Piše: A. Vrabac
Posljednjih dana javnost je ostala šokirana informacijom da je majka jednog učenika iz sarajevske osnovne škola ‘Saburina’ pretukla 9-godišnjeg učenika. Ovu informaciju javno je objavio član porodice pretučenog dječaka, a žena koja je izvršila nasilje nad djetetom tereti se za nasilničko ponašanje.
Otkako se dogodilo masovno ubistvo u osnovnoj školi u Beogradu, uslijedio je niz nimalo ohrabrujućih vijesti o problemima u obrazovanju i u BiH.
Slučaj s početka priče nažalost nije jedini. Još uvijek se sjećamo i priče da je roditelj jednog učenika bio nasilan prema drugom učeniku u krugu škole u centru Sarajeva. Postoje brojni slučajevi vršnjačkog nasilja, a roditelji su nemoćni da zaštite svoju djecu. No, dodatni je problem kada roditelji uzimaju pravdu u svoje ruke. Međutim, roditeljima je to nekada jedina opcija jer zbog nerazumijevanja uprave škole, školskog pedagoga, ali i i nastavnika koji su u nekim slučajevima zlostavljači, a upozoravani su na probleme koje su ignorisali. U nekim slučajevima kada potpuno zakaže školski sistem, roditelji se odlučuju na ispisivanje djece iz škole i prebacivanje u drugu školu. Sve su to traumatična iskustva i za djecu i za roditelje. O nekim od ovih slučajeva, prema informacijama Patrije, upoznato je i Ministarstvo obrazovanja i odgoja na čijem je čelu Naida Hota-Muminović. Reforma obrazovanja na koju se ministrica tako često poziva nikada neće biti uspješna ako se djeci obezbijedi moderna tehnologija, nastava sve više digitalizuje, a suočavaju se sa psihičkim i fizičkim zlostavljanjem u školama kako od strane učenika tako i nastavnika.
Ministarstvo obrazovanja je 5. maja objavilo preporuke školama odnosno direktorima ali i roditeljima o postupanju s djecom. Između ostalog Ministarstvo je pozvalo na smirenost i roditelje i prosvjetne radnike te da ne šire paniku.
S obzirom da je BiH izrazito traumatično društvo koje se nikada nije u potpunosti oporavilo od ratnih dejstava, te da svaki događaj kao što je ovaj u našem najbližem okruženju može izazvati neželjene događaje, Ministarstvo je ono koje bi moralo imati veću ulogu i koordinisati aktivnosti sa školama i roditeljima.
Odgovornost ne može i ne smije biti prebačena isključivo na osnovne i srednje škole, odnosno direktore i roditelje.
Tako je Ministarstvo na škole prebacilo obavezu organiziranja roditeljskih sastanaka na kojima će se sa roditeljima komunicirati o sigurnosti djece/učenika u školi i porodici i razgovarati o značaju roditeljskih kompetencija u ostvarenju najboljeg interesa učenika, s ciljem skretanja pažnje na značaj mentalnog zdravlja.
„Direktorima je sugerisano da ohrabre roditelje da svaku teškoću djeteta ili saznanje o nasilju ili nekom neprihvatljivom ponašanju djeteta shvate ozbiljno i informišu stručnu službu škole. Roditeljima je važno skrenuti pažnju da se osvrnu na načine na koje njihova djeca koriste slobodno vrijeme, da roditelji prate kojim sadržajima su djeca izložena na internetu. Djecu treba saslušati, biti smiren i širiti osjećaj empatije/suosjećanja, razgovarati sa djecom brižno i podržavajuće.
Nadalje, Ministarstvo je pozvalo stručne saradnike pedagoge, psihologe i socijalne radnike osnovnih i srednjih škola da u saradnji sa nastavnicima u što kraćem roku organizuju časove Odjeljenskih zajednica na kojima će se sa učenicima prikladno uzrastu razgovarati o izrazito stresnom događaju koji se desio u susjednoj zemlji, ali koji može ostaviti posljedice na mentalno zdravlje naših učenika“, navodi se u preporukama Ministarstva.
Iz Ministarstva poručuju da škole moraju biti mjesta učenja, druženja, rasta i napretka, te biti sigurne zone za učenike.
Više je primjera u kojima su učenici napadnuti u školskim prostorijama, a o tome nisu smjeli nikoga obavijestiti. Djeca se zatvaraju u sebe, počnu izbjegavati odlazak u školu kako se ne bi suočili sa strahom ili eventualno novom situacijom sve dok nažalost se odluče na neki drugi korak koji se možda mogao na vrijeme spriječiti.
U preporukama Ministarstva nigdje se ne navodi da će naprimjer nastavnici proći određenu edukaciju kako se postaviti prema djeci nakon ovakvih situacija. Jedan pedagog na nekoliko stotina djece nije dovoljan. Također, Ministarstvo mora biti svjesno, a ima i određeni broj prijava roditelja, da nastavnici koji su u najbližem dodiru s djecom nekada moraju proći određene provjere. I nastavnički posao je stresan. Pred nastavnike je stavljeno puno obaveza, usvojeni zakoni previše su opteretili nastavnike pretvarajući ih u administrativne radnike. Nekada smo u školama nastavnike u svakom trenutku mogli nešto pitati ili ih sresti na školskom hodniku, danas je takva interakcija svedena na minimum. Škole sa takvim rigoroznim pravilima nisu ambijent u kojem se djeca osjećaju zaštićeno i sigurno. A to sigurno nije krivica ni djece, ni roditelja ni nastavnika. Ministarstvo i ministrice, šta mislite do koga je?
Patria
