Stjepan Mati: Samo je jedan pravi Ronaldo

GARY Neville je ubacio s desne strane, a dečko s brojem 7 majstorski je natrčao na loptu i glavom je zabio za vodstvo. To mu je tek četvrti gol u prvoj sezoni u kojoj se morao dokazati u moćnom Manchester Unitedu. Godina je 2004., na Millenium Stadiumu u Cardiffu Manchester United vodi protiv Milwalla u finalu FA Cupa. Do kraja će Van Nistelrooy zabiti još dva gola i United će s 3:0 osvojiti svoj 11. kup, a dečko s brojem 7 na dresu svoj prvi trofej u karijeri.

Stjepan Mati – index.hr

Trinaest godina kasnije na Millenium Stadiumu u Cardiffu s desne strane ubacit će Carvajal, a dečko s brojem 7 će majstorski desnicom pogoditi za vodstvo Reala u finalu Lige prvaka protiv Juventusa. Do kraja će zabiti još jedan gol, koji će prelomiti utakmicu, i Realu donijeti povijesnu obranu naslova europskog prvaka. Dečku s brojem 7 to će biti 20. trofej u karijeri u koji je ugradio deset golova od četvrtfinala do finala. Deset komada.

Od te 2004. godine do danas promijenio se tek broj golova koje je dečko s brojem 7 zabio, a ukupno ih je 600, broj golova u Ligi prvaka, a njih je utrpao 105 i broj rekorda koje je porušio, a nitko više ne zna koliko ih je.

Ono što se nije promijenilo je imidž koji Ronaldo ima u velikom dijelu nogometnih fanova. S 32 godine na leđima i sa svim titulama koje je mogao osvojiti, osim Kupa Uefe i Svjetskog prvenstva, Cristiano Ronaldo kao da se i dalje mora dokazivati. “Pičkica”, “glumac”, “padavičar”, “papak”, samo su neki od epiteta koji sjedaju na Ronaldov račun iz godine u godinu. A kad mu se nema što prigovoriti, onda se povlači stara usporedba s Messijem, do koje ćemo doći i s “pravim” Ronaldom, koji nekim čudom i dalje slovi za boljeg i većeg igrača od Cristiana Ronalda.

Luiz Nazario da Lima poznatiji kao “pravi” Ronaldo, jedan je od najvećih napadača koji je ikada igrao nogomet. Autor ovog teksta s njim je odrastao i divio se suludim utakmicama koje je “Il fenomeno” odigrao. Od one prve sezone kad je u Barceloni s 19 godina zabio, koliko ono, 40 golova u 45 utakmica, Ronaldo je bio i ostao heroj jedne, tj. moje generacije. Svi smo po igralištima zabijali neke svoje golove i nosili Ronaldove dresove s placa, “pravi” Ronaldo bio nam je bog.

Plakali smo s njim kad su mu dvaput u godinu i pol otišli ligamenti koljena, ali Ronaldo se nije dao. Mnogi drugi bi u njegovoj situaciji rekli “ma, jebeš to” i završili karijeru, ali Ronaldo se nije dao. Svjetsko prvenstvo koje je odigrao 2002. godine je najbolja predstava jednog nogometaša na jednom velikom natjecanju koje sam imao prilike gledati. Za Maradonu i Pelea sam malo, ipak, premlad.

Ronaldo je na tom SP-u do finala zabio gol na svakoj utakmici, izvukli su se jedino Englezi. A onda je, s onom frizurom koja je istovremeno bila genijalna i očajna sam sredio Nijemce u finalu. Ma da je govno imao na glavi svi bismo ga obožavali jer je nakon svih pehova koje je imao u karijeri, Ronaldo je bio na vrhu.

No, koliko god ga svi mi voljeli i poštovali, dalje od toga Ronaldo nije otišao. Kup kupova, Kup Uefe, dva naslova španjolskog prvaka i SP 2002. godine (1994. je sjedio na klupi), sve su što je Ronaldo osvojio. Naravno, nije svaka budala prvak svijeta, k tome i najbolji strijelac SP-a, ali u 18 godina profesionalne karijere, to je sve što je “pravi” Ronaldo osvojio. To je strašno puno, ali za igrača njegovih kvaliteta i predispozicija puno premalo.

U dvije godine manje, a još će igrati, Cristiano Ronaldo osvojio je… Krenimo redom. S Manchester Unitedom tri naslova prvaka, Ligu prvaka, dva liga kupa, spomenuti FA Cup, engleski superkup, i svjetsko klupsko prvenstvo. S Realom je uzeo dva prvenstva, tri Lige prvaka, dva kupa, španjolski i europski superkup i dva klupska svjetska prvenstva.

Pet godina zaredom je najbolji strijelac Lige prvaka, u šest od zadnjih sedam sezona Ronaldo je zabio najmanje 50 (pedeset) golova, osvojio je četiri zlatne lopte, ali i dalje nije on onaj “pravi”. Kad mu se više nije imalo što prigovoriti, Ronaldovi kritičari uhvatili su se reprezentativne karijere.

Jebiga, nije osvojio ništa s reprezentacijom, vjerojatno nikad ni neće. A onda je Cristiano Ronaldo s onim osrednjim Portugalom osvojio Europsko prvenstvo. Reći će kritičari “nije ga nigdje bilo”, ali niti bi Portugal prošao skupinu da nije zabio dva gola Mađarima u zadnjem kolu, niti bi prošao Hrvatsku da on nije zakuhao Quaresmin gol, niti bi igrao finale da nije slomio Velšane.

Pitajte portugalske igrače koliko im je značila Ronaldova podrška koji je u suzama ozlijeđen izašao iz igre u 25. minuti pa onda poput drugog trenera urlao s klupe i s njima “igrao” finale. Cedric, Fonte, Joao Mario, Eder i društvo bez njega ne bi bili prvaci Europe. To je sigurno.

“Pravi” Ronaldo razarao je obrane. Dominacija, eksplozivnost i ubitačnost koje je Luiz Nazario pokazivao bili su nešto do tada neviđeno u nogometu. Ali, ono što je Cristiano Ronaldo, kojeg ćemo sad prozvati Pravim Ronaldom, radio kroz karijeru, više vjerojatno nikada nećemo vidjeti.

A sve da ništa u karijeri nije napravio, da ništa nije osvojio, Ronaldu se treba diviti iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Portugalac je apsolutno najveći humanitarac u današnjem sportu. Donirao je novac žrtvama tsunamija u Indoneziji. Godine 2008. sav novac od dobivene tužbe protiv The Suna donirao je humanitarnoj organizaciji u svojoj Madeiri.

Godinu dana kasnije dao je 100.000 funti klinici koja je spasila život njegovo majci. Godine 2015. dao je pet milijuna eura za žrtve potresa u Nepalu, a nakon što je 2016. osvojio Ligu prvaka svih 600.000 eura bonusa od Reala donirao je portugalskoj nevladinoj organizaciji. To je samo ono što je objavljeno. To je Pravi Ronaldo, drukčiji od onoga koji nas nekad iznervira na terenu svojim reakcijama.

Da, prečesto pada po terenu i traži faulove, ali nekad se na društvenim mrežama može vidjeti kako se Ronaldu prigovara, pazite sad, što slavi golove Getafeu, Levanteu i Betisu, a upravo je to ono što ga čini toliko dobri igračem. Neviđena želja za golovima i pobjedama, da, i za vlastitim rezultatima, ali kad god je Ronaldo ostvario neki svoj rekord, momčad za koju je igrao je nešto osvojila.

Osim s “pravim” Ronaldom, kojeg će mnogi i dalje veličati u odnosu s Pravim Ronaldom, Portugalca se uspoređuje s Lionelom Messijem. Tisuće i tisuće kartica teksta napisane su o tome koji je od njih dvojice bolji. Sljedbenici jednoga svim silama pljuju drugoga i obrnuto te ih pokušavaju prikazati onime što nisu. Messi, kažu, ne bi to sve osvojio da nije igrao u Barceloni, Ronaldo, pak, gleda samo sebe i izgubio je više El Clasica od Messija. Niti bi Barcelona osvojila sve živo u zadnjih desetak godina da nema Messija, niti bi Real osvojio tri Lige prvaka u četiri godine da nije bilo Ronalda. I tako dalje.

A prava i jedina istina je da imamo sreću da živimo u vrijeme dva možda i najbolja nogometaša svih vremena. Dvojice koji iz godine u godinu ostvaruju ono što smo do tada smatrali nemogućim. Jedan ima već 32 godine, drugi će u lipnju napuniti 30. Zajedno su zabili 1165 golova, osvojili osam Liga prvaka, ukupno 50-ak trofeja i devet Zlatnih lopti

Uživajmo dok su tu.