Salmedin Mesihović: Politika – Roba na tržištu i privilegija klike ili demokratija u smislu vox populi vox dei

Teza da su izbori obično tržište, a kandidati roba je ustvari neoliberalna koncepcija.

Piše: Salmedin Mesihović

Nedavno sam prisustvovao zanimljivom razgovoru na temu provođenja neposredne demokratije u Bosni i Hercegovini. Po pravilu oponenti neposredne demokratije u Bosni i Hercegovini su oni koji su prilično etablirani, pa i „utaboreni“ u trenutnom stranačko – političkom establishmentu Bosne i Hercegovine. Glavni negacijski argumenti su sljedeće postavke:

  • Politikom treba da rukovodi profesionalizirana skupina pojedinaca, jer se oni najbolje razumiju u teške političke poslove. Amaterima tu nije mjesto.
  • Bosna i Hercegovina još uvijek nije spremna na to, jer naši ljudi nisu dorasli da učestvuju u neposredno – demokratskim procesima.
  • Izbori su obično tržište, na kojem se nudi „stranačka“ roba konzumentima, tj. glasačima. Po toj logici onda rukovodstvo, tj. sada u funkciji menandžmenta, onda zadovoljava sve moguće kriterije, posebno sa stajališta postupka kandidiranja.
  • Obično članstvo političkih stranki je nesposobno da prosudi šta je to dobro, a šta je loše za stranku.

Sve četiri postavke su neodržive sa pozicija i političke teorije i političke prakse. Moderno političko uređenje se temelji na načelima grčko – rimske klasične civilizacije koja je  pretrpila određene modifikacije i izmjene od vremena novovjekovnih revolucija do danas. Sama riječ politika potiče od grčke riječi  “politikos u značenju “od građana”, “za građane” ili “se odnosi na građane”. Latinska riječ za državu je “res publica” u značenju “stvar javnosti” ili “javna stvar”. Samim tim je jasno da se država definira kao nešto što pripada svim njenim državljanima, odnosno građanima, a politika kao bavljenje poslovima za zajedničku dobrobit i zajedničke interese. Iz ovoga je jasno da politika ne može i ne smije biti privilegija malog broja građana, koju oni eksluzivistički koriste i tumače, poglavito poradi svojih prozaičnih interesa.

Nažalost, grčko – rimska klasicistička teorijska postavka je u Bosni i Hercegovini u potpunosti obezvrijeđena. Ustvari, kod nas se još uvijek nije ni razvila neka struktura koja bi mogla da razvija državu, njene institucije, ustanove i zakone u pravom smislu riječi. Zato se i desilo da je od naroda otuđena njegova vlast, oduzeto njegovo, odnosno naše, suvereno pravo. Glavne smjernice politike se određuju ili u međunarodnim političko – ekonomskim centrima moći, ili u domaćim izrođenim “oligarhijskim” skupinama i klikama. Neposredna demokratija je oruđe kojim se politika i suverenost izbijaju iz ruku izrođenih skupina i vraćaju tamo gdje stvarno trebaju da pripadaju→ među sve građane i njihove zakonske institucije i ustanove. Zato i postoji veliki otpor prema njihovom uvođenju od svih onih koji su izgubili bilo kakve ideale, posebno one demokratske i republikanske, i zadovoljavaju se korištenjem politike kao profesije, zanimanja  koje će im donijeti ili brinuti o njihovoj egzistenciji. Strah od neposredne demokratije i demokratizacije države i društva je sasvim očekivan jer  time gube svoje privilegirane pozicije ili izvore prihoda.

Inače je postojanje profesionalne političke klase u demokratskim društvima nonsens, jer kako je moguće da u zajednici gdje vladaju građani, postoji sloj koji tvrdi da ima eksluzivističko pravo na bavljenje i vođenje politike.  Nasuprot toga, treba podržavati i promovirati načelo da je politika stvar svih građana. Svako ima pravo da učestvuje u političkom procesu, predlaganju i kandidiranju, zato podjela na profesionalce i amatere u političkom životu ne treba da postoji. Naravno, da bi građani prilikom izbora trebali da paze na kompetencije, iskustvo (cursus honorum) i obraz kandidata, ali to je stvar građana i njihovih mišljenja. Uostalom, upravo se u autokratskim i oligarhijskim, a ne u onim demokratskim, sustavima moglo desiti da potpuno nekompetentne osobe ili sa pokvarenim karakterom i bez ikakvog iskustva vode politiku. U razvijenim demokratskim društvima je vrlo teško da neko bez i sata radnog staža, izvan stranačko – političkih struktura, stvara političku karijeru i preživljava i radi samo u političkim strukturama.

Argument da Bosna i Hercegovina, odnosno njeni građani još uvijek, nije sposobna za neposrednu demokratiju, ne stoji iz vrlo jednostavnog razloga →U zadnjih par decenija Bosna i Hercegovina nije vođena načelima neposredne demokratije i republikanizma, nego je bila monopol zatvorenih “minder”, stranačkih, ekonomskih i drugih oligarhija. I rezultat nam je svima poznat. Od Republike koja je krajem 80tih godina imala najbolju ekonomsku bilancu u ex-SFRJ (koja je i sama tada po standardu i privrednom značenju zauzimala više – manje središnje mjesto u Europi), Bosna i Hercegovina je danas i oficijelno proglašena najsiromašnijom zemljom u Europi. To vrlo jasno govori da su te oligarhije, od kojih se neposrednom demokratijom nastoji vratiti narodu suvereno pravo, ustvari bile totalni promašaj i u političkom, i u ekonomskom, i u društvenom i u kulturnom pogledu. Jedino pravo koje je narod imao jeste da svake druge godine ubacuje cedulje u jednu kutiju. Ali ono što se nalazilo na svim tim ceduljama je bilo volja raznoraznih oligarhija, a niti naroda niti stranačkog članstva. Zato se i dobio sistem: “Sjaši Kurta, da uzjaše Murta”.

Teza da su izbori obično tržište, a kandidati roba je ustvari neoliberalna koncepcija. Slična koncepcija se preko “bolonjskog procesa” pokušava uvesti u obrazovno – vaspitni sustav, po kojem škole i fakulteti treba da služe tržištu (shvaćenom na neoliberalni način), umjesto da obrazovni sustav oblikuje i upravlja tržištem. Tako se to neoliberalno shvatanje politike bazira na potpuno izvrnutoj koncepciji da demokratija, država i njihove institucije treba da služi tržište (shvaćenom na neoliberalni način), umjesto pravilnog shvatanja da tržište služi građanima i njihovoj zajednici. Zahvaljujući tretiranju političkog procesa kao “tržišta” politika se umjesto da se demokratizira, ustvari estradizira dobijajući i oblike loše sklepane sapunice.Po tome shvatanju na liste bi se trebale stavljati osobe po tome koliko su popularne i koliko mogu na (osnovi zvučnosti) svoga imena da privuku glasova, a ne na osnovi toga koliko su kompetentni za bavljenje javnim poslovima. Naravno, u našoj političkoj stvarnosti se dešava da se političke pozicije dijele ne samo po “neoliberalnom načelu”, nego i po još lošijem familijarno – interesno – favoritskom načelu. Potonje spomenuto načelo je nešto najopasnije za svaki politički sustav, jer ima dejstvo kancera po organizam bilo koje zajednice. Ono direktno postavlja osnove oligarhijskog uređenja, u kojom se politika tretira kao ekskluzivitet pojedinih slojeva ili skupina koje onda mogu raditi sa javnim poslovima šta god to žele. I načelo “neoliberalnog vođenja politike” i familijarno – interesno – favoritsko načelo su obična negacija stvarnog demokratskog i republikanskog uređenja.

Tvrditi da obično članstvo političkih stranaka nema pravo da učestvuje u stranačkoj izbornoj i kandidacionoj politici je besmisleno. U teorijskom smislu građani postaju članovi određenih stranaka:

  1. Jer smatraju da su njihovi stavovi i pravci djelovanja više – manje sukladni sa njihovim mišljenjima.
  2. Kako bi doprinijeli strankama da bolje promoviraju partijske ideje, ideale i projekte.
  3. Kako bi se aktivnije uključili u bavljanje „javnim poslovima“.

Logički je onda pretpostaviti da su članovi stranaka upravo oni građani koji bi željeli biti aktivniji sa svojim idejama i sa svojim radom. I umjesto da se taj potencijal iskoristi, oni se jednostavno, u cjelini proglase nebitnim i onima koji bi mogli pogrešno odlučivati o stranačkim i državnim pitanjima.

Rješenje je samo jedno, građani se moraju aktivirati, pronaći zajedničke metode djelovanja i preuzeti ono što je njihovo po demokratskom i republikanskom legitimitetu.

 

Moj mač je moje pero, moj štit je moje mastilo

tacno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close