Srećko Horvat, filozof, pisac i prevoditelj: Ako je pljačka biznis, i pobuna je nasilje

Mladi hrvatski filozof autor je i prevodilac više knjiga i pokretač sada već glasovitog Subversive Festivala. Pažnju hrvatske javnosti privukao je 2007. godine knjigom “Protiv političke korektnosti” u kojoj govori o predrasudama i diskriminaciji. U jednoj od svojih knjiga, “Što želi Europa”, koju je napisao sa priznatim slovenskim filozofom Slavojem Žižekom, govori o značenju i posljedicama arapskog proljeća i Occupy pokreta, a o značenju protesta u BiH, Horvat govori u intervjuu za Oslobođenje.

PIŠE: Jakub SALKIĆ

• Mirni protesti obespravljenih u BiH pretvorili su se u nasilne demonstracije, može li pozitivna promjena doći mirnim putem?

– Pomalo neočekivano, osoba koja je još u 5. stoljeću najbolje sažela odgovor na vaše pitanje je nitko drugo nego sv. Augustin. U svojoj knjizi “De Civitate Dei” on navodi slučaj jednog zarobljenog gusara koji je doveden pred Aleksandra Velikog. Kada ga je veliki vladar upitao što gusar misli pod time da “vlada morem”, ovaj mu je odgovorio: “Isto što i ti kada tvrdiš da vladaš čitavim svijetom, ali zato što ja to činim malim brodom, mene nazivate pljačkašem, a zato jer ti to činiš velikim brodom, tebe nazivaju vladarom.” Zar nemamo istu situaciju u BiH? Kada bogati pljačkaju siromašne, to se zove “biznis”, a kada sirotinja uzvrati, onda je to “nasilje”. Što je par
zapaljenih kontejnera ili razbijenih prozora u usporedbi sa nasiljem sustava svih posljednjih 20 godina?

Socijalni očaj

Prema posljednjim podacima Svjetske banke, nezaposlenost među mladima u BiH iznosi čak 57,9 posto, odmah iza Grčke u kojoj je 60 posto. Zar to nije nasilje? Ali ne treba doći u iskušenje i upuštati se u nasilje na ulici, često provocirano od same policije ili nerazumnih pojedinaca, nekad je najmirniji prosvjed nasilniji od najnasilnije akcije. Ako naprosto sjednete na pod i okupirate trg ili blokirate promet, budite sigurni da ćete prouzročiti lančanu reakciju.

• Stvari uvijek izgledaju drugačije kada se gledaju izvana, kako Vi vidite trenutnu situaciju u BiH?

– Pa i nisam baš izvana, cijeli decembar sam živio u Sarajevu zahvaljujući PEN-u, a posljednji mjesec u Beogradu, zatim sam kratko bio u Zagrebu, već danas (petak) sam na drugom plenumu u Sarajevu, a u subotu sam na Otvorenom univerzitetu. Upravo iz te perspektive, stalne usporedbe naših jadnih država, stvari se vide još bolje. I zapravo je samo pitanje trenutka kad će se slične stvari događati i u drugim državama. Znajte da regija pozorno prati što se zbiva u BiH. U Beogradu i Zagrebu već su krenuli prosvjedi solidarnosti. Doduše, mali, ali ne beznačajni. No, da se vratim na vaše prijašnje pitanje. Prosvjedi sami po sebi nisu dovoljni. Zato je dobra vijest da su se diljem BiH počeli kreirati plenumi, na kojima građani konačno imaju ne samo priliku reći što ih sve muči svih ovih godina nego i odlučivati o vlastitoj sudbini. Ne kažem da su samo plenumi rješenje, ali to je definitivno najveće pozitivno iznenađenje ovih prosvjeda i put kojim valja ići. Predugo je o Bosni i Hercegovini odlučivao netko drugi.

• Dan nakon paljenja zgrada u BiH premijer Hrvatske Zoran Milanović je posjetio Mostar. Istovremeno, lideri političkih partija iz Republike Srpske su posjetili Beograd. Kakve poruke šalju te posjete?

– Ni Hrvatska ni Srbija neće donijeti rješenje za BiH, umjesto rješenja, oni su dio problema. I nitko ne bi trebao nasjesti na priče da su ovo nekakvi bošnjački protesti ili pokušaj rušenja tvorevine zvane Republika Srpska. Ovo je krenulo kao radnički protest i unatoč svim mogućim manipulacijama i dalje je povod duboko socijalni očaj. Ne slušajte ni Zagreb ni Beograd! Mislite li da će nesposobni hrvatski i srpski političari uspjet spasiti Bosnu i Hercegovinu, a ne znaju srediti ni vlastito dvorište?

• BiH je zaglibila u početnu fazu tranzicije koja traje već 20 godina, ta tranzicija je ovdje donijela siromaštvo, a odnijela preduzeća i radna mjesta. Da li je stanje mnogo drugačije u ostalim susjednim zemljama, ima li izlaza? Postaju li ljudi svjesni da više ne mogu živjeti u bijedi i mirno posmatrati društveno raslojavanje?

– Znate onu poznatu pjesmu Janis Joplin: “Freedom is just another word for nothing left to lose”. E pa ako je sloboda samo druga riječ da više nemate što za izgubiti, onda je tranzicija samo druga riječ da možete izgubiti sve. Početkom devedesetih uvjeravali su nas da će se slobodno tržište bolje pobrinuti za nekadašnje državno ili društveno vlasništvo. Potom su fabrike rasprodane, a radnici ostali na ulici. Zatim je država, opraštanjem poreza ili davanjem poticaja, svih ovih godina pomagala najvećim monopolistima u regiji. A onda, kada ni to nije bilo dovoljno, krenuli su na zdravstvo, mirovine, socijalno. Pa u Tuzlanskom kantonu danas ima skoro 100.000 nezaposlenih, a polovina je mlađa od 35 godina. Toliko o tranziciji.

• Može li buđenje u BiH pokrenuti lančanu reakciju u regiji?

– Ono što je sada najvažnije jeste što dolazi nakon prosvjeda? OK, imamo prosvjede, razvijaju se plenumi, ali što poslije? Bila bi tragedija da BiH završi poput Egipta nakon arapskog proljeća, gdje su na vlast prvo došli fundamentalisti pa armija, ili Occupy pokreta nakon kojeg je na vlast opet došao Obama. Treba sve vrijeme biti svjestan da nakon euforije dolazi dan poslije. Isto vrijedi za čitavu regiju.

Gdje je ta Evropa

Jasno je da i u Hrvatskoj i u Srbiji i Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji oligarhija čini sve kako bi zadržala vlast i vlastite privilegije. No pravo je pitanje, što ćemo kada njih maknemo?

• Ima li, ipak, narod moć za promjene ili sve završava kao u skeču “Nadrealista” ‘da se Rifat makne iz kuhinje’?

– Imamo mi i nove Nadrealiste. Odmah na početku prosvjeda, jedan je građanin Bihaća novinare upitao zbog čega nema seksa u državnim firmama. Odgovor je: “Pa zato što je sve rod, familija, u općini, u vladi, u kantonu”. Mogli bismo dodati: seksa u državnim firmama nema, jer političari jebu narod! No, kao što je to lijepo kazao Abraham Lincoln: “Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme”. Drugim riječima, čak i ako narod ne izbori promjenu, već sama svijest o tome da može sam promijeniti stvari jeste bitan pomak u dosadašnjoj apatiji i nemoći.

• U BiH je nacionalizam vidljiv na svakom koraku, mogu li se ove pobune ljudi posmatrati kao šansa za potiskivanje nacionalizma i davanje šanse jednakosti ljudi?

– Ne treba nasjesti na priče koje nam sada žele prodati isti oni koji su itekako profitirali od nacionalizma! Istinu ovih nemira najbolje je pokazao grafit na jednoj gorućoj zgradi u Tuzli na kojem je pisalo “Smrt nacionalizmu”. Dok su nas ‘90-ih uvjeravali da je netko kriv zbog drugačijih krvnih zrnca, i s jedne i s druge strane su nas fino pljačkali neovisno o naciji. Nisu ni ovdašnji političari ni Dayton smanjili nacionalizam, dapače, samo su ga još više proizveli. Ovo je prava šansa da ljudi uvide da smo svi mi u dubokim govnima, i Hrvati i Bošnjaci i Srbi. Ono što nas povezuje jeste to da moja generacija neće ni imati mirovine, da će nam ukinuti besplatno obrazovanje i zdravstvo, socijalno i mogućnost zaposlenja, dok će država, u najperfidnijem ostvarenju onoga što se zove ordoliberalizam služiti bogatima.

• Evropska unija zemljama Balkana dođe nešto kao skrbnik, mnogi već osjećaju da se EU prema BiH ponaša kao maćeha. Kako Vi vidite te odnose?

– A kako da se ljudi osjećaju kad nekakav predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko kaže da će EU poslati trupe u BiH ako stanje eskalira? Kako da se ljudi osjećaju kada bespilotne letjelice patroliraju nad Sarajevom? Prije nego je u Hrvatskoj održan referendum za EU, naša ministrica vanjskih poslova zaprijetila je da ljudi neće dobiti penzije ako ne zaokruže “da”. I onda se čude da smo novi rekorder u čitavoj Europi po najmanjoj izlaznosti na referendum. Pa ljudi nisu budale. Uostalom, gdje je bila ta Europa kad je Sarajevo bilo okupirano? Što mislite da je Susan Sontag slučajno tih godina radila Čekajući Godota u Sarajevu? Gdje je ta Europa kad se imigranti, bježeći iz zemalja pogođenih ratom, utapaju pred našim obalama? Gdje je ta Europa kada banke izbacuju obitelji iz kuća? Kao što reče Andrej Nikolaidis na Žurnalu, samo demonstranti danas ozbiljno shvaćaju europske ideale.