Slijepo vjerovanje: Zašto tako lako prihvatamo lažne informacije?
Nakon što je autor jednog istraživanja objavio da je krivotvorio podatke, javilo se pitanje koliko smo spremni da povjerujemo svemu što nam “nadređeni” kažu.
(Autor: b92/ ZRINKA BERTOVIĆ SKRAČIĆ IZVOR: EXPRESS.HR)
Tokom posljednjih nekoliko decenija, istraživanja iz svijeta društvenih, kognitivnih i političkih nauka pokazala su uvijek iznova da je iskrena, trajna promjena u vezi sa nekim kontroverznim stavovima izuzetno teška stvar.
Tema istraživanja svakako pruža pesimističnu sliku. Od klimatskih promjena do vakcinisanja i evolucije, ali i bilo koje druge teme, djeluje gotovo nemoguće promijeniti bilo čije mišljenje o bilo čemu ličnom ili političkom.
Nedavno je u “Njujorkeru” objavljen tekst prema kojem je najbolja stvar koja vam se može dogoditi dok pokušavate nekoga da uvjerite da nije u pravu tek to da potrošite vrijeme, dok je najgora da ga samo još više učvrstite u njegovim uvjerenjima i vjerovanjima. Ova pojava u društvenoj psihologiji naziva se “jednorogom” – pokušaj lova prave ideološke promjene u laboratoriji ili na terenu.
Međutim, Mišel Lakur i Donald Grin prošle zime pokazali su da jednostavnim 20-minutnim razgovorom s osobom koja se zalaže za homoseksualna prava može trajno da se utiče na nečiju podršku istopolnomj braku.
Ova otkrića, objavljena u naučnom časopisu “Science”, automatski su, potpuno razumljivo, dobila svu medijsku pažnju. Ali problem je u tome što ovaj jednorog, kao i svi drugi, ne postoji u stvarnosti.
Grin, stariji autor istraživanja, javno je objavio pismo u kojem je zamolio “Science” da povuče objavu, tvrdeći da je glavni autor istraživanja, student Lakur, lažirao podatke kako bi dobio posao na Prinstonu.
Gledajući unazad, otkrića zaista jesu delovala isuviše dobro da bi bila istinita. Mnogi su ovakva otkrića nazvali čudesnim i nisu mogli da veruju da je tako lako uticati na promenu tuđih stavova, pogotovo jer to nije dokazano nijednom pre ovog slučaja.
To potvrđuju i grupe koje se bave promovisanjem LGBT zajednica, koje navode da, iz njihovih iskustava, nikad ne dolazi do značajnih promena mišljenja ljudi s kojima komuniciraju.
Dvoje studenata – Dejvid Brukman sa Stenforda i Džošua Kala s Berklija, podstaknuti objavljenim rezultatima Lakura i Grina, odlučili su da i sami pokušaju da utiču na ljude. Ali primetili su veliki raskorak između svojih rezultata i onoga što je prethodno objavljeno.
Njihov izveštaj, koji su pripremili uz pomoć profesora s Jejla Pitera Aronova, fascinantan je dokument koji pruža iznenađujući uvid u to kako je istraživanje koje je prethodilo njihovom očigledan akademski primer prevare.
Ironično, Lakurovo i Grinovo istraživanje prvo je koje je pokazalo koliko je teško promeniti nečije mišljenje. Naime, prvo su tvrdili da je moguće uticati na tuđi stav, da bi se to pokazalo neistinitim. Ali ono što je zanimljivo u celoj priči jeste da su ipak svi spremno poverovali tom istraživanju kada je objavljeno, koliko god neverovatno zvučalo.
Više istraživanja pokazalo je da, kad smo na neki način i sami uključeni u ono o čemu se priča, tj. kad nam se nude dokazi za koje već posedujemo ideološke temelje (recimo, nudi nam ih političar kojem verujemo, ili ih podržava grupa koju uvažavamo), lakše ćemo poverovati u to što nam se govori.
S druge strane, ako neko kome ne verujemo ili ko nam nije bitan počne da nas uverava u mišljenje suprotno od našeg, može samo još više da nas udalji.
Tako su osobama koje su protiv vakcinisanja ponuđeni materijali u kojima su prikazane sve štete koje sa sobom nosi odbijanje vakcine, od kojih su neke bile izuzetno odbojne i gotovo “nasilne”, ali time ne da ništa nije postignuto nego je njihova namera da nipošto ne vakcinišu decu samo još više učvršćena, piše Daily Beast.
Ipak, svi znamo da su mišljenja sklona promeni, samo ne znamo kako. Poslednjih godina, recimo, izuzetno se povećala otvorenost prema istopolnim brakovima, iako niko ne zna tačno zašto. Dok se to ne otkrije, ostaje nada da će i ubuduće biti što više pozitivnih pomaka, makar oni ostali neobjašnjeni.
