Snježana Kordić: Kultura kao kriva politika identiteta

U BiH je »glavna prepreka za funkcioniranje centralne uprave podjela stanovništva u takozvane ’konstitutivne narode’: Daytonski ustav daje ’Bošnjacima, Hrvatima i Srbima’ kao građanima Bosne i Hercegovine status ’konstitutivnih nacija’. […] Očito je da »tim novim ustavom Bosne i Hercegovine nacionalizam nije prevaziđen, nego je naprotiv uzdignut u princip novog parlamentarnog sistema«.

Piše: Snježana Kordić

tacno.net

Knjiga berlinske politologinje Sabine Riedel Die Erfindung der Balkanvölker: Identitätspolitik zwischen Konflikt und Integration (Izmišljanje balkanskih naroda: identitetska politika između konflikta i integracije) »analizira politike identiteta u jugoističnoj Evropi, koje se uz druga obilježja identiteta gotovo uvijek pozivaju i na jezik želeći dokazati postojanje određenih etničko-nacionalnih identiteta utvrđivanjem navodno objektivnih jezičnih odnosa« (40).

Koliko su te politike identiteta daleko od objektivnosti, vidi se već po tome što tvrde da Hrvati, Srbi i Bošnjaci govore različitim jezicima, iako stvarnost pokazuje suprotno: »Hrvati i Srbi Bosne i Hercegovine ne razlikuju se jezično« (57), a isto vrijedi i za »bosanske Muslimane, čiji jezik je dosad bio srpskohrvatski, a danas ga nazivaju bosanski« (263). Uzrok neprimjerenom stanju da se isti jezik naziva različitim imenima seže u 19. st. jer je tada »vlada u Beču prema manjinama imala širokogrudnu politiku s nastavom na materinskom jeziku, pa se dogodilo da su se koristile različite oznake za u osnovi isti jezik« (62). Etnički identitet se neosnovano prenosio na jezik, kao što se to i danas radi: »Prebacivanje konflikta identiteta na jezičnopolitičku razinu može se promatrati i danas. Međutim, posljedice su mnogo dalekosežnije nego u prijašnja vremena kada najveći dio stanovništva nije znao čitati ni pisati« (63).

Danas se izgrađenost standardnog jezika u Hrvatskoj uništava ispolitiziranim zahtjevima da se »oživljavaju arhaizmi, tj. zastarjele riječi, kako bi se jezično izrazile navodne etničke razlike i ’tisućljetna nacionalna samostalnost i državno postojanje hrvatskoga naroda’« (65). Ta »promjena jezičnih normi nije po pravilu legitimirana proširenošću i poznatošću neke riječi« (256).

Štoviše, »dok je jezična politika s kraja 19. stoljeća još imala za cilj opismenjavanje pretežno nepismenog stanovništva, danas joj nedostaje bilo kakva funkcionalnost. Još gore, čak i obrazovane građane čini nesigurnima kod upotrebe službenog jezika jer uvodi jezična povjerenstva koja stalno propisuju novotvorenice ili arhaizme kao novu leksičku normu umjesto poznatih riječi« (258). To se sprovodi »u Hrvatskoj od njene nezavisnosti 1991. godine« (258). Tako je u Hrvatskoj »jezična politika u službi identiteta već dosegla stupanj na kojem se radi o ograničavanju slobodnog korištenja jezika i naposljetku o direktnoj manipulaciji jezičnim sadržajem« (258).

Ovakva »jezična politika prema srpskohrvatskom standardnom jeziku pokazuje vrlo zorno kako se ključne društvene pozicije na području medija i školstva koriste da bi se tek napravila ona kulturološka razlika na koju se politički akteri pozivaju i na kojoj grade svoju vlast« (63). Pritom »u središtu sukoba stoje dva argumenta: prvi je tvrdnja o stoljetnom kulturološkom tlačenju od strane dotičnog političkog protivnika, tj. druge etničke grupe, a drugi je teza o rekonstruiranju starih kulturoloških obilježja identiteta. Te tvrdnje nailaze na odjek prvenstveno kod onih čija znanja ne prelaze osnovno obrazovanje o povijesnim i jezičnim odnosima« (63).

Tko je upućen u povijesne i jezične odnose, zna da nikad nije postojalo neko ’čisto’ stanje jezika jer »u doba prije osnutka suvremenih nacionalnih država s njihovim obrazovnim institucijama ne mogu jezični etnosi u pravom smislu biti ’čisti’ ili usmjereni prema međusobnom razgraničavanju kako se podmeće u modelu etničke kulturološke nacije« (314). Jezik se ni prije nije podudarao s etnosom, npr. u 19. stoljeću »stanovništvo Balkanskog poluotoka, pogotovo u primorskim gradovima i oko njih te u gradovima uz velike rijeke odrastalo je po pravilu kao višejezično. Tako se jedna te ista osoba ovisno o svom materinskom jeziku, obrazovanju i poslovnoj karijeri osjećala ne samo pripadnikom različitih jezičnih zajednica, nego je zajedno sa svojom religijskom i državnopolitičkom pripadnošću imala više etničkih identiteta. To presijecanje etničkih kategorija, međutim, nije se uklapalo u zadati obrazac analize kod filologa, etnologa i autora zemljopisnih karata, koji su strukturu stanovništva htjeli uskladiti s jednom novom geopolitičkom kartom« (241-242).

dr. sc. Sabine Riedel, autorica

Ne samo da se jezik nije podudarao s etnosima, nego u 19. stoljeću etnosi još nisu ni postojali: analiza zemljopisnih karata iz 19. st. koje su pravili geografi u službi Bečke Monarhije pokazuje da su »geografi pritom takoreći na crtaćem stolu stvarali etnose koji u ono doba – koji god kriterij da se uzme – još nisu postojali« (232).

Iako dakle etnosi nisu nastali prirodno, i ne počivaju ni na jeziku ni na porijeklu, »dosad se zadržala u općoj upotrebi predodžba da se kod etnosa radi o zajednici povezanoj porijeklom. […] I aktualno izvještavanje u medijima predstavlja etničku svijest o identitetu pretežno kao nešto što počiva na objektivnim odnosima porijekla i jezika te se na njima može i politički legitimirati. Stoga je jedan od osnovnih ciljeva ovoga rada da analizom politike identiteta u kriznoj regiji jugoistočne Evrope oduzme začaranost misteriji navodno objektivnih i esencijalnih vrijednosti etničkih zajednica. U radu će se pokazati da su i same kulturne vrijednosti tvorevine ljudskog izmišljanja i zato podložne stalnim promjenama« (31).

Danas se u Hrvatskoj pozivaju na srednjovjekovnu navodno nacionalnu državu jer »povijesna povezanost sa srednjovjekovnim carstvima na tlu današnje Hrvatske treba učvršćivati vjeru da je hrvatska zajednica povezana porijeklom« (65). Međutim, »srednjovjekovna carsta nisu bila čisto slavenske države, kako se zbog korištenja slavenskih jezika najvećim dijelom još i danas tvrdi, nego su bila višenarodna carstva. Čak ni njihovi vladari ne mogu se prema današnjim spoznajama svrstati ni u jednu etničku grupu« (314).

Stoga pozivanje na srednjovjekovna carstva ne može poslužiti kao dokaz da je u ono doba postojala nacionalna država ili nacija: »prije će biti da izvođenje pojma nacije iz antike ili iz srednjovjekovnog carstva odgovara želji za društvenim kontinuitetom i dizanjem vrijednosti vlastitog nacionalnog identiteta. No to izvođenje iz prošlosti je u kontradikciji s povijesnom činjenicom da su nacije pojave iz novog vremena« (34).

Baveći se današnjom situacijom u Bosni i Hercegovini Sabine Riedel zapaža da postojeći ustav BiH ne uzima u obzir osobe, nego nacije odnosno etničke grupe pa se »rukovodi mišlju da se agresivni nacionalizam, tj. zahtjev da samo jedna etnička grupa ima čitavu državnu vlast, može ukrotiti samo participacijom drugih etničkih grupa. Međutim, time se model nacionalne države kao zajednice povezane porijeklom i jezikom ne dovodi iz temelja u pitanje, nego se u jednom naizgled pravednijem obliku uzdiže u državni model. A politički model nacije, koji polazi od jednakosti svih svojih građana pred zakonom – bez obzira na njihovo porijeklo, religiju ili materinski jezik – taj model se kao društvena alternativa etnički vezanoj nacionalnoj državi čak ni ne spominje« na Balkanu (268).

Tako da aktualna politička praksa »ne dovodi u pitanje nacionalnodržavne koncepte Srbije i Hrvatske s njihovim modelom zajednice povezane jezikom i porijeklom, nego ih, naprotiv, čak potvrđuje« (67). U BiH je »glavna prepreka za funkcioniranje centralne uprave podjela stanovništva u takozvane ’konstitutivne narode’: Daytonski ustav daje ’Bošnjacima, Hrvatima i Srbima’ kao građanima Bosne i Hercegovine status ’konstitutivnih nacija’. No to postojanje triju državnih naroda ima posljedice za politički sistem jer potiče osnivanje stranaka na etničko-nacionalnoj osnovi, pa tako čak i demokratski izbori vode u to da nacionalističke snage dobivaju legitimnost« (52). Stoga je neopravdano što Evropa u pregovorima o budućem članstvu »povezuje ulazak s nadom da će se međuetnički konflikti riješiti, umjesto da formulira prevazilaženje nacionalizma kao neophodan uvjet za članstvo« (18).

Die Erfindung der Balkanvölker: Identitätspolitik zwischen Konflikt und Integration 
Izmišljanje balkanskih naroda: identitetska politika između konflikta i integracije

Očito je da »tim novim ustavom Bosne i Hercegovine nacionalizam nije prevaziđen, nego je naprotiv uzdignut u princip novog parlamentarnog sistema« (60). Parlament, vijeće ministara, predsjedništvo »popunjavaju se paritetno od strane triju državnih nacija: neovisno o tome kako konkretno izgledaju rezultati izbora, tri nacije šalju svaka po 14 poslanika u bosanski parlament […]. Na taj način etničko-nacionalni identitet građana Bosne i Hercegovine postaje legitimirajućim elementom državne uprave« (60). Čovjek ne postoji kao osoba nego kao član jednog od triju nacionalnih kolektiva. Individualna ljudska prava zamijenjena su pravima kolektiva, što je više nego sporno: »Budući da tim ustavom narod u značenju ’demos’ nestaje i biva zamijenjen (trostrukim) ’etnosom’, treba državnopravno utvrditi kako se takav ustav, u kojem etnička prava, dakle prava kolektiva, stoje ispred individualnih (ljudskih) prava, može smisleno ostvariti« (60).

Zbog takvog ustroja države »u Bosni – jača institucionaliziranje etničkog principa, tako da u dogledno vrijeme nastavlja djelovati takva politika identiteta koja pomoću opisanih činilaca identiteta svakodnevno iznova reproducira stare slike neprijatelja« (266-267).

Što je rješenje? Rješenje je odbacivanje etničkog i prelazak na politički model nacije: »Postepena transformacija prema političkom modelu nacije bila bi pozitivan razvoj, ali on je nezamisliv bez odgovarajuće politike identiteta […]. To, međutim, traži dosljedno razračunavanje sa stereotipnim slikama povijesti, baziranim na kulturološkom modelu nacije koji proizvodi konflikte« (312).

Skraćena verzija prikaza objavljenog
u zagrebačkom časopisu Književna republika