Estetika „ružnoga“ ili duh Kusturice u Sarajevu
Izvor fotografije: klix.ba
Neki smatraju estetiku sinonimom za filozofiju umjetnosti, dok drugi insistiraju na velikoj razlici između ova dva područja, prvenstveno navodeći da estetika ne mora nužno za predmet doživljaja imati umjetnost. Da li objekat na slici predstavlja umjetnost, tema je nekog drugog teksta. Ono što je sigurno, ovaj objekat izaziva emocije, i može se smatrati estetičnim.
7. decembra je u digitalnim medijima, uključujući i informativne portale a i zvanični facebook profil načelnika općine Novi Grad, osvanula vijest da će se na području ove općine graditi „hotel sa više od 500 soba“ od strane turskih investitora. 8. decembra je ta vijest potvrđena od strane načelnika, sa dodatnom informacijom da se završetak radova planira do kraja 2016. godine. Problematici ovih informacija se može pristupiti sa različitih aspekata, u zavisnosti od uočenog fenomena, poput, redom: senzacionalizma koji dominira prilikom izvještavanja o temama poput ove, politiziranosti projekta, neprofesionalnog predizbornog marketinga, sindroma investitorskogurbanizma (pri kojem zemljište dijeli onaj ko ima novca i moći, a ne znanja i iskustva), totalnog nepoštivanja arhitektonsko-urbanističke struke, i konačno, onog o kojem će ovdje biti riječi: estetike „ružnoga“. Na slici gore je predstavljen dizajn nekog hotela, koji su i načelnik i mediji suptilno predstavili kao predviđeni objekat za gradnju, bez službene potvrde. Naravno, službene potvrde nema jer bi objekat morao biti projektovan spram određene lokacije (odnosno građevinske parcele, a ne općine od gotovo 50 kvadratnih kilometara!), potreba i zahtjeva tržišta i u skladu sa stilskim izražajima okoline i vremena u kojem se nalazi. Parcela se tek traži, a o zahtjevima tržišta niko i ne priča – sve dok se barata ciframa o broju zaposlenih, nekako baš tačno oko novih izbora naredne godine. I načelniku i medijima se može zažmiriti na tu neprofesionalnost, obzirom da je ona mala cijena za čitanost/gledanost koju su dobili, a koja nam može poslužiti kao izvrstan materijal za proučavanje društva u BiH.
Fenomen koji je veoma bitan, a koji privatno nazivam „Kusturica-fenomenom“, jeste fundamentalni osjećaj stanovništva za mjesto i vrijeme, odnosno – nedostatak istog. Tako se desi da ljudi ne znaju ocijeniti ne samo da li je objekat prikladan i potreban, već i da li je originalan, da li pripada tom prostoru i vremenu.
Šta prosječan korisnik prostora, bez formalnog obrazovanja u oblasti arhitekture ili urbanizma, misli o izgledu ovog hotela? To je pitanje na koje odgovor ne možemo na vrijeme pronaći u neproduciranoj muzici iz garaža i podruma, grafitima, proglasima građanskih inicijativa ili tribinama građana neovisnih od političke organizacije. Te stvari, ako postoje, nisu dovoljno glasne i vidljive onima koji ih trebaju. S druge strane, ovo je vrijeme u kojem većina ljudi želi nešto reći, bez da iza toga stoje znanje i artikulacija misli, a da se pritom, nekako, ne izblamiraju. Relevantan odgovor, naposlijetku, leži na mjestu gdje svako može reći ono što želi, jer je sakriven iza svoje tastature.
Osim nedostatka pismenosti, i činjenice da je internet omogućio svakom da druge uvjerava u ono najtačnije i najbolje mišljenje (svoje), komentari na jednom od najčitanijih bosanskohercegovačkih portala nam otkrivaju i stav stanovništva (korisnika prostora) prema elementima prostora, ili konkretnije, ovom objektu. Odobravanje dizajna, suluda poređenja, ali i potpuno negiranje važnosti izgleda objekta, ono su što možemo uočiti. Naravno, tu su bili i osuđujući komentari, ali uglavnom zasnovani na netrpeljivosti stranke iz koje dolazi načelnik, ili bez jasnih argumenata. Primijetno je dakle, odsustvo kritičkog mišljenja i propitivanja svijeta oko sebe, bilo ono ogledano u arhitektonskom izražaju ili potrebnosti megalomanskog hotela.
Fenomen koji je veoma bitan, a koji privatno nazivam „Kusturica-fenomenom“, jeste fundamentalni osjećaj stanovništva za mjesto i vrijeme, odnosno – nedostatak istog. Tako se desi da ljudi ne znaju ocijeniti ne samo da li je objekat prikladan i potreban, već i da li je originalan, da li pripada tom prostoru i vremenu. Kusturica je gradio svoj Andrićgrad po principu „to su objekti koje su Otomansko i Austrougarsko carstvo trebali izgraditi, ali, eto, nisu“, pa sada u Višegradu imamo nekoliko lažnih stilova. Takvo nešto je u doktrini zaštite graditeljskog naslijeđa zabranjeno, osim u izuzetnim slučajevima rekonstrukcije vrijednih ambijentalnih cjelina uništenih ratom ili vremenskim nepogodama. Prosječan građanin u BiH za 100 godina ne bi znao razlikovati autohtoni austrougarski objekat od onog Kusturicinog. Sumnjate?
Ovo je sjajni Hotel Imperial u Dubrovniku, izgrađen 1897.godine, prema nacrtima austrijskog arhitekte Ludwiga Tischlera. Nekima je razlika očigledna, a nekima nije.
Opasnosti koje možemo primijetiti u ovakvom ponašanju vlastodržaca nisu tek „blaženo neznanje“ običnih građana. Graditi ovakve zgrade u 21.stoljeću znači lažno prikazati historiju, običnom posmatraču podmetnuti vizualno prihvatljive kadrove, i potpuno degradirati ambijentalnu cjelinu u kojoj se objekat nalazi. Također, ovim se činom obezvrjeđujei sam originalni stil i njegove reprezentativne građevine. Trebamo li se boriti protiv ovoga? Da, edukacijom, razgovorom, protestiranjem. Iako postoje one bitnije i „osnovnije“ stvari za prosječnog stanovnika, arhitektonsko-urbanistička struka ne smije ostati nijema. (Ne)srećom, ovakve projekte često krasi više od jednog problema, te bi prostest bilo koje struke bio opravdan, osim možda izborno-marketinške.
Analitički tekstovi često završe činjenicama, a rijetko savjetom. Ipak, ponekad se savjet može pronaći u činjenicama. Istražujući općinu Novi Grad pod vodstvom eksperta za urbanizam sarajevskog Arhitektonskog fakulteta, doc. Nihada Čengića, unutar projekta „Makro-urbani centri“ prije 3 godine, studentice su radile mapiranje sadržaja koje koriste stanovnici ove općine. Iako ovakva istraživanja uvijek sadrže mogućnost greške u mjerenju, iz odgovora građana (njih gotovo 1000) sigurno je bilo zaključiti slijedeće bitne stvari:
a) stanovnici ove općine nemaju dovoljno kulturnih, vanškolsko-obrazovnih, rekreativnih ni poslovnih sadržaja unutar svoje općine;
b) zbog prethodno navedenog, prisiljeni su neke od ovih sadržaja koristiti u drugim općinama, dok su s nekim aktivnostima potpuno prestali;
c) stanovnici drugih općina veoma malo ili nimalo koriste sadržaje u ovoj općini.
Iz nekog razloga, postoji mišljenje da će ih koristiti turisti, strani investitori i „stranački uhljebi“, dok ga ne mogu učiniti atraktivnim ni vlastitim stanovnicima. Prioriteti trebaju biti posloženi dijametralno suprotno, jer je osnovna mjerna jedinica općine i dalje čovjek, a ne kvadratni metar.
A što se tiče estetičnosti objekta, treba poštovati tuđe mišljenje, i ne libiti se iskazati svoje, pogotovo ako je naučno potkovano. Naposlijetku, time nas je znanje i zadužilo.
Ena Kukić
Prometej.ba
