevanjem) razlikovati od autohtonih Slavena u tim krajevima. Pretpostavka da su nekad govorili samo vlaški zato što nisu donijeli sa sobom srpsku ekavicu kad su došli iz Srbije u sjevernu Bosnu, jamačno je netočna.[35] Oni su govorili onako kako su govorili Slaveni oko njih, a taj se govor mogao s vremenom lako promijeniti na području tako podložnom demografskim promjenama kao što je bila sjeverna Bosna, a Vlasi iz Hercegovine ionako su jamačno govorili ijekavicom.
Vlasi u Bosni u 20. stoljeću
Bilo je nedavno pokušaja da se dokaže kako je još na početku 20. stoljeća bilo u Bosni ljudi koji su govorili vlaški. U popisu stanovništva Bosne iz 1910. godine spominju se 16 sela u kojima se govori “rumunjski”, a godine 1906. jedan zaneseni rumunjski vlahofil objavio je čitavu knjigu o “rumunjskim kolonijama” koje je ondje otkrio.[36] Međutim, kad je vodeći njemački ekspert za Vlahe, profesor Weigand, otišao sljedeće godine provjeriti te njegove tvrdnje, ustanovio je da u jedinim preostalim vlaškim selima žive ljudi koji su se doselili u 18. stoljeću iz Makedonije i koji su odonda zaboravili svoj jezik. A seljaci koji “govore rumunjski”, poznati u tim krajevima pod nazivom “Karavlasi” ili “Crni Vlasi”, doista govore rumunjski, ali samo zato što uopće nisu Vlasi nego rumunjski Romi iz Transilvanije.[37]
Na kraju, valja istaknuti da danas nema smisla tvrditi da su bosanski Srbi “zapravo” Vlasi. Tijekom stoljeća i mnogi obični pripadnici Srpske pravoslavne crkve zacijelo su bili prešli preko Drine u Bosnu ili se iz Hercegovine preselili na sjever. U 18. i 19. stoljeću razvila se i srpska trgovačka klasa u bosanskim gradovima. Nisu baš svi ljudi koji su upućeni da se nasele u sjevernu Bosnu u 15. i 16. stoljeću bili Vlasi, a odonda je bilo toliko priljeva i odljeva u povijesti Bosne da nikako ne možemo točno izračunati postotak “vlaških” predaka bosanskih Srba.[38] Uostalom, nisu Vlasi pridonijeli samo porastu srpskog pučanstva; neki su od njih (pretežno u Hrvatskoj) prešli i na katoličku vjeru, a mnogo ih se i islamiziralo u Bosni.[39] Nazivati danas nekoga Srbinom znači služiti se pojmom stvorenim u 19. i 20. stoljeću na temelju zajedničke religije, jezika, povijesti i osobnog osjećaja nacionalne pripadnosti.
Današnji bosanski Srbi mogu se slobodno predstavljati kao Srbi, bez obzira na svoje vlaško porijeklo. Ipak, čovjeka pomalo draška pomisao, kad čuje takozvane desničare u današnjoj ruskoj politici kako govore o potrebi da zaštite svoju staru slavensku braću u Bosni, da su jedina komponenta bosanskog pučanstva koja sadrži važan i izrazit element neslavenskog porijekla, upravo bosanski Srbi.
Odlomak iz djela: Noel Malcolm, Povijest Bosne, str. 95-109.
Priredio: Resul S. Mehmedović
Noel Malcolm, britanski historičar, pohađao je čuveni etonski koledž, diplomirao je (Peterhouse) i doktorirao (Trinity College) u Cambridgeu, gdje je jedno vrijeme i predavao. Radio je kao urednik britanskog magazina The Spectator, te kao kolumnist za Daily Telegraph, no 1995. godine je zamijenio rad u novinama vraćajući se pozivu znanosti. Član je Britanske akademije.
Na Balkanu je poznat po svojim knjigama “Povijest Bosne: kratki pregled” i “Kosovo: kratka povijest”.
Bilješke:
[1] Fine, Bosnian Church, str. 305-307; Džaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 158; D. Mandić, Etnička povijest Bosne, str. 456-467.
[2] Džaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 125-126.
[3] Fine, Bosnian Church, str. 379.
[4] O jednom izvještaju iz 1455. vidi Fermcdžin, ur., Adu Bosnae, str. 224-226.
[5] Fine, Bosnian Church, str. 379-380; Džaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 126-127.
[6] Džaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 126-127; Skarić, Sarajevo i njegova okolinu, str. 56. Međutim, prvi pouzdani dokaz o postojanju jedne pravoslavne crkve u Sarajevu potječe iz 1616. godine: Skarić, Srpski pravoslavni u Sarajevu, str. 10.
[7] Džaja, Die “bosnische Kirche”, str. 75-82.
[8] Vasić, “Etnička kretanja”, str. 233-239; o izvještaju o izbijanju kuge velikih razmjera 1584. godine, kad je ta pošast navodno pokosila 200.000 ljudi u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, vidi Fermendžin, ur., Ada Bosnae, str. 338.
[9] Roskicwicz, Studien über Bosnien, str. 77.
[10] Vasić, “Etnička kretanja”, str. 238; Šabanović, “Vojno uređenje Bosne”, str. 218-219.
[11] Kuripešić, Itinerarium der Bolschafisreise, str. 43. Nakon poraza Turaka pod Siskom 1593. godine mnogi su Vlasi prešli na austrijsku stranu (Gušić, “Wer sind die Morlaken’.'”, str. 461).
[12] Vidi Rothenberg, Austrian Military Border, a koristan sažetak nalazi se u njegovoj knjizi Military Bonier in Croatia, str. 6-11.
[13] Postoji golema literatura o Vlasima, ali uglavnom ne zadovoljava. Opširnu bibliografiju vidi kod Nasturel, ur., Bibliografie macedo-romana. Najbolji opću uvodi još su uvijek Weigand, Aromunen, i Wacc i Thompson, Nomads of the Balkans. Najbolja je suvremena studija Winnifrith, Vlachs; a vrijedna je i studija Nandris, “Aromani”.
[14] Gyöni, “La Transhumance des Vlaqucs”.
[15] Bartusis, Late Byzantine Army, str. 216, 256; Nasturcl, “Les Valaqucs balea-niqucs”, str. 110.
[16] D. Radojičić, “Bulgaralbanitoblahos”.
[17] Jireček, “Die Romanen in den Städten Dalmatiens”, prvi dio, str- 35-40; Gušić, “Wer sind die Morlaken?”; Dragomir, Vlahü si Morlacii, str. 15-52. Vidi također Valentini, “L’elemento vlah nella zona scutarina”, o mletačkim zapisima o Vlasima niže u primorju, na jugu Crne Gore i na sjeveru Albanije.
[18] Dragomir, Vlahii din nordul peninsulei baleanice, str. 49-52 i zemljovid 1.
[19] I. Popović, “Valacho-serbica”, str. 372-373 (ispravio sam Popovićcvo pisanje riječi tirdziu); Huld, Basic Albanian Etymologies, str. 57. U današnjem rumunjskom jeziku znači “kasno”, a žara- “surutka” ili “kiselo mlijeko”. O Albancima kao pastirima u Dalmaciji i u skupinama Vlaha albanskog porijekla u Hercegovini i Srbiji vidi Gušić, “Wer sind die Morlaken?”, str. 456; Jireček, “Die Romanen in den Städten Dalmatiens”, prvi dio, str. 41-43; M. Filipović, “Struktura i org”nizacija katuna”, str. 50-58.
[20] Njihovi su potomci možda preživjeli kao islamizirani sezonski nomadi i pastiri, tradicionalno poznati pod nazivom balije, u zabačenijim krajevima Bosne: vidi Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 82-83; Kulišić, “Razmatrarmja o porijeklu Muslimana”, str. 153. Pokazalo se da je jedna obitelj balija koju je proučavao Weigand vjerojatno turkmenskog porijekla (“Rumänen und Aromunen in Bosnien”, str. 191-197); ali je očito da većinom potječu s Balkana.
[21] Gušić, “Wer sind die Morlaken?” str. 457. Vidi npr. tužbu iz 14O3. godine u Fermendžin, ur., Acta Bosnae, str. 85.
[22] Novaković (Selo, str. 33) također poistovjećuje Crnogunjee sa Sarakačanima, čime ime možda potječe od turske riječi Karakafan, što znači “crni odstupnik”; ali Sarakačani, koji očito već poodavno govore grčki, predstavljaju još jedan misterij.
[23] Povjesničar iz 17. stoljeća Ivan Lučić (loanncs Lucius) iz Trogira kaže da se ovaj naziv rabio kao suprotan izrazu “Bili-Vlahi”, to jest Albi Latini (“Dc Rcgno Dalmatiae”, u von Schwandner, ur., Scriptures rerum hungaricarum, sv. 3, str. 459); ali nisam vidio nijednu rečenicu o “bijelim Vlasima” navedenu iz nekog ranijeg izvora. Jirećck misli da su Dubrovčani i Dalmatinci pravili tu razliku kako bi se razlikovali (jer i njih su gdjekad nazivali Vlasima zbog njihova latiniziranog jezika) od Vlaha iz unutrašnjosti, a Gušić misli da su oni lučili svoje mjesne Vlahe (koji su nosili bijelu odjeću) od vala pridošlica. Ni jedna ni druga teorija nisu uvjerljive jer nema razloga zašto bi Dubrovčani i drugi Dalmatinci govorili grčki. Lučić je bar bio svjestan ovog problema; on je predmnijevao da su naziv Mavrovlachos donijeli Mlečani iz Grčke.
[24] Riječ Morovlah rabi se u dubrovačkim dokumentima za mjesne Vlahe u 13. stoljeću (Jireček, “Die Romanen in den Städten Dalmaticns”, prvi dio, str. 35), a pučka je etimologija utjecala na izgovor te riječi očito potkraj 12. stoljeća, kad je i pop Dukljanin pisao “Morovlachi” (premda je znao da ta riječ znači “nigri Latini”): von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 478. Oba ova podatka kose se s Gušićevom tvrdnjom u “Wer sind die Morlaken?” str. 459-460.
[25] Beldiceanu, “Les Valaques de Bosnic”.
[26] Beldiceanu, “Sur les valaques des balkans slaves”, str. 97; Beldiceanu i Beldiccanu-Steinherr, “Quatre actes de Mehmed II”, str. 118; vidi također Hadžibegić, “Džizja ili harač”, prvi dio, str. 68. Međutim, potkraj 18. stoljeća potomci Vlaha u Bosanskoj krajini plaćali su harač: Lovrich, Osservazioni, str. 83.
[27] Beldiccanu, “Sur les valaques des balkans slaves”, str. 94; Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 137. U fusnoti usporedi s Kuripešićevim zapažanjem u napomeni br. 11 u ovom poglavlju.
[28] Džaja, Die “bosnische Kirche”, str. 75.
[29] Beldiccanu, “Sur les valaques des balkans slaves”, str. 91. Trifunovski drži da su se nastanili u jednom selu u 15. stoljeću: “Geografske karakteristike katuna”, str. 36-37.
[30] Lovrich, Osservazioni, str. 174, 179.
[31] Ovo je tumačenje prvi iznio povjesničar iz 19. stoljeća Stojan Novaković; vidi njegovo Selo, str. 29-30. l ruski povjesničar E. P. Nauniov tvrdi da su se Vlasi u velikoj mjeri poslavenili već u 13. stoljeću: “Balkanskyc vlakhi”. Srpske autore koji priznaju da su Vlasi imali drukčiji etnički identitet nije sama ova činjenica pokolebala; tako je jedan suvremeni srpski historičar napisao i ove čudne riječi: “Čak su i Vlasi i njihovi običaji bili toliko ugroženi da su se pridružili Srbima da bi preživjeli, a u tom procesu su pomogli da se sačuva i održi srpski etnički, vjerski i kulturni identitet” (Pavlovich, Serbians, str. 78).
[32] Beldiccanu, “Les valaques de Bosnic”, str. 123, u fusnoti.
[33] M. Filipović, “Struktura i organizacija katuna”, str. 52 (o imenima); Jircček, “Die Romanen in den Städten Dalmaticns”, prvi dio, str. 40 (o otoku); Niger, Geograpahiae commentariorum libri, str. 103 (o iskvarenom latinskom); Nandris, “Aromäni”, str. 38 (o brojenju).
[34] Jireček, “Die Romanen in den Städten Dalmaticns”, prvi dio, str. 41.
[35] D. Mandić, Etnička povijest Bosne, str. 516.
[36] D. Mandić navodi taj popis stanovništva kao dokaz da se neprekidno govorilo vlaški (Etnička povijest Bosne, str. 516); Filipcscu, Coloniile romane din Bosnia.
[37] Weigand, “Rumänen und Aromuncn in Bosnien”. O Karovlasima vidi dio o Romima u 9. poglavlju ove knjige.
[38] D. Mandić, sa čudesnom nazovipreciznošću, navodi postotak od 50 do 52 posto (Etnička povijest Bosne, str. 518).
[39] Džaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 83.
Izvor: dialogos.ba, 2016.
