Autor teksta: Mr. Meho Šljivo
Abdulvehab Ilhamija (1773 -1821) poznati je sufijski učenjak, pjesnik i narodni prosvjetitelj.
Rođen je u Žepču, a osim u rodnom gradu, školovao se u Tešnju i Fojnici. Napisao je nekoliko popularnih priručnika i kratkih djela pobožno-didaktičkog karaktera. Ilhamijina poezija sačuvana je u djelu Divan, čiji se rukopis nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Ilhamija je živio i djelovao u turbulentnim povijesnim vremenima administrativno-vojnih reformi Osmanskog Carstva, na razmeđu 18. i 19. stoljeća.
U vrijeme kada na orijentalnim jezicima piše svoja kratka didaktička i poučna djela i pobožne pjesme, Osmansko Carstvo je već u dubokoj krizi. Bitni uzroci te krize nisu religijske, nego ekonomske i političke naravi. Bosna je vidno oslabljena čestim ratovima i epidemijama, a društvena stvarnost u znaku je sveprisutne anarhije, bezvlašća, nezakonitosti i korupcije.
Ilhamija, nadahnut tesavufom kao svojevrsnim vlastitim svjetopogledom, a nadaren poetskim tankoćutnim osjećajem za istinu i pravdu, hrabro ustaje protiv neznanja i nepravde. Oštro kritizira vjerske velikodostojnike kojima spočitava konzervativizam i fanatizam.
S obzirom na to da se u svom osebujnom pjesničkom nadahnuću nije mogao suzdržati od kritike svjetovnih predstavnika vlasti, Ilhamija je na poziv tadašnjeg bosanskog vezira, namjesnika Dželaluddin-paše, došavši u travničku tvrđavu pogubljen u Travniku 1821. godine. Predanje kaže da je Ilhamiji “velikodušno” od strane vlasti ponuđeno da se javno odrekne svojih buntovničkih pjesama i time spasi vlastiti život. Kada je odbio da to učini, zadavljen je u travničkoj tvrđavi.
Ilhamijino turbe nalazi se u Potur mahali, u zapadnom dijelu Travnika.
Iz oskudne biografije Abdulvehaba Ilhamije i njegovih kratkih djela saznajemo da je Ilhamija pored poetskog umijeća i hrabrosti ispoljavao izuzetan senzibilitet za pripadnike drugih religija, njihovih religijskih osjećaja i uvjerenja.
Naime, u jednom tekstu napisanom 1821. godine, raspravljajući o grešnim riječima (elfazu-l-kufr) Ilhamija zastupa mišljenje da psovanje kršćanskih svetinja vodi izravnom otpadništvu od islama. U svome Ilmihalu na bosanskom jeziku Ilhamija, govoreći o tome da je Kur’an jedina u potpunosti sačuvana Božija objava, dodaje da se ne smije reći da su knjige kršćana batil (ništavne i pokvarene), jer “i sad u njima ima Božijih besida”. Nije nevažno spomenuti da se Ilhamija zalagao za gradnju bogomolja drugih vjeroispovijesti smatrajući da njihovo rušenje ili nepoštivanje izaziva kod nemuslimana odijum prema islamu i muslimanima općenito.
Ilhamijina teološka i dogmatska blagonaklonost prema kršćanima i njihovim vjerskim vrijednostima, uvjerenjima kao i odnjegovani jezik kojim piše o nemuslimanima dobija na posebnoj važnosti s obzirom na činjenicu da je u prvoj polovini 19. stoljeća usljed ekonomskih kriza i slabosti centralne osmanske vlasti u Bosni došlo do prvih manifestacija radikalnog odnosa muslimana prema kršćanima. Kada je, naprimjer, malobrojna pravoslavna zajednica u Travniku 1853. godine dobila dopuštenje da podigne crkvu, muslimanski građani su zahtijevali da se ona sagradi izvan grada. Iste je godine prvo katolicima odbijena molba da podignu crkvu u Sarajevu, ali im je uskoro ista molba odobrena. Ipak, ostaje činjenica da je između dvadesetih i pedesetih godina 19. stoljeća u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine izgrađen veliki broj crkava i župnih dvorova. Historijski izvori sadrže svjedočanstva tog vremena u kojima se navodi da su katoličke i pravoslavne obitelji zajedno s muslimanima i Židovima odlazile na teferič na obronke uz cestu koja vodi na Ilidžu. Nigdje nije bilo ni traga vjerskoj mržnji.
Ilhamijini stavovi o tome da su muslimani dužni da o kršćanskim svetim knjigama govore s vjerskim pijetetom i suptilnim senzibilitetom, te da poštuju uvjerenja, simbole i bogomolje nemuslimana, tipičan su primjer kontinuiteta klasičnog muslimanskog multikulturalizma.
Još je poznati muslimanski učenjak Abu Rayhan al-Biruni (973–1048) u knjizi Kitab al-Hind (Knjiga o Indiji) insistirao na principu uvažavanja drugoga ako želimo afirmirati ideju kulturalnog pluralizma. Treba poći od principa, govorio je Al-Biruni, da drugi govore o sebi i svojim uvjerenjima i da “niko iz perspektive svoje specifične duhovnosti i religioznosti nema pravo donositi sud koji se tiče svih i svakog drugog oblika duhovnosti kao oblika u kojem i posredstvom kojeg čovjek spoznaje svoju ljudsku ograničenu i na Boga upućenu bit.”
