Slavo Kukić: Ponosim se onim što prije 12 godina učinih

Stidim li se, pitaju me, zbog onoga što ‘sirotim prijateljima’ iz arapskog svijeta učinih tada. Pa, pošto me javno pitaju, evo da im javno i odgovorim… Ja sam vam te iste doživljavao nešto drugačije – teroristima i ubojicama koji su zbog interesa jedne ekstremne religijske ideologije spremni pobiti pola svijeta – pa i sve Bošnjake ove zemlje nisu li vjerni načelima „svetog rata“

Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆDEPO PORTAL

Godinu koju tek što adaktirasmo, u prednovogodišnje vrijeme i sam označih godinom ozbiljnih upozorenja. Za pravo mi dade i nedavno obznanjena lista „propalih“ zemalja koju svake godine objavljuje američki Fond za mir – a na kojoj se na popisu prvih stotinu – u društvu sa Somalijom, Sudanom, Kongom, Čadom i inima – nađe i BiH.

Ako je tko pomislio da je to i najgore što nam se može dogoditi – vara se. Ova tekuća bi, ako je po prvim joj jutrima suditi, mogla biti i gora. Mogla bi to, da ne duljim, biti godina nanovo aktiviranih strahovanja. Prve signale te vrste, uostalom, već u predbožićno vrijeme odasla i lider HDZ-a – kojemu se, narodski kazano, rijetko „omiču“ nepromišljene riječi. I utoliko je ozbiljnije pitanje jesu li ove i bile nepromišljene? Vrijeme katoličkih blagdana, naime, čovjek, koji se predstavlja katolikom „ueber alles“, iskoristi da s govornice državnoga parlamenta gotovo prijeteći poruči kako bi u godini koju dočekujemo Boga trebalo početi moliti za Bosnu i Hercegovinu.

Kako to shvatiti? Onaj tko pažljivije prati dealove ovog političara u prethodnih četiri-pet godina, teško da bi mogao imati dvojbi. Čovjek je, da ne duljim, dao do znanja kako će se, u godini koja dolazi, i sam otvoreno pridružiti ostvarivanju Dodikovih političkih ciljeva. Strategiji rušenja BiH kao države i kao društva – onoj istoj koja obilježi i čitavu prethodnu godinu djelovanja moćnika Republike Srpske. I u kojoj se, a na to upućuju i prva ovogodišnja iskustva, ništa specijalno promijeniti neće ni u slijedećih dvanaest mjeseci.

Pogledajte, uostalom, poruke povodom obilježavanja dana manjeg bh. entiteta. Učenicima i studentima, koje tim povodom primi, Dodik saopći kako je cilj politike aktualne vlasti jačanje autonomije ovog dijela države, a to bi trebalo poslužiti kao polazna točka na putu njezine pune samostalnosti. I ne samo to. Tom procesu doprinijeti mogu i oni sami – tako što će uvijek isticati kako su iz Republike Srpske, a da BiH, pri tome, ne moraju ni spominjati.

A da se s učenicima i studentima i nije šalio, novi vožd je potvrdio i u obraćanju uzvanicima na središnjem prijemu. Republika Srpska je, veli, „bila i ostala izraz volje srpskog naroda“ s ovu stranu Drine – Bošnjaka i Hvata, bez obzira što u entitetskom ustavu piše, kao da Bog nije ni dao. Obveza je, sukladno tome, srpskih političara da istrajavaju na njezinoj autonomiji kao početnoj točci samostalnosti u budućim vremenima – i kako bi granica na Drini jednom za svagda bila pobrisana. A ta obveza, objašnjava Dodik nekoliko dana kasnije, podrazumijeva i negiranje institucijama BiH prava na promjene državnog ustava. Jer, tobož’, one ni nisu u nadležnosti državnoga nego isključivo parlamenata dvaju entiteta.

Istina je, doduše, da Dodik ne bi bio tako glasan da nema vjetar u leđa s istočne strane Drine. Na to ovih dana, među inima, upozori i ugledni crnogorski književnik Jevrem Brković. Svakodnevno zaklinjanje Beograda, pojašnjava on, da neće okrenuti leđa Republici Srpskoj – umjesto da joj dade do znanja da je njezina budućnost u BiH, i da joj je glavni grad Sarajevo a ne Beograd – nije ništa drugo do produžavanje najcrnjih tendencija koje su opstale iza Radovana Karadžića.

Beograd se, dakle, ne može osloboditi odgovornosti za nastavak velikosrpskog balahanja u BiH. Ali, treba biti pošten – grijeh za to nije samo na njemu. Odgovornosti se, hoću reći, za revitalizaciju velikosrpskih ideja u ovoj zemlji osloboditi ne mogu ni drugi. U vezi s tim, uostalom, imam i jedno osobno iskustvo. Prije dvanaest godina se, naime, s još dvojicom članova Upravnog odbora Helsinškoga komiteta, ogradih od stavova koje u vezi s Alžirskom grupom, a u ime toga tijela, iznese tadašnji – nažalost, i današnji – predsjednik ove nevladine organizacije. I zbog toga, kao i zbog potpore njihovu izručenju SAD, samo što me na križ ne pribiše. Jer, moja potpora je, eto, potpora ataku na ljudska prava „sirotih“ Alžiraca, usto prijatelja BiH – koji ovdje dođoše, spremni da za njezinu slobodu i vlastite živote daju.

Vjerovao sam da je ta priča definitivno okončana – i da se, umjesto raspravama o Alžirskoj grupi, posvetiti mogu drugim društvenim problemima ove zemlje. No, nije. Ovih me dana, oni isti s kojima sam zbog Alžiraca „rat“ vodio i prije dvanaest godina, ponovo prozivaju. Stidim li se, pitaju me, zbog onoga što „sirotim prijateljima“ iz arapskog svijeta učinih tada. Pa, pošto me javno pitaju, evo da im javno i odgovorim. Ne, ne stidim se. Sasvim suprotno, na ono što učinih tada ponosan sam i sada. Vi ste, naime, i tada i danas vjerovali da su, oni koji su u ime ideologije Miloševića i Tuđmana ubijali po BiH, agresori i ubojice – ali i da su ratnici iz arapskog svijeta, koji to ovdje također činiše, i prijatelji i osloboditelji. Za razliku od vas, međutim, ja sam vam te iste doživljavao nešto drugačije – teroristima i ubojicama koji su zbog interesa jedne ekstremne religijske ideologije spremni pobiti pola svijeta – pa i sve Bošnjake ove zemlje nisu li vjerni načelima „svetog rata“.

I ne samo to. Kojom srećom, naime, da je sličan mojem bio odnos i ukupnoga bh. društva. Nažalost, nije. Iz islamističkih krugova ove zemlje, sasvim suprotno, te džihadističke bjelosvjetske protuhe, i to pod krinkom obrane ljudskih i građanskih prava – pri čemu je u svemu tome značajnu ulogu imala i sarajevska družina koja se lažno predstavljaše čak i Helsinškim komitetom – tada dobiše snažnu potporu. A da nisu, štošta bi drugačiji predznak imalo i svih dvanaest godina nakon toga. Ovako, imamo što imamo. Umjesto da se ova zemlja oslobodi najezde Alžiraca, Saudijaca, Afganistanaca i inih, danas ubire plodove koje sama zasija. I dalje joj muke stvaraju ti isti – uvezeni, u međuvremenu i namnoženi „sveti ratnici“. Uz dodatak, dakako – danas to ne čine samo oni. Zahvaljujući njima, naime, dio bh. stvarnosti su već i domaći „ratnici na Allahovu putu“ – pa i sve učestalije vijesti kako život za Al'laha ostavljaju širom svijeta, na sirijskim i inim stratištima.

Zahvaljujući njima, potom, ali i sve dominantnijim domaćim islamistima,  bh. stvarnost danas su i džamije ispunjene molitvama za turskog premijera. Zašto? Da bi se iskazala potpora bratu islamisti u njegovom sukobu s proevropskim dijelom turskog društva – i da bi se javno poručilo kako je muslimanima, i ovdje i drugdje, potrebna jaka, islamskim vrijednostima zadojena Turska.

Dio bh. stvarnosti je, na koncu, i frontalan otpor odluci jednog od ministara sarajevskih kantonalnih vlasti da osnovcima i srednjoškolcima uvede neradne dane za sve karakteristične vjerske blagdane – za božiće, uskrse i vaskrse podjednako kao i za bajrame. Bože dragi da je takvih odluka i puno više. Misle li, međutim, i svi ostali tako? Definitivno, ne – oni koji se hvale svojom toleralncijom i uvažavanjem drugog i drugačijeg posebice. Jer, da jesu, ministru bi se aplaudiralo, a sarajevsko iskustvo „guralo“ kao model za cijelu zemlju. Umjesto toga, međutim, dogodilo se upravo suprotno – da je siroti ministar, ni kriv ni dužan, dočekan gotovo pa na nož. Netko će reći kako i nisam u pravu. I kako je ministar dobio i potporu. Točno. Ali od islamističke topovske paljbe ona se gotovo i nije čula. A morala je biti barem isto glasna.

S takvom se „pameću“, da zaključim, ne može graditi ova zemlja. Na nju je, istina, moguće upecati dio, ali ne i sve. Potpuno suprotno. Nekima ona dođe k'o „kec na deset“ – hrvatskim i srpskim nacionalističkim filozofijama posebice. A, i one su, bilo nam krivo ili pravo, dio bh. stvarnosti. Što, opet, znači da i bez njihova pristanka nema „mirne Bosne“. Dapače. S tom se pameću, hoću reći, može postići samo suprotno – da je BiH i sve nemirnija i sve nesigurnija, u konačnici i sve manje izgledna. Druga je stvar što sam ja nepopravljivi optimista – i što i danas, usprkos svemu, vjerujem da svakom radikalizmu, pa i takvoj „pameti“, jednom mora doći kraj. I jedino to mi daje snage da istrajem – usprkos svim mogućim nacionalšovinistima, ali i „borcima“ za ljudska prava poput onih koji mi najnovija pitanja uputiše.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close