Šta smo naučili u posljednjih osam mjeseci? To da je sve važnije od obrazovanja
Nerado koristim priliku da citiram riječi Bogića Bogićevića, jer on nije fokus ovog teksta, ali je na dodjeli zlatne plakete koju mu je uručila Dječija ambasada “Međaši” izrekao sljedeće: “Odnos prema djeci govori o karakteru jednog društva”.
Nije u pitanju nikakav romanticizam, već duboka mudrost koja doista oslikava kakvo je bosanskohercegovačko društvo. Zar i prema djeci? Uvijek njih zaboravljamo, čak i kada o obrazovanju govorimo, čak i kada o djeci govorimo! To su djeca sa imenom i prezimenom, i moja i vaša. Doduše sve ih je manje u Bosni i Hercegovini. Obrazovanje nije ministarstvo, sindikat, vijeće roditelja, NVO ili papir ili non-paper o obrazovanju. Obrazovanje je dijete. Karakter nam je nikakav.
Ovo je godina spoznaja, naknadne pameti i ad hoc odluka. Prije osam mjeseci, na Prometeju osvanuo je tekst Školati ili ne?, kojeg sam pisao izrevoltiran hvalospjevima o tome kako smo uspjeli “preživjeti” jedan određeni period, pa smo onako sretni počeli da se zahvaljujemo svima, uzdizali nastavnike na nivo herojstva, pravdali “online” nastavu na sve moguće načine i već okretali pogled ka svijetloj i boljoj budućnosti, potpuno uvjereni da ćemo se vratiti u onu “tradicionalnu” školu gdje već nema nikakvih problema.
Osam mjeseci kasnije, zajedno sa Zajednicom inovativnih nastavnika, formalnim autsajderom u obrazovnom svijetu sa snažanim alternativnim korpusom znanja i vrijednosti, razgovarali smo sa hiljadama nastavnika, uradili istraživanja o procjeni online nastave, iako nas nije niko ni pitao, ponudili mnoštvo materijala nastavnicima na svim nivoima odgoja i obrazovanja, razgovarali sa desetinama stručnjaka, psihologa, pedagoga. Istinski smo se trudili da ponudimo alternative pristupe i moduse u nadi da će se o istinski i iskonski važnoj kvaliteti, voditi dijalog. Do važnog dijaloga o kvaliteti, barem na nekom širem društvenom nivou, nije došlo.
Biti izrevolitran stanjem u obrazovnim sistemima BiH nije teško, no danas, nakon što je ogoljen sav besmisao istog, biva posebno teško, kada svo nezadovoljstvo birokratskom inercijom, indolentnošću obrazovnih autoriteta, kakofonijom neargumentovanih stavova sa svih strana, ili kraćom frazom “nebrigom o djeci”, kulminira raspravom o povratku u mistični “kombinovani model nastave”.
Šta smo naučili? Naučili smo da je sve važnije od obrazovanja, jer da nije – već bismo ljetni raspust, koji je daleko iza nas, iskoristili da skupimo redove, okupimo sve misleće glave u obrazovanju i počnemo razgovarati o tome: kako osigurati kvalitet u različitim vidovima izvođenja nastave, kako mjeriti rezultate u obrazovanju, kako pružiti socio-emocionalnu podršku djeci, roditeljima i nastavnicima, kako kreativno intervenirati u postojećim nastavnim planovima i programima, kako se pripremiti za različite scenarije zbog epidemiološke situacije, kako uvezati sve aktere poput prevoznika, centara za socijalni rad i svih drugih koji mogu omogućiti lagodan povratak djece u škole, kako uključiti roditelje, djecu i širu društvenu zajednicu u razgovore o obrazovanju sutra, kako iskoristiti momentum i početi promišljati o tome kakvo obrazovanje želimo, jer ni ono “staro” a ni “novo” dokazano nije dobro!?
Naučili smo i da egzaktni podaci istraživanja i evaluacija služe samo kao poptuno nebitne statistike ali smo isto tako vješti da racionaliziramo epohalno loše rezultate u obrazovanju. Ne izmišljam, već navodim neke od primjera: “…jedan od predstavnika obrazovnih autorita nadobudno, na prezentaciji rezultata PISA-e govori kako smo to sve znali; dobar dio predstavnika obrazovnih autoriteta nije se pojavio niti na jednom od sastanaka, prezentacija ili potencijalnih aktivnosti organizovanih od strane APOSO-a, ili drugih aktera poput stručnih nevladinih organizacija i slično; RS odbija daljnje učešće u PISA istraživanju, tražeći izolirane rezultate za RS, ili u prevodu, ništa država…”. Nemam namjeru elaborirati, ali količina nadobudnosti i opšte nezainteresovanosti za svoj posao dovodi nas do toga da će vaša djeca, da baš vaša, sutra biti dio nezahvalne statistike, koja kaže da je gotovo svako drugo dijete u BiH funkcionalno nepismeno. Sretno! Vjerovatno ovaj tekst, bez pomoći, neće razumjeti!
Naučili smo da nema nikakve strukturalne veze u obrazovanju, niti horizontalne niti vertikalne. Neprijatelji, mržnja i netrpeljivost postoje na sve strane. Da raspetljamo ovu logičku igrariju. Roditelji imaju problem sa nastavnicima, nastavnici sa direktorima i Ministarstvima/Zavodima, direktori sa Ministarstvima/Zavodima, djeca sa nastavnicima, sindikati sa Ministarstvima/Zavodima, nastavnici sa sindikatima, društvo sa školama, profesija sa nadriprofesionalcima, profesionalci sa Ministarstvima i nastavite dalje dokle vas imaginacija služi. Dakle, ne postoje veze niti horizontalno niti vertikalno. U opštem neprijateljstvu i netrpeljivosti postoje ključne riječi a to su: komoditet, privilegije, kvalitet, odgovornost, politika, politikanstvo te opšta nezainteresovanost na nivou divljenja. Iz takvog crnila ne rađa se ništa dobro.
Naučili smo da nas kao društvo obrazovanje boli kada nam dira u svakodnevne rutine, sve do tada nas ne interesuje. Već dvije godine nismo pomenuli teške torbe i to je odličan napredak za nas! Prvi put čujemo za Vijeća roditelja, a onda nam i to smeta jer oni bi se uplitali u struku. Da nam je obrazovanje vrijednost i važno, sve bi stalo a škole bi radile. Vrlo jednostavno. Pitanje povratka u škole je pitanje budućnosti. No, ja nisam sretan ni sa povratkom u škole, jer u postojećem poretku to znači da su roditelji sad mirni, mogu komotno poslati svoju djecu u školu i da ne misle, jer tamo nekim čarobnim štapićem, kad se ide u školu, sve je kako treba. I kvalitet odgoja i kvalitet obrazovanja.
Naučili smo da “akademija” ima vrlo selektivan interes prema douniverzitetskom obrazovanju. Mala struja, predvođeno nekolicinom mislećih glava, promišlja pitanje kvaliteta jer o njemu direktno i isključivo ovisi. Druga, ona veća struja, ili odbija da se bavi ovim pitanjem ili minimizira ulogu inicijalnog obrazovanja nastavnika vjerujući da nije njihov zadatak da odgaja i obrazuje vrhunske nastavnike. Negdje moramo početi promjenu. Mislim da je obrazovanje nastavnika na nastavničkim i pedagoškim fakultetima sjajan i najsmisleniji početak. Iako “probuđena” akademija daje obrise života, sumnjam u mogućnost veće, snažne i ulične borbe za bolje obrazovanje. U ovom trenutku bio bih zadovoljan i sa pismom sa nekoliko potpisa.
Naučili smo da “politička moć”, koja leži tamo, kako Jasmin Hasanović tvrdi, u sferi onoga što javno ne smijemo izgovoriti, ima interes za obrazovanje, utoliko koliko se bavi sadržajem strahobalnog rata 92-95, iz bilo koje perspektive. Dva su tumačenja. Jedno da je strateški pristup politike da ne “dira” u obrazovanje, jer je odlično po njihovim uzusima i daje željene rezultate, drugo da oni ustvari ne razumiju niti važnost niti kompleksnost a niti vrijednost obrazovanja, jer mahom im ono ni za šta i ne služi. Ni njihovoj djeci, osim ako nisu na fakultetima širom bijelog svijeta.
Generalizacije, koliko god je ovaj tekst pun istih, obiluju i diskursom o nastavničkoj profesiji. Nerijetko čujemo kako su iznijeli teret ove pandemije I slično. Vjerujem da hiljade nastavnika sa kojima radimo i sarađujemo neće zamjeriti, ali prava istina bi bila da su “neki nastavnici podnijeli teret pandemije i online nastave”. Ne nužno svi. Samo oni koji su suludo pokušavali da savladaju drugačije alate, promišljali istinski o tome na koji način voditi obrazovni proces, su podnijeli teret. Stavljajući sve nastavnike u isti koš, činimo tešku nepravdu prema onima koji su radili i po 14 sati dnevno da bi na pravi način odgovorili izazovu. O drugima nemam namjeru pisati, osim toga da je uvođenje standarda nastavničke profesije prvi ozbiljni korak u bilo kakvoj reformi. U Kantonu Sarajevu na vidjelo su izašla 22 predmenta kurikuluma koji će sutra doći u ruke ne tako dobrih nastavnika, tako da i ne treba polagati velike nade u to. Posebno da će se sa novim konceptom krenuti u školskoj 2022/2023. Isto tako, tvrdim, da i bez predmetnih kurikuluma dobri nastavnici su usmjereni na ishode i sadržaj. No, svi su isti? Obećati implementaciju epohalne reforme za 12 mjeseci je obični populizam i politikanstvo. Ko god prati reforme u obrazovnim sektorima van Bosne i Hercegovine, a za divno čude one se dešavaju svugdje, zna da za takvu promjenu paradigme treba najmanje 10-15 godina, uz velike finansije za eksperimentalne škole, vanjsko i interno vrednovanje, evaluaciju itd. Sve i da imamo takve finansije, potrebna je NADpolitička odluka o tome da se ide u tom smjeru. Što znači da reforma neće zavisiti od postojeće politike, osobe na čelu Ministarstva itd. I to sve samo u jednom kantonu. Ima djece i van Sarajeva.
Nismo naučili da je najbolji interes djeteta sveta stvar u obrazovanju i društvu!
Obrazovanje je kompleksna stvar. Nema prostora za neprijateljstva, nadobudnosti, vlastite privilegije i komoditet, politiku i politikanstvo. U tekstu se malo bavim povratkom djece u škole, u bilo kakav model, ili šta već. Sve manje ću da o tome mislim. Jedino o čemu mislim u kakvu se škola djeca vraćaju, kakvo je obrazovanje koje dobijaju sad. Ostala ili se vratila, potpuno mi je svejedno! Škola ne radi i ne valja! Jedini tračak svjetlosti su pojedina djeca koja imaju izvrsne učitelje, nastavnike, profesore, stručne saradnike i direktore koji uprkos i u inat stvaraju čaroliju u učionicama. Ima ih na stotine u Bosni i Hercegovini. Oni nisu tzv. mainstream već su izuzetak i ekskomunicirani iz svojih zajednica. Nastavnik je ključna karika kvalitetnog obrazovanja, ovakvog ili onakvog. Nama je karakter i dalje nikakav.
Borba za bolje obrazovanje je vrijednosna borba. Molim da se odlučite za stranu.
Nedim Krajišnik, Prometej.ba
