Posljednje evropsko ljeto
, autograf.hr
Prije dvadeset godina američki istoričar David Fromkin objavio je sjajnu knjigu ”Posljednje evropsko ljeto: ko je započeo Veliki rat 1914?”. Fromkin je potvrdio staru tezu koju je sedam decenija ranije prvi iznio njemački istoričar Fritz Fischer, dokazujući da Prvi svjetski rat nije slučajno izbio i da je sve bilo unaprijed minuciozno pripremljeno.
Sredinom novembra 1912. godine donesena je odluka da Njemačka pokrene rat protiv Rusije i Francuske. Odluka je potvrđena na ratnom vijeću generala i admirala koje je njemački car Wilhelm II. organizirao u svom dvorcu 8. decembra 1912. godine.
Rok za početak rata bio je nekih osamnaest mjeseci, a dotad je trebalo donijeti novi zakon o vojsci, proširiti Kielski kanal (zbog ulazaka velikih ratnih brodova) i ubijediti javno mnjenje da u carskoj Rusiji treba gledati velikog i opasnog agresora. Kao i danas.
Pedantni Nijemci koju godinu prije izračunali su da će ruska armija 1916. godine biti jača od dotad najjače na svijetu, njemačke armije, pa je i zbog toga rat trebalo pokrenuti svakako prije 1916.
Ugodno je plivati po prošlosti i naučno analizirati dubinske razloge izbijanja ratova, ali nimalo nije ugodno kad se prošlost i stare bolesti povampire i vrate se s još izopačenijim licem.
Čovječanstvo se posljednjih sedmica sa strahom i s razlogom pita je li negdje donesena odluka o pokretanju rata iluzija s Rusijom i Kinom? Da i mi za koji mjesec proživimo posljednje evropsko ljeto.
Drugo pitanje je hoće li za stotinjak godina imati ko istraživati sve pojedinosti oko zapadno-ruskog sukoba? Po mogućnosti objektivno!
Poučno bi bilo da današnji decision-makers pročitaju pismo koje je 7. septembra 1914. godine pisao svojoj ženi načelnik njemačkog generalštaba, Helmuth von Moltke, samo mjesec dana poslije početka rata: ”Toliko potoka krvi teče ovih dana da ne prestajem osjećati da sam lično odgovoran za sve ove užase. S druge, pak, strane znam da nisam mogao postupiti drugačije”. Može se uvijek drugačije, naročito kad se mora.
Danas smo u takvoj situaciji da možemo samo razmišljati koji rđav scenarij će se ostvariti jer rat se sigurno sprema. Treba samo utvrditi šta se valja iza brijega te ko i kako može zaustaviti ratne huškače? Sve to su teme ovog teksta.
Istorija se ne ponavlja, ponavljaju se ljudi koji ponavljaju istorijske greške. Emmanuel Macron ne priželjkuje kraj svijeta, ali njegovo ponašanje i njegove izjave razotkrivaju novog izaslanika velikih istorijskih grešnika i ratnih huškača koji su odveli društvo i svijet u beznađe.
Kroz Macronove izjave ne progovara savjest čovječanstva, kako se to pokušava objasniti u medijima, već zle namjere šačice ljudi koji kontrolišu novac planete.
Njegovi javni nastupi poslije 26. februara ove godine, kad je prvi put pomenuo moguće slanje kopnenih trupa na tlo Ukrajine, odaju čovjeka koji maršira prema ratu, ratu kojeg 99 posto stanovništva Francuske ne želi.
Jedan od dokaza da se opasno srlja u rat je nezdrava medijska ratna propaganda koju grozničavo pratim po francuskim medijima. Primjećujem u posljednje vrijeme da se dvadesetak koordiniranih ratnih huškača smjenjuju u televizijskim i radijskim studijima i pojašnjavaju zašto je Rusija opasnost za Francusku i Evropu i zašto se ne treba plašiti rata.
Ko prati ove francusko-francuske debate lako će primijetiti jedan veoma važan fenomen koji ima mnogo manje veze s rusko-ukrajinskim pitanjem, a mnogo više s pitanjem budućnosti Evropske unije i Evrope.
Medijski ratni huškači poglavito su pristalice Macrona, ali i ekolozi, socijalisti i dio liberalne desnice. Ali u principu među huškačima nema ljudi s radničke ljevice. Najveći broj antiratnih pristalica dolazi s desnice, prije svega golisti (sljedbenici političke filozofije generala Charlesa de Gaullea) i suverenisti, odnosno antievropljani.
Ukratko, ne vodi se sukob u Francuskoj i zemljama Evropske unije ko je za Putina, a ko nije, već je glavno pitanje ko je za Evropu, a ko nije? I to je ono što boli Bruxelles.
Suverenisti su trenutno najglasniji oponenti Macronu, ali ne samo francuski. Potpredsjednik italijanske vlade, takođe suverenist, Matteo Salvini, kazao je 22. marta 2024. godine da ”ono što izgovara ratni huškač (guerrafondaio) Macron predstavlja opasnost za Italiju i Evropu. Ne želim ostaviti svojoj djeci kontinent pripremljen da uđe u treći svjetski rat!”.
Za Evropsku uniju pitanje koja opcija je jača u svakoj evropskoj državi, suverenistička ili proevropska, mnogo je važnije nego kako se ko odnosi prema Ukrajini ili Rusiji.
Istorijske okolnosti i politički svjetonazori su, doduše, učinili da su u ovom trenutku u Francuskoj skoro svi suverenisti protiv rata s Rusijom, a proevropljani nemaju ništa protiv.
To nema nikakve veze s pitanjem da li oni odobravaju ili ne rusku intervenciju u Ukrajini jer ogromna većina Francuza ne odobrava i ne voli Putina. Praktični Francuzi postavljaju važnije pitanje: ”Da li je to naš rat?”. Francuski suverenisti kažu NE, francuski Evropljani kažu DA.
Zato će biti vrlo indikativni evropski izbori u junu ove godine. U principu domaća pitanja bi trebala odnijeti prevagu pri odlučivanju, a ne međunarodna, ali ovaj put će se ona dobro ispreplesti.
Zanimljivo će biti, na primjer, kako će proći Socijalistička partija Francuske čiju listu predvodi jedan od najokorjelijih ratnih huškača i zagovornik prelaska na ”ratnu ekonomiju”, Raphaël Glucksmann, čovjek pun paradoksa i ekstrema.
Tendencije kažu da suverenisti neznatno jačaju, pa Bruxelles sve snažnije širi priču o opštoj kolektivnoj opasnosti koja treba ojačati evropsku svijest, solidarnost i spremnost za otpor.
Zato je i naređena velika medijska koordinirana kampanja u kojoj treba razviti strah i mržnju. Političari, novinari, publicisti, umjetnici, eksperti, vojna lica u službi politike… svi oni rade po zadatku i pričaju istu priču koja se svodi na tri stvari.
Prvo, Francuska i Evropa su u opasnosti. Drugo Putin je za današnji svijet ista ona opasnost kao nekad Hitler. Treće, ne smije se ponoviti greška iz Münchena 1938. godine, kad su Hitleru date odriješene ruke, već se Evropa mora imperativno suprotstaviti novom Hitleru.
Objektivno i racionalno gledano, München treba porediti s Gazom, a ne s Ukrajinom. Nad Gazom se zatvaraju oči, ne uvode se nikakve sankcije, nema nikakve eksplicitne osude itd.
Današnje stanje odnosa Zapada s Rusijom bolje je porediti s krajem četrdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme Marshallovog plana (1947.) i stvaranja NATO-a (1949.) jer je kontekst bliži i aktuelniji u svakom pogledu.
Cilj Marshallovog plana, odnosno Plana evropske obnove, bio je stvaranje jedinstvene Evrope koja bi ujedinjena trebala predstavljati političku branu od sovjetske opasnosti.
Danas je to ruska opasnost o kojoj se ne prestaje pričati i zato treba napraviti jedinstvenu Evropu, odnosno jedinstven politički, vojni, ekonomski i informativni front prema Rusiji. Zato se žele u EU hitno ubaciti preostale zemlje iz balkanske čekaonice: BiH, Srbiju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Albaniju.
Zapadu je sve teže i mučnije negirati da je padom Avdiivke, tvrđave koju je izgradio NATO iza 2014. godine, hibridni, indirektni i posrednički rat Zapada i Rusije preko Ukrajine doživio neuspjeh.
Poraz je neželjeno dijete koje niko ne želi priznati. Posrednički rat završava se kad se shvati da žrtveno jagnje ne može pobijediti. Rusija je faktički netaknuta, Ukrajina bespomoćna. Rusi su vojno superiorni, a njihova ekonomija je najmoćnija u Evropi. Evropa je oslabila uvodeći sankcije jačem od sebe.
Na drugoj strani je američki imperijalizam, mariniran u sosu ratnohuškačkog neokonzervatizma. Opijeni vlastitom moći, oholi i samouvjereni, uzimajući želje za realnost, odveć rusofobni, digli su na viši stepen propagandnu mašinu i počeli tvrditi da će ujedinjeni Zapad lako savladati Rusiju.
Televizijske emisije gdje se objašnjava slabost i kvarnost Rusije te nadmoć i moralnost Zapada sve više liče na filmove o Jamesu Bondu u kojima okretni i nezaustavljivi Britanac, u pauzama između dviju ženskih avantura, uspijeva nadmašiti ili ubiti stotine zlih i ružnih Rusa. Život i stvarnost su ipak nešto drugo, ali izgleda da ljudi i dalje vole filmove o agentu 007 i navijaju za njega.
Četiri su moguća scenarija u slijepoj ukrajinskoj ulici: prvo, priznati poraz i tražiti mirno rješenje; drugo, nastaviti rat; treće, zbaciti maske na Zapadu i udariti zajednički i direktno na protivnika; četvrto, naći druge zemlje za posrednički rat.
- Priznanje poraza je malo vjerovatno jer rat se ne vodi zbog pobjede Ukrajine već zbog poraza Rusije i potvrde nadmoćnosti američkog imperijalizma.
- Za drugu opciju je jedino Zelenski koji bi da se rat nastavi, ali nema dovoljno ni oružja ni ljudi, o novcu da ne govorimo. Državni dug odavno je premašio visinu BDP-a.
- Treća i najopasnija opcija mogla bi takođe biti izbjegnuta jer se sve više osjeća da Amerikanci ne žele direktni sukob s Rusijom.
- Stoga četvrta opcija izbija u prvi plan, premda zvuči nevjerovatno i apsurdno. Naime, nije nemoguće da su Amerikanci spremni dodijelili nekom drugom ulogu posrednika, odnosno žrtvenog jarca, u sukobu s Rusijom.
Usuđujem se kazati da su Amerikanci odredili kao proxy partnera Evropsku uniju, a da je Emmanuel Macron duhovni vođa ove strategije. Kao što se nekad pošta prenosila kočijama, pa su umorne konje mijenjali odmornim i jakim, tako i Ukrajinu treba zamijeniti neko stoput jači.
Zadržaćemo se na ovoj tvrdnji i obrazložiti. Najmanje dva pokazatelja upućuju da ovu opciju ne treba isključiti.
Prvo, sve više se u javnom prostoru govori o evropskim odbrambenim snagama koje treba pod hitno formirati. Tu ideju naročito ponavljaju evropski ratni huškači koji tvrde da je sad, više nego ikad, vrijeme da se ta ideja realizira.
Tako bi EU mogla raspolagati značajnom vojnom silom, nezavisnom od NATO pomoći ili podrške, a prvi ozbiljan test bila bi Ukrajina koja i tako odavno igra ulogu pokusnog kunića.
Drugo, 5. marta 2024. godine saznali smo da je smijenjena Victoria Nuland s mjesta broja dva State Departmenta. Poznata rusofobkinja i neokonzervativka, Nuland je bila glavna ideologinja korištenja Ukrajine kao mamca za američki sukob s Rusijom.
Nuland je direktno rukovodila svim onim što se dešavalo u Ukrajini u posljednjih petnaestak godina, u svakom slučaju od 2014. godine do danas. Da li je njena smjena znak da su Amerikanci priznali da je Ukrajina poražena i da im je postala neučinkovit posrednik za ratovanje? Mislim da jest.
Posebno je znakovito to što je osoba koja ju je zamijenila, Kurt M. Campbell, višegodišnji stručnjak za Aziju i Kinu, jedan od glavnih arhitekata američke politike u Aziji.
Ovo bi se moglo tumačiti kao signal da su se SAD potpuno fokusirale na sukob s Kinom, prepuštajući Rusiju Evropi. A to što će se Evropa i Rusija međusobno iscrpiti, i to će biti u interesu SAD-a. Sjajno smišljeno: oni koji će u moje ime i za moje interese ratovati sami će sebe uništiti. Prvo Ukrajina, za njom EU.
Ostaje još jedno važno pitanje, a to je kako će reagirati javno mnjenje, naročito u Evropi? Od toga pitanja zavisi sva nada planete. I spas.
Ono što je sigurno je da ogroman postotak stanovništva u bilo kojoj članici EU-a ne želi nikakav sukob. Dugo sam živio u Francuskoj, poznajem njihov karakter i siguran sam da među desetinama miliona Francuza niko ne bi uspio naći ni stotinu ljudi koji bi sutra otišli boriti se za Francusku na ukrajinskom frontu.
Jedan od ratnih huškača, general Vincent Desportes, izgovorio je 20. marta ove godine nešto nadrealno i začuđujuće što je šokiralo mnoge Francuze: ”Jedini način da pokažemo Putinu da nećemo popustiti je naša spremnost da prolijemo krv sinova i kćeri Francuske!”.
Odavno Francuska nije bila u takvom raskoraku između onoga što forsira vlast i onoga što želi narod. Siguran sam da će sinovi i kćeri Francuske prije citirati svog pjesnika Borisa Viana nego što će krvariti.
U vrijeme rata protiv Indokine, februara 1954. godine, Boris Vian je napisao pjesmu u obliku pisma francuskom predsjedniku. Veli da je dobio poziv za regrutovanje, ali Vian to ne želi i poručuje: ”Gospodine Predsjedniče, neću u rat! Ne bih da Vas ljutim, ali moram Vam kazati da sam već donio odluku: dezertiraću. (…) Ako treba proliti krv, idite i dajte Vašu!”. Bilo bi dobro da Francuzi odgovore Macronu na poziv za rat pismom Borisa Viana.
Sukob između ”zla” i ”dobra” odvija se uvijek u jednoj sivoj zoni nesporazuma, gdje je jedino rješenje oslanjanje na ono što je univerzalni lijek za građenje svijeta budućnosti i za izgradnju mira: savjest i moral.
autograf.hr
