Razgovarao: Hasan Azad
Kao što sam spomenuo u knjizi, diskurs o islamu i islamskoj vlasti dok ovo čitate još uvijek je u rukama islamofoba i desničarskih ekstremista. Čini se da su oni više zainteresirani za precizno definiranje ove teme nego muslimani! Zašto bi muslimani dopustili da im Donald Trump ili Pam Geller govore šta znači islamska politika ili islamska vlast? Mislim da većina muslimana prepoznaje lažna obećanja sekularnog liberalizma. Kako bi se drugačije mogla objasniti snažna podrška Šerijatu koju izražavaju mnogi u muslimanskom svijetu danas, uprkos izuzetnim naporima aktera iz zapadnih država i nevladinih organizacija da ga demoniziraju? Dok se liberalizam na Zapadu nastavlja pretvarati u ružni oblik ksenofobičnog etnonacionalizma, a u SAD-u u specifičan oblik ksenofobičnog etnonacionalizma utopljenog u perverznu formu pseudokršćanstva (pogledajte ljude poput Pata Robertsona, Seana Hannityja i drugih licemjera koji su pružili nepokolebljivu podršku Donaldu Trumpu, bez obzira na njegove skoro bezbrojne etičke i moralne nedostatke), muslimanski svijet će zasigurno biti na oprezu. Smatram da će, dugoročno gledajući, za muslimanski svijet biti vrlo korisno što maska liberalizma konačno počinje padati.
Džozef J. Kaminski (Joseph J. Kaminski) zvanje doktora političkih nauka stekao je na Univerzitetu Purdue 2014. godine. Porijeklom je iz SAD-a (sjeverozapad Indijane), a od septembra 2014. godine na poziciji je docenta na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Njegovi istraživački interesi su na sjecištu političke teorije i komparativnih politika/međunarodnih odnosa, s regionalnim fokusom na muslimanski svijet. Njegova prva knjiga objavljena je 2017. godine u okviru serijala Halida Ebu Fadla The Contemporary Islamic Governed State: A Reconceptualization, u izdanju Palgravea. Objavljivao je radove, između ostalih, i u Islamophobia Studies Journal, Intellectual Discourse i Marmara Üniversitesi Siyasal Bilimler Dergisi. Priredio je nekoliko poglavlja knjiga za Routledge i E-International Relations, a trenutno priprema dva poglavlja u M. E. Tok i L. A. Pal (urednici), Global Governance: Muslim Perspectives, Contributions and Challenges (New York, Palgrave), čiji se izlazak iz štampe očekuje do sredine 2018. godine.
Ove godine izdavačka kuća Palgrave objavila je vašu knjigu “The Contemporary Islamic Governed State”. Kako je došlo do toga da napišete ovu knjigu?
Nakon prelaska na islam tokom svog magistarskog studija iz oblasti političkih nauka na Gradskom univerzitetu New Yorka, negdje 2006. godine, odlučio sam svoje istraživanje preusmjeriti s kritičke teorije društva više ka temama vezanim za islam. Posmatrajući u kakvom su haosu u to doba bile mnoge zemlje s muslimanskom većinom, a zatim proučavajući ideje ranijih učenjaka, poput Maverdija, Nizamul-Mulka, Farabija, Ibn Rušda i Ibn Halduna o politici, liderstvu i upravljanju, shvatio sam da je islamska tradicija prepuna briljantnih ličnosti koje su ove teme shvatale veoma ozbiljno. Kad sam pažljivije proučio kasnija pisanja o političkom islamu, osjećao sam da nešto nedostaje, postojao je jaz između većine islamske političke misli 20. stoljeća koju sam čitao i savremenih vladajućih struktura u praksi. Stekao sam utisak da većina tih autora zapravo nije čitala Maxa Webera ili Herberta Simona. Ako pogledate radove poznatih autora koji su pisali o političkom islamu tokom 20. stoljeća, kao što su, recimo, Sejjid Kutb, Hasan el-Benna ili Alija Izetbegović, dobijete mnoštvo informacija o tome šta nije uredu s muslimanskim svijetom, na koji mu je način Zapad nanio štetu i zbog čega je islamska vlast toliko neophodna. To je bilo važno u tom vremenu, ali da bi islamska vlast bila uspješna danas, neophodno je iskoračiti izvan ovih parola. Savremeni mislilac kojeg izuzetno cijenim, a koji piše o ovoj temi je Rašid Ganuši. Želio sam uraditi nešto u njegovom stilu, uz nastojanje da se istinski bavim mainstream literaturom i idejama o kojima se danas raspravlja u političkim naukama. Smatrao sam da posjedujem dovoljno znanja o temama vezanim za islam i političke nauke da bih mogao uraditi tezu koja povezuje oboje i učinio sam upravo to. Nakon dvije i po godine revidiranja i dodatnih 35.000 riječi (uglavnom poglavlja sa studijama slučaja koja nisu uvrštena u originalnu tezu) pred vama je rezultat.
Na koji bi način razumijevanje Šerijata kao izvora prava umjesto njegovog izjednačavanja s islamskim “pravom” i vlašću moglo dovesti do zaustavljanja procesa cementiranja onoga što se trenutno smatra islamskom državom?
To je ono što Šerijat, na kraju krajeva, i jeste – izvor islamskog prava. Islamski propisi (fikh) razvijaju se iz Šerijata. To treba posmatrati kao neodvojivi dio bilo koje države koja ima islamsku upravu. Lično sam uvjeren da Šerijat mora biti zagarantovao utkan u ustav svake države koja ima stvarnu islamsku vlast, ali sam siguran i da se mnogi neće složiti sa mnom. Pored toga, čvrsto vjerujem i da sijasu ili zakone koji nisu izvedeni iz Šerijata, treba uzeti vrlo ozbiljno i razumjeti ih kao zastupnike demokratske volje naroda, barem do određene mjere. Asifa Kurejši-Landes u svom odličnom članku objašnjava ovu ideju mnogo detaljnije. Jedna od stvari koje su zanimljive i u neku ruku suprotne očekivanjima kad je riječ o hanbelizmu i tekstualnom literalizmu općenito (a ako me sjećanje služi, Muhammed Asad je to već ranije istaknuo) jeste da, u principu, konzervativniji pristup u pogledu interpretacije teksta povećava prevlast sijasa zakona u društvu. Tekstualni literalizam ograničava ono što je unutar direktnog područja primjene ili je izvedeno iz Šerijata. U nemogućnosti da se koristi kijas da bi se ustvrdilo kako je sve na svijetu utemeljeno na Šerijatu više zakona mora biti interpretirano u okviru sijase. To znači više zakona koji se lako mogu prilagoditi i promijeniti u određenim okolnostima, zato što nisu u nadležnosti Šerijata. Ako je sve poglašeno Šerijatom ili je u direktnom području primjene Šerijata, rizikujete da završite s prilično rigidnim pravnim sistemom koji ima mnogo veći potencijal da bude zloupotrijebljen. Mišljenja sam da ovu vezu između tekstualnog literalizma i obimnijeg seta sijasa zakona islamski pravni stručnjaci trebaju dodatno rasvijetliti.
Kad sam se prošle godine nakratko susreo sa Zijaudinom Serdarom u Sarajevu dotakli smo se i nekih od ovih tema. Nakon što sam ponovo pročitao neke od njegovih radova, uočio sam da je istakao nešto veoma važno – islam se ne smije degradirati na nivo samo još jedne političke ideologije. U suprotnom, ako politički eksperiment krene naopako, a „država je islam, islam je država”, ljudi mogu masovno početi napuštati religiju. Ako pogledate današnji Iran možete odlično vidjeti šta se dešava kad država postane previše umiješana u sitne detalje svakodnevnog života i tokove civilnog društva – mnogi ljudi u potpunosti odbace religiju. Mislim da ovo definitivno ima najveći utjecaj na porast sekularnog nacionalizma u Iranu. Kao neko ko je upravo proveo mjesec dana u Iranu, mogu slobodno reći da je sve veći broj Iranaca koji se identificiraju s Ahemenidskim carstvom i Kurušom (Kirom Velikim) mnogo dublje nego ikada u skorije vrijeme. S druge strane, mnogi među tim istim ljudima identificiraju se sa šiizmom na isti način kao neprakticirajući katolici s Božićem – kao kulturalnim konstruktom radije nego živim religijskim iskustvom. Sve je veći broj Iranaca koji u potpunosti odbacuju šiizam. Mislim da je i Saudijska Arabija izložena sličnom riziku. S nedavnom ubrzanom „prisilnom liberalizacijom“ saudijskog društva nakon stoljeća konzervatizma ne bi me iznenadilo da mnogi ljudi odu u drugu krajnost i postanu hipernacionalisti, prepuštajući se obijesnom hedonizmu na isti način kao američki student kad se konačno oslobodi stege prestrogih roditelja. Želio sam ponuditi model upravljanja u kojem je ostalo prostora za autentično civilno društvo i izraz koji je više od pukog pristajanja na državnu dogmu.
Šta vas je navelo da se okrenete antičkoj grčkoj misli govoreći o islamskim konceptima države, kako bismo bolje razumjeli na koji način graditi modernu državu s islamskom upravom?
Smatram da još uvijek možemo mnogo naučiti od starih Grka. Pitanje koje uvijek očekujem od svih je: „Zašto jednostavno niste koristili rane islamske političke izvore, Grci su ionako utjecali na većinu njih?“ Sjećam se ovakve kritike koju sam dobio od jednog od učesnika panela na Svjetskom kongresu Međunarodnog udruženja za političke nauke 2014. u Montrealu. Ovo je donekle validna primjedba, ali mislim da ne postoji zamjena za Aristotela ili Platona. Smatram da uvijek ima prostora za savremene islamske učenjake da se sami pozabave originalnim izvorima i ponovo ih iščitaju kroz naočare 21. stoljeća. Referirao sam se na brojne ranije islamske izvore kroz svoju knjigu, ali Aristotelovu političku perspektivu smatram toliko vrijednom da mi se činilo mnogo svrsishodnijim direktno koristiti njegova djela, nego se osloniti samo na Farabijeve ili Ibn Rušdove interpretacije. Mala opaska ovdje, antiintelektualnim trendovima čija popularnost u nekim islamskim krugovima raste neophodno se snažnije suprotstaviti. Ne govorim o medhalizmu, već o onima koji odbacuju i ismijavaju svaku neislamsku filozofiju i ideju kao „beskorisne“ i „opasne“. Mi ne živimo u svijetu Gazalija ili Ibn Tejmijje. Uvijek govorim svojim studentima da potpuno razumijem zabrinutost koju su ovi istaknuti alimi imali prema onima koji su proučavali grčku filozofiju. I ja bih vjerovatno većini ljudi preporučio da je izbjegava da sam živio u to doba. Većina ljudi u tim vremenima je bila polupismena, a knjige su bile dostupne samo eliti. To znači da ste tokom 12. i 13. stoljeća svoje znanje o Aristotelu ili Platonu mogli steći od jedne ili dvije osobe te je lako moglo doći do iskrivljenog shvatanja ili zbunjivanja. Nije bilo nadohvat ruke univerzitetskih biblioteka, Googlea, Wikipedije ili Islamqa.com da možete provjeriti činjenice ili doći do alternativnih izvora informacija ili pojašnjenja. Danas imate doslovno na hiljade „odbrambenih mehanizama“ kako vas ne bi zaveli beskrupulozni sofisti ili loše preveden tekst. Mislim da putovanje kroz grčku filozofiju, uz adekvatno vođenje, nije ni približno opasno kao što je bilo prije 700 godina. Ne vjerujem da bi mnogo ljudi danas napustilo vjeru zato što su pročitali Aristotelovu Metafiziku.
Zbog čega smatrate važnim da se ukaže na kojim bi temeljima trebala biti izgrađena moderna islamska država?
Smatram da su ulozi izuzetno visoki. Kao što sam spomenuo u knjizi, diskurs o islamu i islamskoj vlasti dok ovo čitate još uvijek je u rukama islamofoba i desničarskih ekstremista. Čini se da su oni više zainteresirani za precizno definiranje ove teme nego muslimani! Zašto bi muslimani dopustili da im Donald Trump ili Pam Geller govore šta znači islamska politika ili islamska vlast? Mislim da većina muslimana prepoznaje lažna obećanja sekularnog liberalizma. Kako bi se drugačije mogla objasniti snažna podrška Šerijatu koju izražavaju mnogi u muslimanskom svijetu danas, uprkos izuzetnim naporima aktera iz zapadnih država i nevladinih organizacija da ga demoniziraju? Dok se liberalizam na Zapadu nastavlja pretvarati u ružni oblik ksenofobičnog etnonacionalizma, a u SAD-u u specifičan oblik ksenofobičnog etnonacionalizma utopljenog u perverznu formu pseudokršćanstva (pogledajte ljude poput Pata Robertsona, Seana Hannityja i drugih licemjera koji su pružili nepokolebljivu podršku Donaldu Trumpu, bez obzira na njegove skoro bezbrojne etičke i moralne nedostatke), muslimanski svijet će zasigurno biti na oprezu. Smatram da će, dugoročno gledajući, za muslimanski svijet biti vrlo korisno što maska liberalizma konačno počinje padati. Vjerujem da će to, na kraju krajeva, pozitivno utjecati na stanje islamske političke teorije, muslimani više nisu vezani vrijednostima na koje je ranije gledano kao na neupitne aksiome. Muslimani sada mogu razmišljati bez ograničenja zadatih unaprijed utvrđenim zapadnjačkim standardima o prihvatljivim stavovima, političkim mišljenjima i općenito ponašanju. Nakon što je moralni autoritet Zapada ozbiljno doveden u pitanje, muslimanski svijet konačno ima priliku ponovo uspostaviti vlastiti moralni autoritet.
Razgovor je originalno objavljen na sajtu taseelcommons.com.
Prevod: Elmina Mušinović
