Ivan Šarčević: Laž i licemjerje su postali naš identitet

Gvardijan samostana na Bistriku i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, dr. fra Ivan Šarčević, u razgovoru za Dnevni list govori o vjeri i molitvi, lažima i licemjerju, poniznosti, miru. Razgovarala Andrijana Copf.

 

U zemlji kakva je BiH, zemlji razorenoj ratom, zemlji u kojoj proces katarze još nije počeo, zemlji u kojoj se mnogo više spominje riječ ‘rat’ nego ‘praštanje’, govoriti o molitvi i vjeri, ljubavi i praštanju, od velikog je značaja. Franjevački samostan sv. Ante na Bistriku svake godine organizira proslavu Dana Asiza, u spomen međureligijskog susreta kojeg je papa Ivan Pavao II. organizirao u rodnom gradu Franje Asiškoga 27. listopada 1986.

I ove je godine u Sarajevu, zajedno s Upravom provincije Bosne Srebrene, predstavnicima i vjernicima naših vjera, organizirao međureligijski susret meditacije, molitve i pjesme za mir u Siriji, Palestini i Izraelu, svuda u svijetu, za miran i skladan život u našoj državi.
U čemu je najveći značaj susreta kojeg je papa Ivan Pavao II. organizirao u rodnom gradu Franje Asiškoga 27. 10. 1986.?
Ono što se sada može reći, skoro trideset godina poslije, a mislim da će budućnost to još više potvrditi, jest činjenica da su tim međureligijskim molitvenim susretom predstavnici svih religija svijeta priznali nužnost njihova međusobnog uvažavanja i dijaloga te neotklonjivu važnost vjere i vjerā za mir u čitavom svijetu. Vjera ima neizmjeran potencijal dobra, a molitva, kao primarna forma odnosa s Bogom, Bogom svih ljudi, mijenja čovjeka, odvraća ga od najgoreg zla, od nasilja, prema drugome. Jer najizopačenije ljudsko nasilje je ono koje se zavodljivo zaodijeva svetim. Pokriva se i opravdava čak najsvetijim simbolima i samim Božjim imenom.

 

Mir onda nije samo stvar politike?

Taj susret iz 1986., kao i onaj Drugi asiški susret iz siječnja 2002. s tzv. Asiškom izjavom potvrđuje da mir nije samo stvar politike i političara, nego svakoga čovjeka, također, i nipošto na posljednjem mjestu, to je obveza vjernika koja proizlazi iz same vjere. Vjernik koji nije mirotvorac, već nasilnik, izopačuje se u najgoru vrstu ljudi. Zato su za mir u svijetu odgovorni vjerski službenici, religijske institucije i vjernici. Upravo prema onoj široko prihvaćenoj tvrdnji katoličkog teologa Hansa Künga da nema mira u svijetu bez mira među religijama. Uvjeren sam da će budućnost još više pokazati da je asiški susret jedan od najznačajnijih događaja na području međureligijske suradnje u novijoj povijesti. Susreti u vjeri, i onda kada su na takozvanoj ‘visokoj’ razini i koji često mogu izgledati samo deklarativno i verbalno poziranje taštih dostojanstvenika, imaju snagu mijenjati ljude i svijet.
Još bih dodao kako ste i Vi naglasili da nije slučajno da je papa Ivan Pavao II. za taj susret izabrao baš Asiz, rodni grad sv. Franje, kao što nije slučajno da je Ivan XXIII., prije sazivanja Drugog vatikanskog koncila, išao se moliti u Asiz te da je sadašnji papa Bergoglio uzeo ime Franjo. Riječ je o sv. Franji, najvećem kršćanskom mirotvorcu, i poslije Isusa najvećem ljubitelju ljudi, čovjeku koji je više vjerovao u Božju dobrotu i ljubav među ljudima i prema svim stvorenjima, nego što se fascinirao moću zlih demona, moću novca, sile i realne politike. Više je vjerovao i u malo dobro čovjeka, svakog čovjeka nego u njegove sjene i grijehe. Ljubav ga je nosila do susreta i s onima koji su bili isključeni ili označeni nepopravljivim neprijateljima.
Na proslavi Dana Asiza u Sarajevu se molilo za mir u Siriji, Palestini, Izraelu, svuda u svijetu. Zašto nam, unatoč svoj solidarnosti, te zemlje i ratovi izgledaju tako daleko, a naš, rat u BiH, još uvijek tako blizu i svježe?
Rekao bih da je nama ljudima nesolidarnost ili tromost zapažanja, nesuosjećanje za patnju drugih, i onih “kod očiju”, dakle najbližih, kao neko prirodno stanje. Odgovoran čovjek za bližnjega, bio on u Siriji ili u susjedstvu, podrazumijeva upravo nadilaženje te samorazumljive i gotovo neupitne bešćutnosti. Biti dalekima blizak, biti od pomoći – životni je proces koji počinje u obitelji i najbližoj okolini.
A što se tiče našeg rata, on “mora” biti tako blizu i svjež, kako kažete, jer je proizveo strašne nepravde i patnje, traume i prisilna napuštanja životnih staništa pa će i ratna memorija, kao sastavnica identiteta, generacijama biti puna prisjećanja i prepričavanja ratnih strahota. I to najviše kao gorčina na nepravdu koju su nam počinili drugi, kao resantiman, zlopamćenje, ako prevedemo tu francusku riječ. Pa mi se ljudi tako ponašamo da od svoje memorije činimo samo skladište nepravdi i zla drugih. Naš empirijski, površinski identitet je stalno podsjećanje na ono što smo loše doživjeli od drugih, premda, i to samo u rijetkim trenucima obasjanja, uviđamo da naša najvažnija, ona temeljna iskustva života, ipak nisu iskustva zla i stradanja, povrijeđenosti i gubitka, nego iskustva ljubavi, te da stojimo na dobroti drugih, da smo nošeni bezinteresnom ljubavlju konkretnih ljudi. Rat je, i pojedinačno i kolektivno gledano, najgora destrukcija upravo memorije dobra i solidarnosti, u konačnici pokušaj uništenja života, pa će i u našim oboljelim i traumatiziranim memorijama rat, kao i oni prijašnji, sigurno trajati još zadugo.
Koliko smo onda mi u BiH, svi narodi, i konstitutivni i ostali, solidarni, nositelji mira, razumijevanja za potrebe drugih?

Govoriti o narodima vrlo je problematično. Nositelj društvenih promjena i u području solidarnosti prema drugima nije narod, nego su to pojedinci i institucije. U nas se teško priznaje da su nepodnošenje, mržnja i prijezir institucionalizirani, da su naše strukture od dna do vrha zaražene isključivošću i “strahom za granice”, da je negativni, neljudski i nevjernički stav prema drugome postao nešto samorazumljivo, normalno, i to ne samo u institucijama vlasti, dakle ne samo u politici, nego i u obrazovnim, školskim institucijama, medijima, i onim tzv. kulturnim ustanovama.
A u religijskim institucijama?
Da, i u religijskim institucijama prisutno je bezbožno ponašanje u odnosu prema onima koji nisu “naši”, koji su na bilo koji način izvan nas, koji su “ostali”. U sociologiji se to religijsko ponašanje naziva “politička religija”. U vjeri se za njega kaže licemjerje. Licemjerje je u nas institucionalizirano, proželo je gotovo sve religijske strukture. Prema evanđelju, prema Isusu, koji je kao nitko u povijesti ustao protiv vjerskog licemjerja, to znači da ljudi, pogotovo svećenici, znaju i govore istinu, da propovijedaju ljubav prema svima, ali tu istinu “ne čine”, tu ljubav ne ostvaruju konkretno. Isus je govorio: “Slušajte ih, ali ne činite ono što oni čine”. Vjera zahtijeva da se “čini istina”, da spoznata i izgovorena istina ima praktične posljedice. Mi ne manjkamo istinama, nego “činjenjem istine”. Mi ne oskudijevamo verbalnom nego praktičnom, angažiranom vjerom. U nas dominira praktični ateizam, bezboštvo u vjeri. Zato je licemjerje proželo i naše vjerske zajednice. Licemjeran je konkretni čovjek i licemjerne su institucije, čitave obitelji i čitave crkvene ili vjerske zajednice, a ne narod. Licemjerje je neosjetljivo za drugoga, neodgovorno je i za onoga, kako se kaže, “svoga” u potrebi. Zato u nas nije došlo do katarze, jer nijedna institucija, od obrazovnih, a pogotovo ne religijskih, nije izvršila čišćenje memorije i odgovornosti za zlo u prošlosti. Spomenuti papa Ivan Pavao II. je to pokazao na razini opće Crkve, čini se da i papa Franjo na svoj način to čini, ali to još nije stiglo do tvrdih ušiju u naš “vilajet”.
Licemjerje je jedna od najgorih izopačenosti, jer se čak lažno može stajati i moliti pred samim Bogom. Nigdje više lijepih riječi, riječi kako se ljubi sve ljude, nigdje više te univerzalne ljubavi, a nigdje toliko hipokrizije kao među duhovnim ljudima. Nigdje više govora o miru, razumijevanju, bratstvu svih ljudi u vjeri u jednoga Boga, a nigdje tako farizejske, munafičke prakse.
Koliko smo, s druge strane, ponizni i spremni na žrtvu za bolju budućnost?
Spominjete poniznost, jednu tako važnu ljudsku osobinu, krepost, kako se prije govorilo. I opet mislim da nigdje nema više govora o poniznosti kao među duhovnim ljudima i političarima koji svoj narod uljuljavaju u sliku “poniznog”, “nenasilnog”, “nebeskog”, “hristolikog”, “blagog” ili “merhametli” naroda, a kojima je ustvari preuzetnost i bahatost stil života. Pogledajmo uostalom i po našim malim mjestima, ondje su čitave obitelji ohole, sebične prema drugima. I stranačke klike, i cijele stranke, i institucije, ili mediji, pa i vjerske zajednice. Utopljene u oholost, na vani se prikazuju tobože s poniznim, miroljubivim i pobožnim riječima, a tako su to ljigave riječi, “praporac što zveči”. Štoviše, iza maske poniznih i pobožnih riječi skriva se često ratoborno i nasilno srce. Kako je samo odurna ona klerikalno-puzajuća poniznost koju najčešće ne samo obični ljudi, nego i oni na vlasti pokazuju prema “višima” od sebe, a iza leđa ih mrze i oblajavaju.
Poniznost je za vjernika najprije priznanje nedorečenosti, nedovršenosti, grešnosti, neostvarene ljudskosti pred milosrdnim Bogom, a ne gluma nepostojeće veličine pred ljudima. Poniznost nije uvijek šutnja. Nije uvijek riječ koja nikoga ne pogađa, a pogotovo poniznost nije uklanjanje i izmicanje da se nekome ne bismo zamjerili i tako sačuvali lažnu sliku o sebi. Nije ni pritajeno sredstvo da se domognemo pozicije. Puno se oholosti skriva u našim odgojima i projektima poniznosti kao i u onom odvikavanju drugih od oholosti za tobožnje njihovo dobro, a zapravo se tako skriva vlastita zloća, a druge se blokira u njihovom razvoju i ostvarenju. Naš svijet, od medija, političkih skupova do religijskih komemoracija i slavlja, prilično funkcionira na oholom pokazivanju. Poniznost im je maska, vanjska fasada, pa su ti skupovi često “vašari” i karnevali nabrekle taštine.
Izgleda da smo onda dobro izvanjšteni, da se možda samo u najbližim odnosima, u samozatajnosti može živjeti odricanje i žrtva za druge?
Tako nekako i sam mislim. I žrtva o kojoj govorite je gotovo nestala riječ. Nema je u našoj komunikaciji, nema je u svakodnevnim odnosima. I nju su ukrali nacionalisti i profiteri, raznorazni svećenici nacionalnoga boga. Pripisali su je samo onima koji su stradali za “domovinu” i za “narod”, te od kolektivnog, ili kako vole kazati, od “narodnog identiteta” stvorili isključivo viktimološki identitet razdražljive i uvrijeđene mase.
Poriče se, naime, ono što je smisao žrtve. Žrtva, ako za mjerodavnu smatramo onu Isusovu, ima smisla samo unutar ljubavi i ljubavi prema neprijateljima. To jest najteže, ali ako toga posljednjeg horizonta u našem odnosu prema žrtvama nema, niječe se metafizička odgovornost, ili jednostavnim riječima kazano, negira se čovjek kao čovjek. U nas se veličaju žrtve “parcijalnih” ljubavi, recimo “hrvatske” žrtve, “hrvatski” mučenici. Pa čak se ne veliča ni njihova primarna ljubav za vlastiti život i za bližnje, nego je najvažnije u njihovoj žrtvi istaknuti sebe, svoju veličinu, svoju mrzilačku ideologiju i što je moguće više ocrniti drugoga, zlo drugoga. I spomenici žrtvama se podižu najviše iz razloga da budu opomena tim drugima, a manje zahvalnost za ljubav žrtava.
Dopustite da budem osobniji. Vjerojatno pratite već godinama to neumjereno i neargumentirano difamiranje bosanskih franjevaca, njihovih uzornih predšasnika i njihove “žrtve”, a sve za račun najgore lokalne sebičnosti. Ide se sve do sotonskoga prigovora da su neki od njih bili čak izdajnici svoga naroda, a neki i danas – kažu ti čuvari nacionalnih svetinja – nastavljaju tu njihovu ulogu “kvislinga”. Riječ je o tome da se partizansko-komunistička retorika o kvislinzima, kolaboracionistima i domaćim izdajnicima, ta tako zavodljiva inkvizicijsko-udbaška denuncijacija, uvukla baš najviše ondje gdje se tobože ustaje protiv komunizma. Kad se, na primjer, spominje Ahdnama i fra Anđeo Zvizdović, ili Dobri pastir i fra Josip Markušić, najvažnije je naglasiti zlo Turaka i komunista, El Fatiha i titoizma, a ne ono jednostavno opredjeljenje za život tih franjevaca koji nisu bili nikakvi politički ideolozi niti ikakvi kreatori nacionalne politike, pogotovo ne neki plaćenici za interese drugih. Stoga je iščeznuo govor o žrtvi za druge, jer je upravo ona kao takva, kao najsvetija žrtva obesmišljena, jer je iznova spaljuju na oltaru nacionalističkog beščašća.
Ima li kraja takvom iskrivljivanju prošlosti?
Izići iz žrtveničke mitomanije i iz dnevno-političkoga mita lažne ugroženosti, osloboditi se komunističkog i udbaškog komesarenja, nemoralne šutnje pri optuživanju nevinih, početi se zalagati za izgradnju skladnog života među ljudima, u nas će se počekati još zadugo. Uvijek će se, jer takvi smo ljudi, više slušati “pastiri” najamnici i interesdžije, kreatori nesreće svoga naroda iz lukrativnih motiva ili iz razloga uljepšavanja svoje prošle biografije. Pa u nas se ni u primisli nije dogodila lustracija. Zato imate ljude “kukavice” i “bezočnike” koji su prije radili za doušničke i represivne službe, a sada to rade u politici, znanosti, kroz medije i u samoj Crkvi. Prvi su s biskupima i župnicima, prvi pred oltarima i u procesijama. Stare su drugove pretvorili u neprijatelje, jednu stranku zamijenili drugom, nevine proglasili nepodobnima, uče nas i nacionalnoj svijesti i vjeri. U takvih žrtva nije ni misaona imenica. Oni su mali bogovi, uspješni trgovci žrtvama i svim svetinjama, čijim interesima treba žrtvovati i ljude i narod.
Molilo se na susretu i za poglavare, svjetovne i religijske. Odvaja li sama riječ ‘poglavar’ pojedinca, vođu, od ‘njegova’ naroda? Koliko smo zaista odgovorni jedni za druge?
Za poglavare treba moliti, da im Bog prosvijetli pamet, da probude savjest i odgovornost. No, htio bih, ako sam dobro razumio Vaše pitanje, nešto reći o odnosu poglavara i podložnika. U odnosu na naše poglavare, kako svjetovne tako i vjerske, mi živimo u pretpolitičnom, u pretprosvjetiteljskom vremenu, vremenu neodgovornosti i nezrelosti, a s obzirom na vjeru, u poganskom, predevanđeoskom vremenu. Naši su autoriteti, odnosno poglavari, neodvojivi od svojih naroda i svojih podložnika. Imamo vođe i poglavare kakve zaslužujemo, međusobno smo povezani pupčanom vrpcom. U nas vlada liderokracija, kult poglavara i vođe kao najgora vrsta idolatrije. I u tome nije naša jedina muka. Problem je i način kako vođe dolaze na vlast i kako svoju službu, službu kao služenje, obnašaju. I za nas, i naše poglavare važi ona Isusova da su na Mojsijevu stolicu, dakle na poglavarska mjesta, mahom zasjeli licemjeri i pokvarenjaci. Ili da se poslužim riječima iz Petrove poslanice starješinama. Gotovo svi poglavari se prikazuju kao oni koji tu poziciju kao nisu htjeli, i u lažnoj poniznosti govore kako su ih drugi izabrali, kako je to volja naroda, gotovo su ih natjerali ili ih je na tu službu imenovao neki neupitni autoritet. Kad pak vrše tu službu, čine je najmanje “dragovoljno”, a mnogo više “nasilu”; najteže im je raditi ono što ta služba doista traži. Tako se događa od ljudi na šalterima, liječnika, do novinara i duhovnih vođa. A tu se, u dosljednom obavljanju svoje službe, pokazuje ono što Vi govorite o poniznom žrtvovanju za druge.

 

Samostan sv._Ante_Sarajevo_Bistrik

Sarajevo – Bistrik
Mislite li onda i na uzurpaciju vlasti?
Da. Živimo u kontekstu najgore vrste političke religije ili religiozne politike u kojoj su vođe tako uzurpirali vlast i stvorili takve strukture, oblikovale većinu, da ih samo isti ili slični mogu zamijeniti. Najpogubniji oblik uzurpacije vlasti događa se kada vođe, svoje nepromišljene i krive čine i odluke, skrivaju iza volje naroda, iza volje većine. Volja naroda je od Francuske revolucije zamijenila Božju volju. U nas se događa najgora fuzija – narodne i Božje volje, kao da se Bog miješa u ljudske namještaljke i smicalice, kao da se Bog spušta u močvare naših duhovnih prikraćenosti, kao da je Bog režiser naših podvala, kupovanja glasova, ucjenjivanja i zastrašivanja. Ništa novo u povijesti da postoji znak jednakosti između vođe, naroda, i Boga, naravno boga koji služi vladajućim.
Poglavari se, međutim, uvijek pokazuju kao oni koji služe i koji se žrtvuju za druge, za narod?
I toga se “slatkog tereta” rijetki odriču, jer slabo što vršimo, pa tako i poglavarsku funkciju oduševljeno, a mnogo više kako spomenuta Petrova poslanica kaže, “iz težnje za prljavim dobitkom”. Mislim da se nikada dovoljno praktično ne usvajaju nečije ostavke i odricanje od vlasti. Točno, pozicija je mogućnost da se čini dobro drugima. No, najčešće se pozicija koristi kao mogućnost uživanja, i da se sakrije vlastita praznina i neljudskost. Zato su ostavke rijetkost. Bez obzira čak iz kojih motiva je to učinio, papa Ratzinger je ostavio izniman ljudski i vjernički primjer svima nama, posebno poglavarima u Crkvi. Ili ostavka netom preminuloga poljskog premijera i izaslanika Ujedinjenih naroda za Bosnu i Hercegovinu u našem ratu, Tadeusza Mazowieckog. Njegova časna ostavka je primjer za ljude u politici, za visoke i male predstavnike. Točno je da nas naši poslovi i službe nadilaze, jer uvijek ih možemo bolje vršiti. Ali ima situacija kada se trebamo povući sa službe, dati ostavku iz moralnih razloga ako vidimo da stvari koje su bitne ne možemo promijeniti, a ostajanje na poziciji situaciju još više pogoršava.
Da se vratimo još malo na žrtvovanje. Ne samo poglavari nego mi ljudi volimo glumiti žrtve i mučenike, prikazivati se da izgaramo za druge i kako smo na pojedinoj funkciji nezamjenjivi za opće dobro. Žrtveničko samosažaljenje i oholost mučeništva velika su ljudska iskušenja. Kod poglavara je to upadljivije, jer su ne samo istaknutiji u javnosti, nego odgovorniji.
A gdje su tu mali, obični ljudi?
Pa oni su u službi, oni služe, a ne njihovi poglavari. Oni su u službi straha i čuvanja veličine svojih vođa. Većina tih malih ljudi je doista mala, jer ne vide kako se njima manipulira. I poglavari se sa strahom pa i prijezirom odnose prema svojim vlastitim podložnicima. Čak i u svojim suradnicima, pogotovo u onima koji misle, koji se kritički i dobronamjerno odnose prema njihovom upravljanju, oni vide opasnost da će im izmaknuti stolicu. Koje se, recimo, bezočno lukavstvo krije u riječima vođa i njihovih medija koji ih sluganski opslužuju kada se onima koji se opravdano kritički osvrću na njihovo vladanje začepljuju usta jer je tobože riječ o pukoj zavisti, ljubomori, o borbi za vlast, o foteljama, a, eto, njima kao uopće nije stalo do fotelje na kojoj su.
Jesu li naše institucije i kolektivi zatvoreni za slobodu u vremenu u kojem se toliko inzistira na slobodi?
Slobodan i kritičan govor je u nas iznimka, smetnja i opasnost. Slobodan se govor, tako mi izgleda, ne dopušta i kažnjava iz dva razloga. Ponajprije da se onima drugima, našim protivnicima, ne otkriju naše slabe strane i tobožnja naš podijeljenost, naše nejedinstvo. Laž i licemjerje su postali naš identitet i tko slobodno govori istinu, njega se treba kloniti i njega se uklanja. Drugi razlog mi se čini da leži u lažnoj poslušnosti i trgovačkoj odanosti, baš onako kako se odgajaju djeca i mladi, od obitelji preko škola, a onda i u Crkvi, dakle u sprječavanju zrelosti. Sloboda i zrelost, praktični je stav svih totalitarnih umova, znak su oholosti, a u Crkvi izraz necrkvenosti, pa i nevjere. Na jednoj strani se toliko govori i traži zrela i slobodna čovjeka za prijateljstvo, za brak, hoće se slobodna i zrela vjernika, a ništa se više ne ugušuje kao svaki i mali proplamsaj slobode, i traži se slijepa poslušnost, grupaško jednoumlje bilo to molitvena zajednica ili glavni odbor neke političke stranke. Odgojitelji, vođe, sve vrste nositelja službi, najviše se boje slobode svojih podložnika. Zato su strah od slobode i slobodu samu zavili u grijeh, u izdaju, u kvislinštvo. Zato su, kako je govorio Fromm, bijeg od slobode postavili kao mjerilo svoga upravljanja i kriterij ljudskosti. Njihov ideal-čovjek, kako bi kazao Musil, čovjek je bez svojstava. Mogli bismo kazati, čovjek bez supstance. Ili kako Pavao kaže, čovjek kojim se poigravaju razne ovosvjetske zablude, izložen kockanju svojih vođa. Ipak, zrela i odgovorna sloboda je i dalje temeljni uvjet ljudskosti. Ono najizvornije i najdragocjenije ljudsko.
Ali bez vlasti se ne može?
Čini se da u povijesti, osim nadahnjujućih naznaka u Isusovoj zajednici, nismo imali neku veću zajednicu ili društvo bez vlasti. Valja, međutim, imati stalno na pameti da vlast mijenja čovjeka, i najmanja vlast. Ako se nije budno, ako se ne kontrolira vlastita moć, svaka i najmanja vlast na drugima, da parafraziram opet Petrovu poslanicu, najčešće čini čovjeka “okrutnim”. I ne samo prema onima drugima, nego prema onima kojima se upravlja, koje se ne zastupa, kojima se ne služi, nego se njima baš “vlada”. Hitler i mnogi slični svoj su narod i poslušnike odveli u propast. Oni su njima okrutno vladali čak pod maskom božanske ljubavi prema njima. Ima okrutnih poglavara i u odjeći poniznosti, vanjske uljudnosti, ima malih i većih tirana u maskirnoj odjeći žrtvovanja za druge od obitelji do vrhova Crkve.
Okrutni vođe od drugih traže poniznost, uzornost, poslušnost, a sebi sve dopuštaju. I lažu, puno lažu. Ako ih se i razotkrije u laži, oni ne samo da ne priznaju da su lagali ili da se eventualno ispričaju, nego nastavljaju s još gorim lažima i učinit će sve da se osvete onome koji ih priziva istini. Mnogi ljudi na vlasti pretvaraju svoje živote u lažnu egzistenciju, u “razvalinu veliku”, kako bi Isus kazao, i u te ruševine povlače i druge. Najoštrije se osvećuju svjedocima njihovih laži, očevidcima njihove moralne niskoće, onima koji im se namješteno ne dive nego ih pozivaju na promjenu. Sve oko tih poglavara, čitava atmosfera, pretvara se u licemjerje, laž i osvetu. Vođe i poglavari redovito od sebe otklanjaju sve prijateljski kritičke suradnike. Njih prati i okružuje služinčad. A i ljudi, više vole okrutnost nego slobodu, laž više od istine. Ljudi vole prigibati koljena i glavu. Zato se vlada pomoću udvorništva i doušništva, divljenja i licemjernih pohvala. Štoviše, ono što vođe najčešće čine, jest da se identificiraju sa strankom, narodom, s Crkvom, institucijom, baš kao što okrutni otac misli da je on sva obitelj. Smatraju se “gospodarima baštine”, a ne uzorima služenja drugima. Zato po našim institucijama ima toliko okrutnih juridičkih autoriteta, ne samo bez stručne kompetencije, bez dostatne naobrazbe, nego još više, bez ljudske i vjerničke kompetencije, bez moralnosti i evanđeoskog svjedočenja.

 

| 5.11.2013. |

prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close