Malićevi zapisi mogu se čitati i kao kritika kukavičke i snishodljive malograđanskosti, svjesno i dobrovoljno eutanazirane kritičke svijesti i zakržljalosti osobnoga stava domaće inteligencije, u cilju napretka u karijeri i zajedničkoga „mira u kući“
Knjiga dnevničkih zapisa hrvatskog stručnjaka za poljsku književnost, prevoditelja i pjesnika Zdravka Malića (rođen u Ljubiji, Bosna i Hercegovina, 1933. godine, preminuo 1997. godine u Cavtatu), nazvana „Stazom pored druma – Dnevnik osamdesetih“, objavljena je pod konac 2018., u nakladi Hrvatskog filološkog društva i Disputa iz Zagreba. Knjigu je uredila književnica, stručnjakinja za rusku književnost i prevoditeljica Irena Lukšić. Riječ je o nekoj vrsti žuđenog teksta od strane publike – poznavatelja i poštivatelja rada profesora Zdravka Malića, kojih, čini se, nije malo. Ne radi se samo o tome da je profesor Malić tijekom dugogodišnjeg rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao rusistiku i jugoslavistiku, i gdje je od 60-ih godina prošloga stoljeća, pa do sredine 90-ih, ili konca svoga života, stekao kao predavač poljske književnosti i gramatike, i kao voditelj Katedre za zapadnoslavenske jezike i književnosti, među studentima brojne poklonike, koji su svojevrsni svjedoci velike erudicije, nadarenosti i ljubavi spram posla i zvanja koje je profesor Malić obavljao. Radi se o tome da su tragovi iza ovoga profesora ostali razasuti na više kolosjeka, čineći važan znamen na kulturnome tkivu ne samo hrvatskog kulturnog područja, već i znatno šire.
Poznato je tako, među ostalim, da je profesor Malić slovio kao jedan od vrsnijih svjetskih poznavatelja i tumača djela Witolda Gombrowicza, na čijem je radu i doktorirao godine 1965., prevodeći i upoznajući domaću publiku sa ovim književnim autorom. Tek su posthumno, zahvaljujući posvećenosti i trudu profesorove supruge, ugledne jezikoslovke Dragice Malić, objavljene neke od važnijih književnih studija i ogleda Zdravka Malića, uglavnom u izdanju Hrvatskog filološkog društva, pa tako danas pred čitateljima stoje kako Malićeva čuvena „Gombrowicziana“, 2004., tako i „Mickiewicz itd.“ 2002., „Iz poljske književnosti“, 2004., „Prema Krleži“, 2009., i druga značajna djela, ogledi i studije, kao i prijevodi ovoga autora. Tako se tek posthumno, ne samo usko stručna publika ima prigodu upoznati sa ozbiljnosti i dosezima književnopovijesnih shvaćanja i promišljanja Zdravka Malića, koji su važni u širem, europskom kontekstu. Cijeli je – ogroman i ozbiljan niz razmatranja i ogleda posvećenih mnogim važnim književnim pojavama, od Dantea do brojnih značajnih poljskih pjesnika, koje je profesor Malić publicirao u časopisu za svjetsku književnost „Književna smotra“, kojega je pokrenuo i uređivao još davne 1969. godine. Potom, Malić je bio povremeni suradnik stranica za kulturu dnevnika „Vjesnik“, gost predavač na nekoliko sveučilišta, poznavatelj francuske književnosti i jezika, aktivni participator onodobnog europskog društvenog i kulturnog života. Godine 1977. Zdravko Malić objavio je i jednu zbirku pjesama – „U nekom drugom gradu“, a kasnije je tijekom života objavljivao u novinama i časopisima književne radove, uglavnom pjesme u prozi i kratke priče.
Zbog širine i značaja koja književna djelovanja Zdravka Malića ostavljaju, zbog njihove vrsnoće i posebnosti koja ima – uz veliko znanje i pronicljivost, i naročiti biljeg profesorova jezika, poetsko misaonog, ali i raskošnog i inovativnog, sklonog novokovanicama, igrama, korištenju pučkih izraza i fraza…, objavljivanje knjige (prve u nizu od dvije koje su planirane) dnevničkih zapisa koje je vodio od godine 1981., pa do pred smrt, predstavlja jednu vrst zaokruživanja bogatog i važnog opusa, kojim i ono prethodno objavljeno, i ono čija će objava možda tek uslijediti, zadobiva jednu konkretniju artikuliranost, koja stiže iz autorove nakane da cijeli niz godina bilježi promišljanja o pročitanim knjigama, o društvenim aktualnostima, o malim zgodama iz života, o krajolicima koji su ga trajno nadahnjivali i za kakvima je čeznuo, o glazbi i likovnosti, o filmu, o brojnim područjima umjetnosti i humanistike koja je imao potrebu promisliti. Bilježio je vlastite opservacije koje su se često, kao zasebni eseji koji traže posebnu objavu, našle „utaknute“ u ovu knjigu dnevničkih zapisa, koja je i puno više od toga. Radi se o tome da je profesorova produkcija bila iznimno velika, i da su područja koja je svojim sposobnostima uspijevao suvereno pokriti bila široka, zbog čega dobar dio njegova rada nije mogao pronaći formalne društvene kanale za svoju vidljivost i artikulaciju.
Stoga su ovi dnevnički zapisi dobar izgovor, ili okvirni prostor, zbirno mjesto koje je ovdje da pokaže i ukaže na tu širinu i mnogostrukost, na bogatstvo talenata koje je autor posjedovao. Jer, kako kaže urednica ovih rukopisa, Irena Lukšić: Malićeva tekstobiografija nije „čisti“ dnevnik, već se radi o pisanju složenom od tematskih cjelina koje iskazuju odnos prema različitim literarnim žanrovima. Dosta bilježaka o knjigama pojavljuje se u formi znanstvenih članaka i eseja, i moglo bi ih se objaviti kao zasebnu cjelinu ili u zasebnoj cjelini. Primjerice, prilozi o Bloku, Krleži, Andriću. Stručne radove pisao je i o slikarstvu, filmu i glazbi, nizovima koje je supostavljao književnoj matici.
Osim zasebnih cjelina u obliku eseja (a knjiga donosi i značajnu Malićevu „raspravu“ o jeziku), tu su i mali putopisi, zatim mikro poetsko prozne cjeline koje bi, ukoliko bi ih se izdvojene okupile u jednoj knjizi, tvorile poetski visoko vrijedno štivo koje bi Malića izdvajalo i kao izvanrednog pjesnika, prijevodi pojedinih pjesama, autorski članci, prikazi, popisi slika i knjiga, osvrti na izložbe, na odgledane filmove, filmske i TV adaptacije određenih dramskih djela, snovi, susreti, sjećanja i promišljanja o određenim intelektualno i umjetnički važnim pojavama, ali i, vrlo prisutna, razmatranja o društveno političkim aktualijama, koje su u mnogome okupirale biće autora koji je i sam za sebe isticao da je, prije svega, „homo politicus“.
Tako ovi, okvirno rečeno „dnevnički zapisi“, pružaju iznimno interesantan uvid u onovremeni društveno-politički, ali i kulturno-intelektualni život tadašnje Hrvatske i bivše države Jugoslavije. Oni su vrst nepatvorenog, izravnog svjedočanstva rasta i bujanja nacionalizma u nekadašnjoj državi, kao i vrst male povijesti konstituiranja nove hrvatske države, i to iz pera nekoga tko je imao vrlo živu i razvijenu svijest o vlastitom nacionalnom, hrvatskom identitetu, no tko istovremeno nije bio nacionalist, već izrazito okrenut protiv nacionalizma, svjestan svih civilizacijskih poraza kakve nacionalistički stavovi donose sa sobom. Tako, istovremeno, čitalac kroz ove zapise može svjedočiti svojevrsnom društvenom diktatu, koji nacionalističko opredjeljenje vidi kao jedinu potvrdu ispravnoga domoljubnoga stava, i koji one koji se tome ne povinuju kažnjava, u najmanju ruku svojevrsnim „društvenim isključenjem“, socijalnom eutanazijom kakve se – svjedoče tome ovi zapisi – i Zdravko Malić očituje kao svjesna žrtva.
„Hrvatska inteligencija ne uspijeva izići iz najamnog društvenog odnosa. Njezin je zao duh još uvijek – činovničko prigibanje šije pred više umišljenim nego zbiljskim političkim moćnicima. Misliti prema mjeri tuđe glave, zazirati od vlastite misli kao od boktepitaj kako teškoga grijeha…“, zapisati će na jednom mjestu profesor Malić, a njegovi kritički zapisi svjedoče o tužnome kontinuitetu hrvatskih „slijepih pjega“, tamnih mjesta individualne i kolektivne svijesti koja se ponavljaju i ostaju identična u različitim vremensko-povijesnim, kao i političko-ideološkim okvirima.
Sa druge strane, ostaje i fascinacija kao dar čitatelju – ne samo profesorovim ogromnim znanjem i upućenosti, ne samo u stvari literature i umjetnosti, već, jednakom mjerom, fascinira način na koji je to znanje bilo integrirano u njegov vlastiti život, u njegovo osobno postojanje, kao i u postojanje njegove obitelji – način na koji je provučeno kroz egzistenciju kao jedan prirodan modus, ars vivendi, čija je specifičnost u tome da u svemu vidi povod, prigodu za učenje, za udivljenje ili za djelovanje. Radi se tu, jednakom mjerom, i o talentu da se stvari promatraju i doživljavaju, da se vrednuju i katalogiziraju, da se naspram njih postavlja na odgovoran način, ne mareći za kodove, standarde i okvire kakve nameće trenutačnost, vladajuće hijerarhije, čije sinergije na društvene kontekste djeluju uvijek i u manje ili više pritajenom, autoritarnom ideološkom ključu, čiji je cilj da zastrašuje, time i pokorava i pasivizira samostalnu misleću individuu.
Obzirom na to da je profesora Malića – a to je iz ovih zapisa razvidno – uvelike zanimala sloboda, i to sloboda „pod svaku cijenu“, on tu cijenu plaća nekom vrsti prinudnog životnog robovanja društveno-kulturnoj sredini, i ulozi koju je unutar nje odabrao i prihvatio, koja mu, s jedne strane, predstavlja muku i teret, ali u kojoj, sa druge strane – ovi zapisi tome svjedoče – ipak i uživa. No Malićeva, po mnogome dalekosežna razmišljanja, pokazuju da je bio svjestan granica i ograničenja na koje ga akademska uloga istovremeno suzuje, zbog čega je, sasvim razumljivo za tu vrst duha, slobodu za kojom vapi bio prinuđen tražiti u što punijem izražaju vlastita kompleksna, bogata i protuslovna sebstva, maestralno je dosežući – u halapljivoj žudnji za njom, na mnogim pojedinim mjestima ovih dnevničkih zapisa.
Malićeve su zabilješke neuvijene, svjesno nefrizirane, on se želi zapisati i ostaviti u svom razbarušenom, nepočešljanom, ljudskom obliku, i predočavaju nam njihova autora kao časnog čovjeka, privrženog i vođenog visokim idejama humanizma, pravednosti i jednakosti, čak i zanesenog voljom i vjerom u mogućnost gradnje boljega svijeta. No životna stvarnost tu vjeru nagriza i ruši. Sa druge strane, dobiva se osjećaj da je autor ovih zapisa bio i nošen strastima, i čini se, ne uvijek, čovjek mjere. Jedna od strasti Zdravka Malića bila je svakako i politika. Promatrano iz čitateljskoga ugla, možemo biti zahvalni autoru na bilježenju važnih društveno-političkih činjenica koje su se događale tijekom 80-ih godina u bivšoj državi, i koje će dovesti do raspada nekadašnje Jugoslavije u krvavom građanskom ratu. Jedna od takvih činjenica jest zapis, promišljanje, o memorandumu SANU, ali i mnogi drugi zapisi, koji i u dubljem smislu pojašnjavaju ove političke prostore.
No, promatrano sa distance koja za cilj ima sagledavanje same osobe Zdravka Malića – ipak, glavnoga protagonista ovih zapisa, njegove vlastite unutarnje sukobe i razdiranja, ne može se ne zamijetiti kako je Zdravko Malić bio jedan, moguće i tipičan predstavnik inteligencije ovih prostora, unutar kojega su se sukobljavale i lomile napetosti između homo poeticusa i homo politicusa, i, unatoč iznimnim dosezima koje je homo poeticus ostvarivao svojom cjeloživotnom posvećenosti i zavidnim intelektualnim kapitalom, dojam je kako je homo politicus – moguće zbog strastvenosti kojom je autor pristupao političkim pitanjima, prevladao, na jedan način prigušivao homo poeticusa, bez obzira na njegove velike talente i mogućnosti. U mnogim od tih političkih promišljanja ima pronicljivih zapažanja, vezanih uz teme političke prošlosti ovih prostora, no mnoga se također, naročito kada je riječ o aktualnome trenutku kojega Zdravko Malić bilježi, a povezano i sa njegovom „vjerom“ u partiju, doimaju naivnima.
Ovim zapisima autor je ocrtao i isturenije ljude ovdašnje kulturne i intelektualne sredine, naročito one vezane uz književni rad, akademske krugove, izdavaštvo, razobličivši ih do neke krajnje nutarnje točke, one koja uobičajeno pripada području takozvanih „zadnjih misli“, o kojima dobar građanski ukus, kao i dvojben građanski moral, šuti. Malić prekoračuje točku učtivosti, izričući nerijetko prosudbe i činjenice koje se mogu doimati i grubima i neuviđavnima, no to prekoračenje nije rezultat trenutnih impulzivnosti, već svjesne autorove nakane da tako bude. Stoga se ovi zapisi mogu čitati i kao kritika kukavičke i snishodljive malograđanskosti, svjesno i dobrovoljno eutanazirane kritičke svijesti i zakržljalosti osobnoga stava domaće inteligencije, u cilju napretka u karijeri i zajedničkoga „mira u kući“. Čitatelj je kod ovakvih mjesta svjestan, i zbog njihove mjestimične jezične sočnosti, a i zbog toga jer gdjekad mogu zazvučati zlurado ili natjecateljski, u svakom slučaju rušiteljski, i u onoj nakani „onemogućavanja drugih“ za koju autor sam kaže da je karakteristika naše hrvatske sredine i mentaliteta, da su ona za ovu knjigu nebitna, i da, poput mnogih dnevno-političkih izvještaja, u malome štete ovom inače, po mnogim karakteristikama izvanrednom rukopisu. No takva su mjesta jednako tako dio one autentičnosti i prirodnosti autorova jastva koje nam se nije libio ostaviti na ogled u ovim svojim ispovijestima, testamentnome pismu, svjesno pisanoj oporuci kojom je autor želio ostvariti tako žuđene doticaje sa vlastitom životnom sredinom.
Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba
Uredila Irena LukšićNakladnik Hrvatsko filološko društvo Zagreb, sunakladnik Disput, Zagreb, 2018.
