Slavenka Drakulić: Pasji život u BiH

Stravična sudbina pasa u Bosni i Hercegovini, dokumentirana u filmu ‘Kinofil’, nažalost ispada i primjerena metafora za politiku: država koja ne funkcionira na nivou pasa, ne funkcionira ni na nivou ljudi. Zašto? Zato što stvara okolnosti u kojima nehumanost postaje ne samo nekažnjeno, nego i uobičajeno ponašanje

Piše: Slavenka Drakulić,T-portal

Nedavno je vlasnica jednog privatnog skloništa za nezbrinute pse u Zagrebu – navodno iz očaja – otrovala četrdeset i tri napuštena psa. Slučaj je odmah procesuiran i možemo pretpostaviti da će kazna biti primjerena i provedena prema Zakonu o zaštiti životinja. No unatoč povećoj količini nezbrinutih životinja i punim azilima te skloništima za nezbrinute životinje u Hrvatskoj, situacija u susjednoj Bosni i Hercegovini je upravo katastrofalna, kako svjedoči dugometražni dokumentarni film Kinofil Damira Janečeka, prikazan 2010. na Sarajevo film festivalu i Motovunskom filmskom festivalu, a ovih dana kruži društvenim mrežama ponovno pokušavajući skrenuti pažnju javnosti na nezbrinute pse u Bosni i Hercegovini kojima, prema novom zakonu o kojem će se glasati krajem siječnja, prijeti brza i sigurna smrt.

Tko je zamračio novac?

Možda treba početi od 2009. kada je BiH dobila jedan od najnaprednijih zakona, koji je obvezao lokalne vlasti da izgrade posebna skloništa za napuštene životinje, a problem njihova razmnožavanja riješe sterilizacijom. Općine su dobile godinu dana vremena da se sredstva za eutanaziju životinja preusmjere na gradnju azila i kastracije. Međutim, to se nije dogodilo. Dapače, u filmu se navodi da je tadašnji gradonačelnik Sarajeva dr. Muhidin Hamamđić, inače socijaldemokrat i veterinar po struci, odbio gradnju besplatnog skloništa, tako da Sarajevo trenutačno ima samo jedno sklonište s kapacitetom za 500 pasa. U njega psi dospijevaju tako što ih hvata privatna, za to plaćena služba. Pritom treba dodati da je EU za sterilizaciju dala oko pola milijuna eura, ali novac je netragom nestao! Unatoč tome što se autor odrekao svih prava te film besplatno ustupio na prikazivanje kako bi ga ljudi mogli pogledati upravo prije izglasavanja prijedloga izmjene zakona o dobrobiti životinja, film Damira Janečeka nikada nije prikazan na javnoj televiziji u BiH. Režiser je nakon višestrukih ozbiljnih prijetnji bio prisiljen odseliti se iz Sarajeva, baš kao i osnivač SOS organizacije protiv okrutnosti prema životinjama, narator Velja Ivanišević, i njegova supruga Silva, aktivisti iz filma.

Psi bitniji od politike

Veleposlanik Velike Britanije Nigel Casey je u Sarajevu prošlog listopada, na susretu upriličenom u povodu dolaska nevladine organizacije Dogs Trust, koja je u Velikoj Britaniji, ali i zemljama poput Rumunjske pomagala riješiti problem zbrinjavanja napuštenih pasa, izjavio da su ‘psi bitniji od politike’. Veleposlanik je u pravu kad naglašava važnost odnosa prema tom problemu u BIH. Ne radi se samo o javnoj higijeni, nego i o moralu i poštovanju zakonskih odredbi, a bogme i o politici. U pravno uređenim zemljama taj problem reguliran je zakonima, koji štite od okrutnosti i uspostavljaju humani odnos prema svima koji su slabiji, pa makar to bile i životinje. Međutim, što kad tog humanog odnosa nema? Štoviše, kad ubijanje i mučenje životinja, kako pokazuje Kinofi, poprima zabrinjavajuće razmjere? Je li samo u pitanju nepoštovanje dobrog zakona ili nešto više? I što će biti kada se taj zakon promijeni?Nezbrinuti psi stvarno mogu postati problem, ali ne i nerješiv. Jer slobodno možemo reći da najveći problem nisu psi nego – ljudi.

Neki će se možda prisjetiti filma iz 2010. s YouTubea na kojem djevojka iz Bugojna, u medijima nazvana Crvenkapicom, baca štence u vodu smijući se u kameru i govoreći ‘buć!’. Tih 44 sekunde nevjerojatne okrutnosti obišlo je svijet, no unatoč svemu djevojka uopće nije kažnjena, iako po sadašnjem zakonu još uvijek postoji mogućnost kazne od 5 do 15.000 eura ili pak do šest mjeseci zatvora. Ne samo da nije kažnjena, čak nije bila ni prijavljena za mučenje i ubojstvo štenaca! Moguće je da nije bila svjesna toga da radi nešto loše, ali ni pravna država nije reagirala na njezin zločin. Upravo je ta činjenica skandalozna jer govori ne toliko o djevojci, koliko o njezinoj obitelji, sredini, školi, društvu u cjelini koje je nije naučilo humanosti prema slabijem. Za ilustraciju, majka ju je branila riječima da bi i sama pobila sve pse u Bugojnu, samo da ima pušku. Kakvi su to ljudi koji muče životinje? I kakvo su to društvo i država koji krivcima dopuštaju da prolaze nekažnjeno, a ljudi koji svjedoče o kriminalu bivaju prisiljeni otići iz zemlje? To se mora pitati svaki čovjek nakon gledanja filma.

O ljudima i o psima

Sudbina pasa ne može se odvojiti od sudbine ljudi. U zemlji u kojoj je rat završio prije nepunih dvadeset godina, sjećanja su svježa, a iskustvo da je ljudski život ništavan itekako prisutno. Pa ako je ljudski život ništavan, onda pasji ne vrijedi ništa – nameće se zaključak. No to ipak ne objašnjava do kraja mučenje, okrutnost, nemilosrdnost, ukratko: manjak humanosti a višak nasilja. Niti objašnjava zašto je društvo ogrezlo u brutalnosti s jedne i apatiji s druge strane. Siromaštvo, dramatično socijalno raslojavanje i osjećaj opće nemoći i bezizlaznosti sigurno doprinose barbarizaciji bilo koje sredine, no opet ostajemo bez odgovora na pitanje: čemu mučenje? Je li riječ, kao i kod ‘Crvenkapice’, o odsustvu svijesti da se uopće radi o mučenju? Teško, jer psi i te kako izražavaju svoje osjećaje i samo bešćutna osoba može podnijeti njihove urlike boli, kako u filmu, tako i u životu. Pravo pitanje glasi: zašto je toliko ljudi postalo bezosjećajno? Bezosjećajno do razmjera koji bi se mogli nazvati patološkim. Čini se da odgovor nije samo u domeni psihologije, nego u tome što se u tim ljudima uopće ne prepoznaje krivce, a kamoli da ih se kazni. Krivica bez posljedica, koja ima neku vrstu racionalnog opravdanja (‘pasa je previše, opasni su’) te podsvjesne razloge (iskaljivanje nezadovoljstva i frustracije na slabijem od sebe) opasna je jer predstavlja neku vrstu društvene zaraze neosjetljivošću, dakle nehumanošću. Apsolutno najgore što se može dogoditi žrtvi jest da i sama postane zločinac; to znači definitivnu pobjedu predrasude da su i zločinac i žrtva ustvari jednaki. Film ‘Kinofil’ je važan zato što ocrtava društvenu situaciju u kojoj dolazi do masovnog mučenja i ubojstava životinja. Gledatelju je jasno da nije problem u napuštenim životinjama, nego u izigravanju zakona, vladavini korupcije, odnosno u nefunkcioniranju pravne države koja tu okrutnost omogućuje.

 

Ispada da je sudbina pasa idealna metafora za državu BIH: država koja ne funkcionira na nivou pasa, ne funkcionira ni na nivou ljudi jer stvara okolnosti u kojima nehumanost, koju država ne kažnjava, postaje ne samo nekažnjeno, nego i uobičajeno ponašanje. Naime, odnos prema psima na simboličnoj razini je izraz odnosa prema svima onima koji su nemoćni, slabi, koji se ne mogu braniti, koji su manjina, nemaju pravo glasa, koji su drugačiji… A upravo je odnos prema takvima mjerilo civiliziranosti svakog društva.

Predvidljiva reakcija ljudi koji preziru takvu ‘pretjeranu’ brigu za životinje. Oni će reći da je državi zadatak da se prvenstveno brine za svoje građane, a ne za životinje, da oni ne žive u nesigurnosti, siromaštvu, gladi, nehigijeni – to jest da ne žive pasji život. To ne stoji iz jednostavnog razloga što jedna briga ne isključuje drugu.

Pas je prva pripitomljena životinja, i suživot s ljudima traje im već i 20 do 30 tisuća godina. I tako, dok se u EU sve više primjenjuje NO KILL metoda, na snazi u mnogim državama, gdje se psima u azilima i skloništima za nezbrinute životinje jamči život, u našem će susjedstvu, bude li zakon izglasan, nastaviti ubijati najboljeg čovjekova prijatelja.

Vratimo se riječima britanskog veleposlanika Nigela Caseyja, naime, da su psi važniji od politike. Nažalost, kao i u svim ostalim stvarima, rješenje tog posve rješivog problema velikog broja pasa lutalica jest upravo – u politici.

tacno.net