Sloboda je anarhija, jer ne dopušta vladavinu sile, nego samo vlast zakona, to jest nužnosti. (Proudhon)
Živeći na prostoru i u vremenu u kojem većina s nesmanjenom euforijom kliče da su vlade jedra, narod vjetar, država lađa, a vrijeme more, živeći, općenito, u svijetu u kojem sve više jačaju moć i funkcije države-”najhladnije od svih hladnih nemani”, u kojem se do kafkijanskih razmjera povećava njen već i tako glomazni, ali izuzetno pokretljivi aparat prisile i nadzora, a u kojem istovremeno slabi vjera u samoregulirajuće procese i ne ojačava etika participacije, anarhiste u srcu, obuzme zebnja koju izaziva postignuta dresura ljudi. Dok pod okriljem države i njenih zakona živimo kao gljive koje “uzgajivači” drže u mraku i hrane s puno đubreta, dok na sve strane državni skalpeli kastriraju energetske prepone revolta i kontestacije, dok utopistički zvuči čak i najmanja mogućnost institucionalne reorganizacije društva, dok individualna autonomija trči slijepom ulicom, znamo da anarhizam nije do sada imao šanse prodisati punim plućima i ustati protiv tijela i nervnog sustava država, da je sloboda slaba protiv zakona sile.
Ali, nikada ne treba zanemariti potencijale anarhizma.
Ideje anarhizma, u modernom smislu, koje politički nepismeni i polupismeni ocjenjivači isključivo smatraju da zagovaraju nered, kaos, bezvlašće, da su sve ono što je suprotno idealima koje nude heteronomni autoriteti, i u koje svakako spadaju zakon, red, dužnost, obuzdavanje, poslušnost i disciplina, nalazimo u učenju Williama Godwina i kod Jacquesa Rouxa, duhovnog predvodnika “bijesnih” (“enrages”) u francuskoj revoluciji. Osuđujući “senatorski despotizam” Konventa, Roux je rekao: ”Despotizam koji se širi pod vladom nekolicine, to jest senatorski despotizam, isto je toliko strašan kao i vlast kraljeva, pošto i on teži okovati narod u lance, a da ovaj to i ne primijeti, jer je unižen i podjarmljen zakonima, za koje se smatra da ih on sam propisuje.” Politolozi su se složili da ova Rouxova izjava predstavlja prvu odrješitu i jasnu kritiku legalističke ideologije, i zakona kao Max Adlerove “protokolirane volje vladajuće klase”.Od tih se vremena, liberterski pokret zasniva na suprotstavljanju slobode autoritetu. Sloboda se ne može ostvariti prinudom dirigiranom od strane obitelji, metafizike, boga, teologije i države, već samo u dobrovoljnoj asocijaciji (kooperaciji i federaciji).
Pierre-Joseph Proudhon, “Spartak uma”, kako ga naziva Sainte-Beuve,koji je vlasništvo, tu ”svetinju nad svetinjama”, nazivao krađom, dokazuje u svom djelu “Što je vlasništvo?” (“Qu est ce que la propriete?”), da se u svakom obliku vladavine, svejedno radilo se o demokraciji, aristokraciji ili monarhiji, vlada silom, te da, u najboljem slučaju, sila većine ugnjetava slabost manjine. Njegov zaključak glasi: “Mi hoćemo anarhiju, da nitko ne vlada, nego da svaki pojedinac bude odgovaran sam sebi.” Iz ove poticajne knjige izdvajamo još jednu sličnu, istinitu misao: “Politika je nauka o slobodi: vladanje čovjeka nad čovjekom, pod bilo kojim se imenom prikrivalo, jest ugnjetavanje; najveće savršenstvo društva leži u jedinstvu reda i anarhije.”Ni Max Stirner kao predstavnik individualističkog anarhizma i kritičar racionalizma, ni Mihail Aleksandrovič Bakunjin kao predstavnik kolektivističkog anarhizma koji odbacuje državu kao despotsku tvorevinu, ni Pjotr Aleksejevič Kropotkin ne dijele Prodhonovu vjeru u pravo i zakonodavstvo.
Noam Chomsky, najznačajnije ime suvremenog anarhizma, kaže: Anarhisti su uvijek smatrali da je demokratski nadzor nad vlastitim proizvodnim životom u srži svake ozbiljne ljudske emancipacije ili, zbog toga, svake značajne demokratske prakse. To jest, tako dugo dok su pojedinci prisiljeni ponuditi sebe na tržištu onima koji su ih voljni unajmiti, tako dugo dok se njihova uloga u proizvodnji svodi na pomoćno sredstvo, postoje izvanredni elementi prisile i tlačenja, što čini razgovor o demokraciji vrlo ograničenim pa čak i besmislenim.
Odbacujući pedantizam znanosti, dogmatizam i doktrinarstvo, a prihvaćajući Voltaireov “podrugljivi duh” i moć ironije, zalažući se za komunalizam i federalizam na bazi dobrovoljnosti, posebnih interesa i ugovora, što se, uostalom, reflektiralo na današnje civilno pravo, čiji je princip pravičnost, odbacujući apologiju legalizma, ali i “svrgavanje ličnosti u ime društva”, liberterska misao i anarhistička kritika države i centralističke organizacije društva, kao “praktični idealizam”, preživjeli su samo u srcima individualaca u kojima nisu ugušeni instinkti pune slobode. Anarhizam živi u srcima onih koji nisu abdicirali na prijestolja vlastitih života i sudbina, koji odbacuju hijerarhiju i dominaciju u svakom aspektu života, koji svoj život ne temelje na prividno privlačnom designu modernih kreatora obrazaca podvlašćivanja koje karakterizira nuđenje beskrajno mnogo mogućnosti i izbora, a o čemu onda pojedinci utopljeni u masi imaju tzv. svoje vlastito mišljenje kao izgovor za ignoriranje bilo čijeg neugodnog izazova.
Oni se kao Prudhon za sada samo “mole”: “O bože slobode! Bože jednakosti! Bože koji si u moje srce usadio osjećaj pravde prije nego što ga je moj razum shvatio, čuj moju vatrenu molitvu: … Ah!- da zaboravim sve i da čovječanstvo bude slobodno, da vidim iz tame narod napokon obrazovan; da ga plemeniti učitelji prosvjećuju; da ga vode nesebični ljudi. Skrati, ako je moguće naše nevolje, uguši u jednakosti gordost i škrtost; učini sramnim to idolopoklonstvo slavi koja nas ponižava; pouči svoju djecu da u krilu slobode nema više ni heroja, ni velikana. Utječi na moćnog, bogatog da se gnuša svojih pljački… i svi će zajedno, pjevajući novu himnu, podići oltar tebi, bože slobode i jednakosti!
Jer, „Sloboda je samo isprazni fantom, kad jedna klasa ljudi može nekažnjeno izgladnjivati drugu“, kako je govorio engleski radikalist William Godwin.
