Jedan od najspecifičnijih pokazatelja snažnog državno – pravnog temelja srednjovjekovne Bosne je njezin srednjovjekovni parlament – Stanak. Veoma malo pažnje je posvećeno ovom segmentu bosanskohercegovačke srednjovjekovne historije. Srpska historiografija (Konstantin Jiriček i Sima Ćirković), nastojeći marginalizirati srednjovjekovnu bosansku historiju, bosanski Stanak dovodi u vezu sa opisom vladara i njihove vladavine, a ne kao dio državno – pravnog ustrojstva.
Termin Stanak se upotrebljavao i za sporove između Bosne i Hrvatske ili između Bosne i Dubrovnika. U Dubrovačkim aktima se spominje kako je Veliki vojvoda Sandalj Hranić putovao 1422. godine u Bosnu na Stanak. Ipak, institucija Stanka trebala bi sezati, mnogo dalje i dublje u tradiciji naroda, klada je vladala još veća decentraliziranost u Bosni, i da je kao i u susjednim političkim zajednicama on postojao na razini sastanka, parlamenta svih slobodnih ljudi. U razvijenom srednje vijeku najčešći pojam za srednjovjekovni bosanski parlament je bio “Rusag bosanski” ili “sav Rusag bosanski”. Po svemu sudeći ovaj izraz je neposredno preuzet iz Ugarske i pri tome preinačen u riječ Orsag.
U Rusagu bosanskom, odnosno bosanskom Stanku, se sva bosanska gospoda okupljala. Uz vlastelu, koja predstavlja svu Bosnu, kao bitan element i činilac države je bosanski vladar, koji je glavni simbol države. Stavovi kralja se mogu mijenjati ali dostojanstvo i kruna ostaju isti. Za ove podatke uglavnom saznajemo iz stranih izvora, u čemu Dubrovnik prednjači. Kruna i Bosna – Corona e Bosna što je isto kralj, gospoda i vlastela – Re Signori e Baroni: Sve zajedno predstavlja bosansku državu. Time se dolazi do zaključka da je Bosna u ovom periodu bila staleška monarhija, što je u to vrijeme bilo veoma napredno u poređenju sa susjednim državama poput Srbije. Ovakvim uređenjem nastojalo se očuvati jedinstvo bosanske države. Vladar nije sam činio državu. Bosanski parlament, odnosno Stanak, se sastojao od jednakopravne bosanske vlastele i kralja. Stanak je očitovao i izražavao njihovu moć i utjecaj koja je, i pored podijeljenih uloga, dolazila do punog izražaja. Daleko veću ulogu je dobio nakon smrti kralja Tvrtka I Kotromanića 1391. godine. To je bilo i razumljivo, obzirom da je Tvrtko bio samovoljan vladar, mnogostrano nadaren i uspješan. S toga kraj XIV i prva dva desetljeća XV stoljeća, predstavljaju period najjače uloge bosanskog parlamenta na rješavanje državno – pravnih odnosa srednjovjekovne Bosne. Stanak je u tom razdoblju birao i mijenjao vladare, kao što je bio slučaj sa kraljem Ostojom i Tvrtkom II. Sazivan je sam, bez poziva i učešća vladara te je neposredno djelovao na politiku, odlučivao o sudbini vlastele i raspravljao o teritorijalnim pitanjima. Zbog ovakve politike dolazilo je i do čestih sukoba između bosanske vlastele ali, bez obzira, to nije narušavalo bosansko jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost.
Kada se 1416. godine pojavio osmanski sultan Mehmed I sa svojom vojskom, na bosanskim granicama, njegovi izaslanici su radili na pomirenju između bosanske vlastele. Ipak, Stanak je održan bez prisustva kralja a donesena je i odluka da se uhapsi kralj Ostoja i knez Dragiša Dinjičić. U maju 1420. godine donesena je odluka da se kralj Tvrtko II daruje. Kralj Tvrtko II tada bez saglasnosti Stanka ne odobrava neke koncesije Veneciji. Međutim, Stanak nakon detaljnog razmatranja pristaje na koncesije koje su išle u korist Veneciji. Svrgavanjem kralja Tvrtka II slabi ugled bosanskog parlamenta. Bosanski Stanak je kroz cijeli period djelovanja ostao autentičan segment državno – pravne tradicije srednjovjekovne Bosne.
bosnae.info
