Kolumne

Politički klaunovi postjugoslavenskih državica

Ovo troje klaunova samo su ogledni primjeri igrača političkih predstava u malim južnoslavenskim državicama

Da se kojim slučajem politička krema malih državica nastalih raspadom bivše Jugoslavije preseli na daske nekog kazališta ili emigrira u Los Angeles pa se zaposli u nekom od brojnih filmskih studija u Hollywoodu, ni trunke ne sumnjam da bi uskoro postali zvijezde svoga zanata. Pa ovdje već desecima godina uspješno svakodnevno izvode glumačke performanse predstavljanja sebe velikim patriotama, političarima i državnicima, glume zabrinutost za nacionalne interese, za običnog građanina, za razvoj i napredak na putu u europske i ine integracije, tako žestoko brane svoja uvjerenja pa nakon konvertiranja u oprečni politički blok koji nudi veći broj članstava u upravnim odborima ponovo brane svoja poimanja društveno-političkog života koja su u potpunoj suprotnosti s njima samima kakvi su bili jučer. Idu na tajne turističke i zdravstvene posjete dalekim zemljama govoreći kako obavljaju važne razgovore vezane za vanjsku politiku državice, u par sekundi susreta s nekim stranim zvaničnikom dogovore cjelokupnu međudržavnu suradnju ili jednostavno otiđu negdje i sramote se svojim izjavama a da se toga i ne stide. Ponekad imam osjećaj da su oni svjesni šala koje rade na račun svojih sugrađana, da su zapravo oni sami i režiseri i scenaristi i glumci u komadima koji su komedije za oko neutralnog posmatrača, ali tragedije za narode koji toga nisu ni svjesni, nego već trideset godina plješću na račun fatalnih šala o njima samima. Evo, pogledajmo samo kroz par oglednih primjera svu bijedu naše političke scene. Scene koja narodu očito prija jer u jednom sveopćem društvenom rasulu u kojem se nalazimo većini naroda nipošto neće krcnuti u mozgu da su za to odgovorni naši političari. Gdje tu može biti naša odgovornost pored njihovih političara i debelog spiska teorija zavjera raznih centara moći.

 

Ivica Dačić u Buenos Airesu kao Alisa u zemlji čudesa

Nije poznato da li je trenutni prvi potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Srbije bio poprilično pijan ili je možda oprobavao svoje zavodničke kvalitete s obzirom da se nalazio u društvu nekoliko argentinskih državnih činovnica, ali ono što je govorio za svoga službenog posjeta Buenos Airesu kada je primio i titulu Počasnog gosta Grada 2014. godine na konferenciji za medije pokazuje prije svega ministrov deficit intelekta, govorničkih sposobnosti, odgovornosti i obzirnosti. Pa tako Dačić govori kako je finale Svjetskog prvenstva između Njemačke i Argentine gledao u društvu njemačkog i argentinskog ambasadora, ali da je navijao za Argentinu te uz dodirivanje njene ruke svojoj sugovornici konstatira da im ipak nije puno pomogao. Onda kao nastavak ide: „Ali da vam kažem: Maradona, Messi, Che Guevara u prošlosti, veliki književnici, Evita Peron,… ali to je sve historija.“ Govori i o svojim simpatijama prema Argentini i Buenos Airesu čija „se ljepota sastoji i u arhitekturi i u [pazite sad, op.a.] sličnom mentalitetu koji imamo između naša dva naroda.“ Dačić je i dalje pun hvalospjeva: „Pogled na ovu veliku i magičnu reku, izvanredno ukusna hrana, tango, dobar provod, dobra zabava, dobro vino, lepe žene,… Kao da pričam o Beogradu. I zato ja mislim da Buenos Aires i Beograd treba da se bratime, odnosno kako se to kaže, posestrime.“ Dačić u stilu Stjepana iz humoristične serije Lud, zbunjen, normalan koji, kada se pohvalio da zna govoriti talijanski, počinje razvlačiti imena talijanskih nogometaša. I sve to prate povremeni izrazi čuđenja na licu Dačićeve sugovornice koja kao da se pita tko nam posla ovakvog pilota ovdje.

Kolindini sastanci

Teško je više i pobrojati sve gafove koje je napravila predsjednica Republike Hrvatske. Već su pomalo u zaborav otišle njene izjave kako će od Hrvatske napraviti Švicarsku, o orjunašima kao neprijateljima Hrvatske nakon navijačkih nereda na Europskom prvenstvu u Francuskoj, zatim o Kanadi kao zemlji koja je bez obzira na nedostatak (!?) prirodnih resursa stvorila uvjete za napredak, pa sve do posljednjih provala ove očito ne baš tako nadarene studentice političkih znanosti u Zagrebu. Neki dan vidim vijest da će se kao državna tajna tretirati Kolindin siječanjski posjet SAD-u. Da, onaj posjet u kojem se Bijela kuća doslovno ogradila od Kolinde pa se ova za potrebe intervjua za sve više prohadezeovski HRT nasnimavala i naslikavala ispred ograde oko Bijele kuće. Ne bi u tome bio nikakav problem da gospođa Kolinda u privatni posjet u SAD nije išla na teret budžeta građana Republike Hrvatske, i to nenajavljeno, tako da se gotovo tjedan dana u Hrvatskoj nije znalo gdje je zaglavila predsjednica; kada su mediji o tome počeli sve više šuškati, ona ispred Bijele kuće dadne intervju u kojem kaže kako se zapravo radi o putovanju u SAD i nizu susreta s jako važnim osobama. Budući da nigdje nisu postojali dokazi tih susreta, osim s konzervativnim senatorom Marcom Rubiom, na upit novinarke da li može otkriti imena nekih od osoba s kojima se susrela, ona odgovara: „Pa, naravno. Niz članova kongresa. Niz članova kongresa u smislu administracije koja je republikanska, ali isto tako i demokratska.“ Dakle, sasvim konkretna imena. U zadnje vrijeme se u nekim medijima govorilo kako je predsjednica zapravo u SAD išla radi liposukcije budući da se s turneje oko ograde Bijele kuće vratila vidno vitkijeg struka. Bilo kako bilo, pečat državne tajne vjerojatno će zapečatiti moguća saznanja o pravim razlozima putovanja.

A što tek reći za njen poznati blam na münchenskom susretu s novim američkim potpredsjenikom Mikeom Penceom. Dakle, o susretu koji je trajao cijelih osam sekundi (sve je zabilježeno kamerama) i koji me podsjeća na ulično tinejdžersko uzimanje autograma ili naslikavanje sa sportskom ili glazbenom zvijezdom kako bi se moglo pohvaliti na društvenim mrežama, Kolinda je napisala: “Gospodin Pence i ja sastali smo se kratko, izmijenili nekoliko rečenica, ali vrlo srdačnih i konstruktivnih rečenica. Dogovorili smo se o daljnjoj suradnji.“ Neistine o pregovaranjima i dogovaranjima se gospođi Kolindi osladile, možda se čak i sama uvjerila u njih, pa nekoliko sati kasnije novinarima dodaje: „Razgovarali smo o daljnjem partnerstvu Hrvatske i Sjedinjenih Država, i zapravo me vrlo ugodno iznenadio njegov vrlo otvoren i srdačan stav. Svakako ćemo nastaviti razgovore.“ Nikakav problem gospođi Kolindi ne predstavlja što su taj povijesni susret od osam sekundi snimile brojne kamere. A i te kamere, i njih su vjerojatno neki orjunaši postavili da bi je diskreditirali – čudim se kako i to predsjednici nije palo na um.

Aleksandar Martinović – konvertit naprednog kova

„Je li ovaj mali miš, koji se smeje i kezi, je li ovo Vuk Jeremić zajedno sa Javierom Solanom? U bratskom i drugarskom zagrljaju!“, pita nedavno novinare istaknuti član i šef poslaničke grupe Vučićeva SNS-a. Tada mu jedna novinarka sugerira da Jeremiću zamijera ono što radi i predsjednik njegove stranke, a Aleksa spremno dočekuje: „Postoji li ijedna fotografija na kojoj se Aleksandar Vučić zadovoljno smeje kada razgovara sa bilo kojim NATO zvaničnikom?“ Međutim, jednostavna Google pretraga nalazi niz slika od uha do uha onako s poprilično napučenim usnama nasmijanog Vučića s brojnim NATO zvaničničnicima, pa i onima iz perioda bombardiranja Srbije. Ne bi ovo ni bio toliko žalostan pokušaj diskreditacije političkog protivnika i obrane vlastitog vođe ako se nema na umu da je isti ovaj Aleksandar Martinović 2012. godine govorio sljedeće: „Srpska radikalna stranka nije uništena iako su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić po nalogu Borisa Tadića, po nalogu SAD-a i EU-a 2008. godine imali namjeru da je unište. Mi smo ostali verni našoj osnovnoj ideji o ujedinjenju srpskog naroda u jedinstvenu srpsku državu, za razliku od njih dvojice koji su izdali nacionalnu ideju, koji su zagovornici Europske unije i koji bi sutra, ako ne daj Bože dođu na vlast, vodili goru politiku nego što je danas vodi Boris Tadić, a to je prodaja nacionalnih intersa, to je rasparčavanje države Srbije, to je komadanje Srbije na centralnu Srbiju i na Vojvodinu…“ Dakle, kao što se može zaključiti, radi se o jednom uistinu komičnom konvertitu iz Šešeljevih radikala u Vučićeve lažne naprednjake. Pitam se da li su ovakvi likovi svjesni da je tehnologija danas uznapredovala i da danas, za razliku od vremena prije pola stoljeća i unatrag, sve ostaje zabilježeno i svima javno dostupno putem raznih medija, pa tako i njihove izjave od prije par godina i njihovi snimci povijesnih susreta sa stranim zvaničnicima. Vječita enigma će mi ostati kako je biti u koži jednog konvertita kada gleda neki svoj nastup prije konverzije u gorljivog zastupnika druge političke opcije.

Ovo troje navedenih klaunova samo su ogledni primjeri igrača političkih predstava u malim južnoslavenskim državicama. Ima tu i nekih koji se osmjele pobijati neke davno znanstveno utvrđene teorije kao što je teorija evolucije, ima ih koji obećaju zapošljavanje sto tisuća ljudi u jednom mandatu pa se toliki broj ljudi i zaposli, ali u Njemačkoj, ima ih koji kažu kako bi narod u BiH mogao dobro živjeti da ne troši puno na alkohol i slične nepotrebne stvari i čitava bulumenta sličnih, ali je ovo troje dovoljno za ilustraciju klasičnih osobina ovdašnjih političara: nestručnost, neodgovornost, bahatost, konvertitstvo, laž, obmane,… O kriminalu i korupciji nema više smisla ni pisati; to dvoje je u nas općeprihvaćena pojava. I u svemu tome narod ne vidi nikakvog razloga da se pokrene, da na smetljište povijesti baci i njih i njihove politike, nego se još dodatno uzbuđuje fabriciranim političkim igrarijama dizanja međunacionalnih tenzija. Do kada tako, ne znam.

(Mato Šarčević, Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close