logo
bios

Solaris – Zov svemira

Objavljeno prije 2 mjeseca . u pet, apr 10th, 2020

SOLARIS – ZOV SVEMIRA

ŠAPAT BOSANSKIH PIRAMIDA

Odaje te šapat, u sjeni Piramide.

Čujemo tvoj šapat, nisi ti lik sa naše planete

Na njoj žive samo oni koji umiju da lete.

Mi smo djeca Piramida, ne muči nas trema,

Anđeli smo iz  Karantena, nacija boema.

Odaje te šapat, u sjeni Piramide.

Na sramotu bogova, svijet samelješ na sitno,

 ljude uvaljaš u blato, spremiš ih u geto,

 i ništa ti nije bitno ni sveto.

Ne prijatelju, nismo mi fusnota

 neke izmišljene stare civilizacije

 koju Atlas drži na leđima vodenim rukama

 na pješčanim stasitim nogama.

 Mi smo narod mirnih zakona i dekreta,

 istog jezika i slova, narod divova i poeta,

 i svaka nam je radnja razborita i sveta.

 Prijatelju moj, ne plaši se Piramide.

 Mi izvor smo nade

na magnetnom polju zvjezdanih vrata,

 prijatelji smo svima, malo nas je, al’ nas ima.

U zemlji bez zastave i himne,

 vrijeme leti, vrijeme ide

stara smo filozofija dobrih vibracija,

ljubavi kalibracija.

Odaje te šapat, u sjeni Piramide.

Autor: Faraon „Bilmez Drugi“

„Mi smo već dugo razboljevali našu planetu i sada je planeta razboljela nas. Zatrovali smo vodu, zemlju, vazduh. Jedemo, pijemo i dišemo otrov i moglo bi se reći da je ovo žuti karton koji nam je planeta dala, jer je bilo nepodnošljivo šta smo radili i koliko smo bili bahati i uništavali planetu. Sad simbolično peremo ruke. Svi na planeti peremo ruke. Ali bojim se da ih dugo nećemo oprati, šta smo sve uradili ovoj našoj lijepoj i, našom krivicom, nesrećnoj Zemlji“. Ove riječi, koje je izgovorio akademik Dušan Kovačević, su živa istina. Dugo smo već u karantinu i neki, oni osjetljiviji, kao da počinju nekakav tajnoviti šapat da čuju. Ali, vratimo se na početak, tamo gdje se počelo sa tim vražijim karantinom i gdje su se prvi put začuli ti misteriozni šapati. Radi se o posadi „Apolo“, koja je osvojila Mjesec. Po povratku na Zemlju NASA je držala astronaute 21 dan u karantinu, u slučaju da su sa Mjeseca donijeli nešto zarazno. Posada „Apola 11“ je morala po povratku u SAD da popuni carinske obrasce kojima su prijavili kako u državu unose mjesečevo kamenje i uzorke prašine. Ono što nije prijavljeno bili su misteriozni glasovi, koje su čuli na Mjesecu, i koji su ih i ovdje kao sjenka pratili do kraja života. Ovu tajnovitu konekciju sa vanzemaljcima doživio je na Mjesecu astronaut James Irvin. Vrlo brzo nakon povratka na zemlju napustio je NASA-u i posvetio se vjeri. Izjavio je da mu je iskustvo iz svemira učinilo Boga još stvarnijim. Došao je i do spoznaje da je Isus koji hoda po Zemlji mnogo važniji od čovjeka koji hoda po Mjesecu. Sudjelovao je u nekoliko ekspedicija na tursku planinu Ararat u potrazi za ostacima Noine arke. Imao je tri srčana udara, a preminuo je nakon posljednjeg u 61. godini života.

U Bibliji piše da je na početku bila Riječ. Meni se čini da je Svijet rođen u nekoj beskrajnoj riznici Mašte, i da su konture univerzuma naprije bile zamišljene, mnogo prije nego što je nastala materija u vasioni, i da je ta Mašta nešto što pripada jednom vremenu prije formiranja vasione, i da je ta vasiona u toj bezgraničnoj Mašti rođena, i da se tamo nalaze konture i praoblici budućeg širenja i formiranja te beskrajne pustinje. O tome govori i film ruskog režisera Andreja Tarkovskog, koji se zove „Solaris“.  Kao što sam već pomenuo, jedan od prvih astronauta koji se spustio na Mjesec, na Zemlju donio šokantne vijesti – on je osjetio na površini Mjeseca signale nekih udaljenih civilizacija u dubinama svemira. Drugi astronauti nisu osjetili ništa, oni su donijeli pune džepove kamenja sa Mjeseca, i na površini te stijene koja tone kroz bezdan, i tako uporno, još od vremena nastanka ove planete, kruži oko Zemlje, ti su atronauti skupljali zvjezdanu prašinu, koja je sipala prozirna i lelujava, kroz njihove raširene dlanove – dok je u njihovoj pozadini lebdila plava planeta. Tog atronauta koji je osjetio signale drugih civilizacija su na Zemlji proglasili ludim, jer on je gore osim zvjezdane prašine pronašao nešto više. Možda su ti stanovnici udaljenih svjetova, čije je signale taj astronaut osjetio na Mjesecu, na našu planetu Zemlju dolazili u praskozorje nastanka naše planete, i možda su oni osmislili i naselili tu mrtvu planetu živim svijetom, jer je naša planeta na karti njima poznatog svemira bila zapisana kao planeta na kojoj postoje uvjeti za život. Kao što mi programiramo računare, i uopće tu tehnologiju, koja je zapravo moderna metafizika, tako su oni osmisli programe DNK i usmjerili razvoj života, razvoj tih klica života prema konačnim oblicima – koje će oni vremenom zadobiti. O tome se radi i u filmu „Solaris“. Riječ je tu o astronautima koji su se u vasioni susreli sa nekom Sferom – koja sve njihove fantazije pretvara u realnost. Možda je jedna takva Sfera postojala prije nastanka vasione, i ona je zapravo bila jedan Mozak u kojem su koncentrirane sve fantazije vasione, sve misli koje su strujale tom beskrajnom pustinjom, i ona je od fantazije oblikovala vrijeme i prostor, materiju i energiju – ona je bila Duh, koji je u materiji pronalazio svoju konačnu formu, i to je predstavljalo egzistenziju živih bića u vasioni. Mi živimo pod ovom plavom opnom neba, i mislimo da je čitav univerzum zbijen oko te sfere kiseonika, koji okružuje ovaj Svijet, baš kao što i ribe misle da je površina Okeana granica njihovog Svijeta, i da ništa drugo izvan toga ne postoji. Tako i mi ljudi iz svoje uske perspektive gatamo o granicama Univerzuma, i o nastanku energije i materije, i prirodi Duha – koji sasvim sigurno postoji još negdje u dubinama vasione. A šta nam drugo preostaje nego da skupljamo zvjezdanu prašinu po stijenama koje lebde u našem Sunčevom sistemu – kad je tajna svemira za nas još uvijek nedostižan pojam.

Autor: Marko Raguž

Sarajevo, 10. 04. 2020. god.

Hotel „Solaris“ u Šibeniku

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh