Danas se obilježava Svjetski dan poezije. UNESCO ga je takvim proglasio 1999. godine sa ciljem promoviranja čitanja, pisanja, i proučavanja poezije.
Portal Preporod.info će u narednim redovima podsjetiti na tri značajna aspekta poezije konsultirajući relevantne autore; pjesnike i teoretičare književnosti.
Poezija i ideja samoće
Ovdje bismo, prije svega, trebali uspostaviti razliku između samoće i usamljenosti. Prema teoriji komunikacije, samoću pojedinac sam bira onda kada mu je potrebna – radi odmora, opuštanja, razmišljanja ili distanciranja od svakodnevice.
S druge strane, usamljenost je negativno konotirana i može se definirati kao nedostatak odgovarajućeg društva onda kada je ono pojedincu neophodno.
Uprošteno kazano, samoća prija, a usamljenost teško pada.
Temeljito čitanje poezije je uglavnom vezano za samoću, s obzirom na činjenicu da ona (poezija) ne računa na vrijeme mjereno na konvencionalan način. Poezija daje važnost tek jednom trenutku kojeg će lirski dojmovi zaustaviti i izdetaljisati. U teoriji književnosti se to definira kao “razvlačenje trenutka”.
U tom smislu, pored ugodnosti koju imamo pri pomisli na čitanje poezije u ambijentu samoće, mira i tišine, poeziji takav ambijent treba jer je važno privremeno zaboraviti na ustaljeni protok vremena kako bi čitalac dostojno shvatio trenutak zaustavljen u stihovima koji su pred njim.
Usmjerimo li se na dva stiha Džemaludina Latića: “Sestra otvara prozor: nek uđe mlaki propuh/Miris iz vaza dopre do avlije”, možemo posvjedočiti kako se radi o zaustavljanju trenutka koji bi munjevito prošao tokom svakodnevne percepcije stvarnosti.
Samoća je ambijent za razumijevanje samog sebe, a čitanje poezije se, prema riječima pjesnika Hadžema Hajdarevića, uklapa u takav pristup samom sebi: “Dobra poezija se uvijek čita. Kao i svaka dobra literatura. Oni koji drže do sebe čitaju dobru književnost.”
Uljepšan izraz?
Ideja poezije (i književnosti općenito) kao isključivo lijepe riječi je postmodernistički prevaziđena, jer pjesnik (ili pisac općenito) ne mora/ne treba uljepšavati svoje rečenice, niti sliku svijeta; nego kreirati svoj literarni svijet koji tek treba autentično i uvjerljivo funkcionisati.
Pored toga, kod značajnog broja čitalaca i autora poezija je, bez obzira da postmoderni ambijent, shvaćena kao umjetnost riječi koja, istini za volju, ne uljepšava svijet, ali koja može pojave, dojmove ili emocije opisati izražajnije nego bilo koja druga autorska djelatnost.
Sa tom izražajnošću pojave, dojmovi ili emocije mogu djelovati intenzivnije i autentičnije nego kroz prizmu svakodnevnog pogleda, pa zbog toga kao čitaoci možemo sticati dojam o “uljepšanom izrazu”
U tom smislu, vrijedilo bi citirati Marka Vešovića koji je, opisujući pjesnički izraz kazao: “Pjesnik ne mora zamamno da voli, ali mora zamamno o tome da govori.”
Ideja društvenog korektiva
Iskrena i otvorena reakcija na negativne društvene pojave oduvijek se doživljavala kao moralan čin. U tom smislu je alat poezije posebno dragocjen zahvaljujući mehanizmima prenesenog značenja u prostorno-vremenskom okviru cenzure ili ironijskom pristupu onda kada se smijehom nastoji distancirati od pojave (obično društveno nedodirljive) koja se želi kritikovati…
Na ovaj način poezija ima privilegiju čivanja estetike, ljepote i grandioznosti koja ispunjava čitaoca, ali i istovremene mogućnosti pozicioniranja sebe kao glasa reakcije na društvene devijacije.
Vrijedi se, u tom smislu, prisjetiti riječi poljskog pjesnika Tadeuša Ruževiča: “Zaboravljaju da je savremena poezija borba za disanje…”
Pitanje efekta ove dimenzije poezije je nešto sasvim drugo. Na jednoj strani je njeno prosvjetiteljsko i nadahnujuće dejstvo na čitaoca, a na dijametralno suprotnoj je pitanje efektnosti kritike na kritikovano(g)
Jer… Koliko oni koji zaslužuju kritiku čitaju i razumijevaju poeziju?
(N.G./Preporod.info)
