Sarajlija Denis Barta pobjednik hrvatskog ‘Supertalenta’
Sarajlija Denis Barta pobjednik hrvatskog ‘Supertalenta’ tokom nastupa u ovom projektu izazvao je polemiku između “struke” i javnosti. Dio tog medijskog prepucavanja donosimo retroaktivno
SKANDALOZNO On nije supertalent
Specijalista psihijatrije šokirao region komentarom o Denisu Barti
Dobio odgovor u vidu pisma na društvenim mrežama
Regionalni mediji prenijeli su vijest o pismu Dalibora Talajića posvećenog psihijatru Tomislavu Franiću, specijalisti dječije i adolescentne psihijatrije, o tome da nema potrebe da se 20-godišnji Denis Barta proglašava supertalentom. “Marvelov” crtač i otac djeteta s autizmom Dalibor Talajić na Facebooku je objavio otvoreno pismo posvećeno spomenutom doktoru.
Denis se rodio u Italiji, gdje su njegovi roditelji živjeli. Majka ga je rodila u šestom mjesecu trudnoće sa svega 535 grama. On je sa samo osam dana morao operirati srce – piše Index.hr.
Sa navršenih 40 dana, Barta je bio potpuno slijep. Od druge godine života bori se s epilepsijom, a u četvrtoj mu je dijagnosticiran autizam. Iako se ne može služiti rukama u svakodnevnim aktivnostima, Denis svira klavijature te mu muzika uveliko pomaže pri izražavanju emocija i trenutnog stanja.
Talajićevo pismo vam prenosimo u cijelosti:
“Poštovani izvjesni doktore!
Neću te osloviti imenom; doći će ovaj tekst i do tebe nekako, prepoznat ćeš se. Oslovljavam te titulom jer s pozicije nekog s titulom, dakle s autoritetom, i nastupaš.
Povod je talent. Zapravo supertalent.
U emisiji upravo takvog imena već je dva puta nastupio dvadesetogodišnji mladić, osvojio je mnoga srca, izazvao divljenje, ali i pokrenuo raspravu svojim, kako se to lijepo kaže, kontroverznim nastupom.
Mladić je autističan, slijep, život mu je izbrazdan epileptičnim napadajima.
I nametnulo se pitanje je li njemu mjesto u takvoj jednoj emisiji.
Pitanje kao pitanje nije problem. Ljudi vole o svemu raspravljati, vole da se njihovo mišljenje čuje, vole sastavljati nogometne reprezentacije, rješavati bliskoistočne probleme, pa tako i u ovoj situaciji imaju što reći.
No, problem je, moj izvjesni doktore, upravo tvoje mišljenje. Jer ti nastupaš sa pozicije autoriteta. Ne nastupaš pod svojim imenom bez da ga okitiš titulom koju si, vjerujem, trudom zavrijedio.
Ti si psihijatar, baviš se umom ljudskim i iznalaziš načine kako da ranjenom umu pomogneš da otkrije svoju snagu, ne bi li jednog dana kroz život mogao bez tebe.
Ocijenio si negativno nastup ovog mladića, dapače, osudio si njegov javni istup u emisiji takvog tipa, zaključivši da to što je on demonstrirao i nije talent, tek osrednja imitacija sukladna povremenim bizarnostima koja njegovu dijagnozu i prate.
Ne znam, izvjesni moj doktore, koliko znaš o samom autizmu; koliko si se njime bavio kroz literaturu, a koliko u praksi. A ne znam ni koliko znadeš o glazbi, o vještini izvođenja glazbe.
Ja sam s druge strane, iako nisam u struci ostao, akademski glazbenik i pedagog.
Uz to, ja sam i roditelj djeteta s razvojnim poremećajem iz autističnog spektra.
Konačno, u struci koju sam nasuprot glazbi izabrao sam samouk.
Što bi to bio talent, moj izvjesni doktore?
Kako bi ga ti vrednovao?
Jesi li ti talentiran za svoj posao u odnosu na mene?
Jesi li u odnosu na deset svojih kolega koji istu titulu nose?
Jesi li u odnosu na njih sto?
Među njih tisuću, postojiš li ti uopće?
Uzmi, dakle, deset grupica djece i u svakoj grupi djece potraži dijete talentirano za glazbu. Dobit ćeš, ono zbilja talentirano, tek jedno. A sad svako to jedno dijete skupi u jednu grupu. Kad to učiniš odgovori mi slijedeće:
Koje je od njih sada talentirano? Koliko njih?
A kad na to odgovoriš onda im otežaj da izraze svoj talent.
Otežaj im neznatno, nemoj ih oslijepiti, nemoj im natovariti epilepsiju, nemoj im utrapiti autizam.
Tek im neznatno otežaj, pa reci opet:
Koje je od njih talentirano?
A koji je najteži instrument za savladati doktore moj izvjesni?
Ni jedan nije jednostavan, da ti pomognem.
Ali ima jedan koji ima daleko više tipki nego što je prstiju na obje ruke, a i te tipke su razvrstane u dvije skupine. Svih deset prstiju mora jako brzo raditi na tom instrumentu. Koliko je to mikromotorički kompliciran proces nadam se da ne moram naglašavati učenoj osobi poput tebe.
A što misliš, je li teže naučiti svirati taj instrument uz profesionalca koji te podučava, ili sam?
A reci, koliko je to teško naučiti ako ne znaš i ne razumiješ kako držati žlicu i njome baratati?
I recimo da si uz to i slijep; koliko je to onda teško?
Evo ti malo trivija iz autizma, doktore moj izvjesni:
Vrijeme u tom svijetu postoji na čudan način.
Odnosno, nema ga u osobnoj percepciji.
Osobe iz spektra su uglavnom uvijek u “sada”. Prošlost im ne daje iskustveni kontekst, kao što pretpostavka budućnosti u svom nepostojanju ne dozvoljava ideju onog daljnjeg, onog sutra, onog za deset godina.
U tom smislu, znaš li koliko je teško pojmiti cjelinu u nekom vremenskom trajanju, što glazba zapravo jest?
A dvije takve cjeline – recimo da sviraš jedno, a pjevaš drugo?
I sve bude skladno?
Nadalje, osobe sa poremećajima iz spektra fantastično rijetko nastupaju u javnosti.
Količina podražaja u tom smislu je jednostavno prevelika i ne mogu se s njome nositi….
A ipak, mladić s čijim se nastupom ne slažeš, ne samo da je nastupio u ovoj emisiji, nego je i profesionalni ulični svirač i sam plaća svoje terapije u inozemstvu!
Čak ima i neku ideju viška u svojoj zaradi, pa to podijeli onima koje smatra potrebitijima od sebe.
Postoji li u tvojoj plaći sličan višak? Pitam – ne znam.
Mnoštvo je nas roditelja čija su djeca sa sličnom dijagnozom i daleko su funkcionalnija od ovog mladića. A ipak, svi smo oguglali već na grč u želucu uslijed panične brige:
Hoće li sami sebe jednog dana moći uzdržavati.
Ovaj mladić, vidiš, i to može.
Jesi li i ti kad si imao dvadeset? Pitam – ne znam.
Vratim se temi sada, doktore moj: talentu.
Znaš li ti, doktore, zašto svi oni silni ljudi plaču kad on nastupa?
Znaš li zašto najstroži u žiriju gledaju u pod, iako ih on sam ne vidi?
Zašto dolazi do te “ganutosti”?
Nije to žal.
Jer ta životna priča nije tužna – ona je veličanstvena!
Ljudi uvijek spontano plješću i plaču u tim situacijama:
Kad svjedoče nekome tko, evo na natjecanju recimo, daje sve od sebe i onda još i malo više od toga.
Posramljeni u lakoći svojeg postojanja, prepoznaju nekoga tko u svojoj svakodnevici djeluje i živi preko one granice ka kojoj mi ne volimo ni gledati, kako je moj prijatelj jedan lijepo rekao. I onda još upravo nama, ovako prosječnima, dolazi po ocjenu!?
A, sjeti se, to je netko tko ne može žlicu držati…
Ovaj mladić, neće pobijediti u ovoj emisiji; ne boj se.
Njemu to nije niti važno: on zna da se to što on pjeva pjeva upravo tako “… i tačka!”
U ovoj emisiji sve mora biti i glamurozno i bezbrižno, i to je u redu.
Ali ti ne bi da on u natjecanju ni sudjeluje? Nije primjereno?
Je li to ta famozna inkluzija o kojoj grmi čitav sustav, čiji si i sam dio? Bit će nam je puna usta, ali ne želimo ju baš u svom dvorištu? Nije ugodna za gledati?
Zar toliko boli pogledati u pod pred nekim tko je krvavo radio za nešto što je tebi bogom dano?
Zar toliko boli biti skroman?
A skroman bi trebao biti, izvjesni moj doktore.
Ovaj ti je mladić naime upravo demonstrirao konačan cilj onoga čemu si posvetio život.
Naime, on jest talent; i to baš super talent!
Jer talent je poriv. Talent je ono nad čime nemamo kontrolu, ono što nama upravlja i nema tih uvjeta koji će ga zaustaviti.
Sjeti se Janice, nije toliko davno skijalištima vladala: Je li ju ijedan lom zaustavio? Ijedan kobni pad? Je li ju išta spriječilo da bude najbolja svih vremena?!
Sjeti se Lukinog tumaranja po kamenju i ovaca oko njega!
A sad opet pogledaj nastup ovog mladića. Ali pogledaj sa sviješću o svemu što sam ti opisao!
Potpuno je okovan životnim tegobama:
Ne vidi što svira i nema ga tko tome naučiti – a svira!
Ne može se hraniti – ali svira! Glasovir!
Ne poimlje vrijeme kako bi trebalo – ali kontrolira umjetnost u njemu!
I to glazbu, najapstraktniju umjetnost od svih – a apstrakti mu u životu upravo uslijed autizma nisu dozvoljeni!
A ti, eto, radije ne bi da on nastupa moj doktore.
Ti tu ne vidiš talent….
I to usprkos tome što si baš ovome što je on demonstrirao posvetio svoj život:
Jer ako to što svi vidimo, što nas natjera da posramljeno suzne oči usmjerimo podu, taj nezadrživi proboj svih njegovih okova nije upravo nezaustavljiva snaga uma….
Ja onda zbilja ne znam što jest!?!
Budi pozdravljen moj doktore, svako ti dobro želim!I pogledaj koji put u pod” – navodi se u pismu.
****
‘Ne bih rekao da je to talent’: splitski psihijatar prokomentirao nastup slijepog autista Denisa Barte, o kontroverznom slučaju progovorila i mama djeteta s dijagnozom
slobodnadalmacija.hr – Piše J. V. Foto Nova TV
Denis Barta mladić je čiju priču zadnjih dana prepričava čitava regija. Rođen slijep, autističan i kao epileptičar, limitiran dakle, na svim poljima funkcioniranja, on je svoje poteškoće uspio svladati, samo kako bi stao na pozornicu. Pjevanje je, naime, njegova najveća ljubav, nastupa redovito na Ferhadiji, ulicama rodnoga Sarajeva.
Sugrađani su navikli na ovog osebujnog 20-godišnjaka pa se nisu ni iznenadili kada su njegovo lice nedavno ugledali i na malim ekranima. No otkad je nastupio u “Supertalentu” Nove Tv, tužna životna priča mladića koji ruke može koristiti jedino kako bi “upravljao” klavijaturom ganula je “neupućeni” dio publike do suza, naročito kada je životnu situaciju obitelji Barta dodatno oslikao Denisov otac Nebojša.
On je tako svoj život posvetio radu sa svojim autističnim djetetom, danas profesionalnim uličnim glazbenikom koji svoje liječenje u Italiji financira sam, zaradom od vlastitog sviračkog zanata. Vjerojatno su upravo od tu negdje krenuli i komentari koji se danima nakon Denisovog nastupa s pjesmom “Ostala si uvijek ista”, ne “gase”. Je li u redu da je jedan autistični mladić “prisiljen” nastupati pred publikom kako bi zaradio? I gdje se uopće krije razlog njegova penjanja na pozornicu, zanima publiku.
Negativnost koja se proširila svim društvenim mrežama, uz golemu količinu poruka podrške, dakako, ali dovoljna je jedna “klica”, uputila nas je da kontaktiramo Petra Martinića, predsjednika Udruge za autizam u Splitu i priupitamo ga što on o svemu misli.
“Kao predsjednik Udruge za autizam, uz to i roditelj djeteta s tom dijagnozom, mogu reći da se radi o jednoj nadasve pozitivnoj priči. Kada je riječ o autizmu, radi se često o izrazito talentiranoj, posebnoj djeci. Mnogi su muzikalni, jako vole glazbu, znate… Ali prijeći tu barijeru, izići na scenu pred toliku publiku – to je čudo! Svakako se radi o pozitivnoj, pohvalnoj stvari, velik je to korak za sve nas”, kaže on.
“Ako uzmemo u obzir da neka djeca s dijagnozama iz autističnog spektra odbijaju komunicirati, zatvaraju se u sebe, a znaju biti povučeni i agresivni, scenski nastup ovog mladića uistinu je pohvalan, i njemu i njegovim roditeljima. Velik je to rad, znam iz udruge, a i iz iskustva, treba tu mnogo ljubavi i truda…”, dodaje Martinić, iza kojega je dugogodišnji rad u udruzi.
“Po cili dan pušta mjuzu”
Kako se na društvenim mrežama javio i određeni broj onih zabrinutih za senzibilno stanje autističnog mladića, odlučili smo kontaktirati i mamu djeteta s takvom dijagnozom da nam kaže što misli o sudjelovanju u “showu”.
“Ne vidim nikakav problem u tome ako dijete gušta. To što netko ima intelektualne poteškoće ne znači da mora živjeti pod staklenim zvonom. Uostalom, i Susan Boyle ima Aspergerov sindrom pa je osvojila “Voice”. Nadam se ipak da su se roditelji prvo posvjetovali s defektologom ili psihologom, za svaki slučaj…”, rekla nam je Splićanka, majka osmogodišnjaka.
“I moj sin obožava glazbu, ona mu je sve i po cijeli dan sebi pušta mjuzu. Kad bi bio u stanju izvoditi nešto, svirati, miksati, što ja znam, i kad bi htio to podijeliti s ostalima, ja bih mu to dopustila, poticala bi ga, ali, naravno, s mjerom, prikladno uzrastu i razumijevanju”, dodaje.
A prokomentirala nam je i temu, sljedeću na “tapetu” onima koji su uočili nešto negativno u priči.
“Ne bih stavarno ulazila u to je li riječ o “pravome” talentu ili nije, nisam glazbenik”, zaključuje ona.
“Nije ovo za finale”?
“Svaka čast njemu i tati, ali nije ovo za finale”, komentar je, naime, koji je potaknuo lavinu poruka koje nose isti zaključak – Denisov talent nije dovoljan za plasman u finale “Supertalenta”. Nastupili su, prema gledateljskom “žiriju” mnogo kvalitetniji kandidati koje je Denis Barta bacio u drugi plan svojom tužnom pričom.
Ograđuju se ipak svi takvi komentatori jednostavnim “bravo za njega, ali…”, procjenjujući naposlijetku kako “talent” ovog slijepog mladića ipak nije dovoljno “super”.
Za pomoć smo se ovdje obratili defektologinji iz jednog splitskog rehabilitacijskog centra koja ima iskustvo dugogodišnjeg rada s djecom s autizmom. Priču o Denisu je popratila u medijima, nastup odgledala…
“Ja bih rekla da je to veliki talent. Njegova sposobnost, motorička, da prebire po tim tipkama i stvara glazbu iako za ostalo nije fizički sposoban, a uz to reproducira i glasovno prati svoju izvedbu, boja glasa… Veliki talent. Istina je da je u njegovom slučaju do toga došlo kompezacijskim putem – on se ne izražava na način poput ostalih, ne iskazuje emocije poput ljudi koji nemaju dijagnozu, ali kroz glazbu savršeno izražava svoje stanje. Uz to, djeluje i kao da uživa, da uistinu voli svirati”, kaže nam naša sugovornica koja je odlučila ostati anonimna.
“Bolje ne”
Razgovarali smo i sa psihijatrom Tomislavom Franićem, specijalistom dječje i adolescentne psihijatrije s Klinike za psihijatriju KBC-a Split. On pak u slučaju Denisa Barte ne vidi naročitu potrebu da ga se proglašava “supertalentom”.
“Da se razumijemo, on funkcionira na razini reprodukcije korektno, no to što radi puka je imitacija i ne bih rekao da je riječ o talentu. Isto tako, ne vidim smisla u izlaganju okružju kakvo vlada u takvim emisijama, a ni stvaranju slike u javnosti da je riječ o nevjerojatnom uspjehu. Autistična djeca uistinu postižu uspjehe, raznolike, pa i mnogo nevjerojatnije od ovoga…”, kaže liječnik s dugogodišnjom praksom.
“Moguće da su gledatelji reagirali na tužnu priču. Jasno da je utrošeno mnogo truda i vremena, da se mladić izražava putem glazbe i sve je to pohvalno. Ali mjesta u emisiji ovakvoga formata za njega, po meni, nema”, tvrdi.
Njegov zaključak je, ukratko, “bolje ne”. Ne eksponirati se tako, ne pretjerivati u serviranju priče javnosti i ne proglašavati talentom nastojanje mladića koji se na lijep način izražava preko glazbe. Može on i mnogo više, kaže nam ovaj stručnjak, samo se treba razvijati i nastaviti s radom, što smatra iznimno pohvalnim.
