Erich Fromm, psihoanalitičar: U ovakvom društvu teško je ne osjećati se usamljeno

Erich Seligmann Fromm (Mart 23, 1900 – Mart 18, 1980), američki psihoanalitičar njemačkog porijekla.

Erich Fromm je počeo studirati 1918. na Sveučilištu u Frankfurtu na Majni. Tijekom ljetnog semestra 1919. Fromm je studirao na Hajdelberškom sveučilištu, gdje je promjenio smjer studija s prava na sociologiju kod Alfreda Webera (brat Maxa Webera), Karla Jaspersa i Heinricha Rickerta. Fromm je postao doktorom filozofije (Ph.D.) 1922., a završio je svoju izobrazbu u psihoanalitici 1930. na Psihoanalitičkom Institutu u Berlinu. Iste godine je otvorio kliniku i pridružio se Institutu za socijalna istraživanja u Frankfurtu. Nakon što su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, Fromm se preselio u Ženevu, a onda 1934. u New York i na Columbia University. Nakon što je napustio Columbiu, pomogao je stvaranju njujorške filijale Washingtonske škole psihijatrije 1943. i William Alanson White instituta za psihijatriju, psihoanalizu i psihologiju 1945.
Kada se Fromm preselio u Mexico City 1950., postao je profesorom na UNAM (Universidad Nacional Autónoma de Mexico) i osnovao psihoanalitički odjel u medicinskoj školi. Poučavao je na UNAM-u do mirovine 1965. U međuvremenu je podučavao kao profesor psihologiju na državnom sveučilištu Michigana od 1957. do 1961., a kao pomoćni profesor psihologije na odjelu Umjetnosti i znanosti njujorškog sveučilišta poslije 1962. godine. Fromm se preselio u Muralto, Švicarska, 1974. i umro u svom domu 1980., pet dana prije svog osamdesetog rođendana. Cijelo vrijeme je imao svoju kliniku i izdavao seriju knjiga.

wikipedia

U ovakvom društvu teško je ne osjećati se usamljeno

Autor: Erih From

…Onaj ko nije u potpunosti otuđen, ko nije izgubio osjećaj za dostojanstvo, ko još nije „na prodaju“, ko još može da pati zbog drugih, ko još nije usvojio imanje kao način postojanja – ukratko, ličnost koja je ostala ličnost, a nije postala stvar – ne može da se u današnjem društvu ne osjeća usamljeno, nemoćno, izdvojeno, da ne sumnja u sebe i sopstvena ubjeđenja ako ne i u mentalno zdravlje, da ne pati čak i ako doživljava trenutke radosti i jasnoće kakvih nema u životu njegovih „normalnih“ savremenika. On će češće patiti od neuroze kao ishoda života zdravogčovjeka u nezdravom društvu nego od one uobičajnije neuroze bolesnog čovjeka koji nastoji da se prilagodi bolesnom društvu. U procesu daljeg analiziranja sebe, to jest izrastanja ka većoj nezavisnosti i plodotvornosti, on će izliječiti svoje neurotske simptome. U konačnoj analizi, svi oblici neuroze su indikator neuspjeha da se prevaziđu teškoće na putu ka odgovaraćujem načinu života….

…Ako dvoje ljudi koji su bili stranci, kao što svi mi jesmo, iznenada dopustе da se zid između njih sruši, osjete bliskost, sjedinjenost, taj trenutak sjedinjenja jedan je od najblaženijih, najuzbudljivijih doživljaja u životu.

Nema gotovo nijedne aktivnosti, ili poduhvata, koji, kao ljubav, započinju s tako velikim nadama i očekivanjima, a koji se ipak tako redovno izjalovljuju.

Uprkos duboko ukorijenjenoj žudnji za ljubavlju, gotovo se sve drugo smatra važnijim od ljubavi: uspjeh, prestiž, novac, vlast — gotovo svu svoju energiju upotrebljavamo da saznamo kako da postignemo te ciljeve, a vrlo se malo trudimo da ovladamo umijećem ljubavi.

Ljubav, tj. ostajanje u ljubavi, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjelstva ili umijeće muzike. I zahtjeva brigu, odgovornost, respekt i znanje.

Tragedija svih velikih religija je u tome da krše i iskrivljuju osnovne principe slobode čim postanu masovne organizacije kojima upravlja crkvena birokracija. Vjerska organizacija i ljudi koji govore u njezino ime preuzimaju u izvjesnoj mjeri ulogu obitelji, plemena i države. Podržavaju vezanost čovjeka umjesto da ga ostave slobodnog. Obožava se ne Bog, nego grupa koja tvrdi da govori u njegovo ime. To se dogodilo u svim velikim religijama. Njihovi osnivači su vodili čovjeka kroz pustinju, izbavljajući ga iz egipatskog ropstva, dok su ga kasnije drugi vodili natrag prema novom Egiptu, zovući ga , doduše, Obećanom Zemljom.

Erich Seligmann Fromm (Mart 23, 1900 – Mart 18, 1980)