logo
bios

Skender Kulenović: Na pravi put sam ti, majko, izišo

Objavljeno prije 1 mjesec . u čet, feb 27th, 2020

Zašto se izostavlja drugi dio poeme ‘Na pravi put sam ti, majko, izišo’ i o kojem pravom putu Skender Kulenović zapravo pjeva?

U poemi Na pravi sam ti put, majko, izišo bosanskohercegovački književnik Skender Kulenović (1910-1978) opjevao je sudbinu svoje majke, čiji je život nemio i zazidan, koja robuje i stradava u okvirima svijeta omeđenog vjerski legitimiranim patrijarhatom. Tom poemom i njezinom (zlo)upotrebom danas, bavio se Amer Tikveša u tekstu Dvije majke Skendera Kulenovića. Govorio je tu poemu, piše Tikveša, „moj drug Eno, član glumačke sekcije, prvo na školskim, a potom i na svim gradskim priredbama koje su organizovale vjerske muslimanske i bošnjačke nacionalne organizacije.“ Prvi dio poeme, navodimo ga, opisuje položaj majke unutar patrijarhalne begovske porodice, počevši od njezinog odgoja u mejtefu. Cijeli taj odgoj usmjeren je isključivo na pripremu žene za brak, za muškarca, koji je nije bio vrijedan, ali majka je naučena da za svoju sudbinu krivi samo sebe. Međutim, rađa se sin i cjelokupan njen život se svodi na njega i sve svoje nekadašnje želje na njega projicira – što nije bio muž, da bude on. Tikvešin drug Eno bi, nakon što izgovori posljednji stih [i na pravi put da joj iziđem], pao na sedždu. Time je vizualizirao ono što smo mi svi shvatali kao da je pjesnik htio reći – pravi put je islam.

Međutim, nije. „Upisavši književnost saznao sam da je to samo dio poeme, koji je kao takav u Antologiju bošnjačke književnosti 20. vijeka uvrstio njen sastavljač, moj profesor, Enes Duraković. Kad sam ga pitao zašto, on se pravdao time da je prvi dio estetski uspjeliji od drugog, kojeg je izostavio.Slično opravdanje našao sam u metodičkom udžbeniku Čas lektire autorice Fatime Nidžare Mujezinović.“

Zašto se izostavlja drugi dio poeme i o kojem pravom putu Skender Kulenović zapravo pjeva? Pročitajte poemu u cijelosti i bit će vam jasno.

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIŠO

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.


U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba božijeg.


Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala,
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala,
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske,
na njegov dlan.


Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija,
pametan.


Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
»Kolika je duga zima bila…«


Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dahu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strepnja presiječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
»Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
i ne odmiče me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«


Premrlo krto joj tijelo
u feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelom tulbentom
zaviše.


Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i plahim Šumećem
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.


Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.


I kako tada sakri ped njim oči,
Nikad mu više u njih ne pogleda:

Nit joj bje softa, nit kadija!


Pred svitanja,
prigušiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,zalud ga je,
zalud dočekivala:
Sljepočice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga kliještima požude.


Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanjane dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.
»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je
zazivala – svakoga klanjanja.


Na tespih žut: suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni,
nur u pomrčinama:


Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grčinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hašiš tupim moždanima.


Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butiće mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.


Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim, urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom,
da joj ne budem kockar ni pjanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova,
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskih slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom svjetovanom,
a kad joj od sreće i godina
ohlade kapci očinji,
ja, vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…


A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
– kućni hajduci vukodlaci –
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo
i gola čerga postasmo,
plašljiva, kirajdžijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u školi ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađu u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj iziđem…


I treći, put,
baš kad je sreću tu ko porod očekivala,
Allah joj njezin,
mrakom svojih strahova,
ko mrkom čohom oblaka,
potrpa njenu zvijezdu sudbine:
Ne bjeh joj gojeni kućenik,
već čudnovat kockar i pjanica,
za srce ja je ujedoh:
Svoj život bacih na kocku
i pjanstvu slobode
svaki svoj živac,
ko žednu usnu,
predadoh…
Za mojim krivim petama i progledalim hlačama,
prašinom svjetskih drumova.
tužno,
ko ovca za izgubljenim janjetom,
išle su njene usne i oči posivjele:
»O sine, sine, sine nesretni,
bunom mi se otrova
i na put krivi zabasa:
Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama
Srušiti nepravdu-planinu?!«


O majko, majko, majko presretna,
na pravi put sam ti, majko, izišo:
Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?
On nam je pokornu miloštu donosio,
u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.
Sjećaš se klapčića uz njegovo koljeno.
vižleta preplašenog, rumenog Jovana?
U djetinjstvu,
u zelenim maglama,
dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik,
sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao
i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini –
ja i Jovan
goli u dušama,
goli na konjima,
žilave grive smo uz zelene obale stiskali, –
dva vučeta,
u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, –
živicama gloginja, šipka i trnjina
– dva zmijića užagrena –
nas smo se dvojica prikradali
jastrebu u polju na staroj kruški divljaki:
S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,
na pravom putu!


Djedovi su nam se kurjački
očima priječali u grla,
a nas se dvojica dječački
zgledasmo u srca,
poljubismo se u grla,
junački.


Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova,
kad prva streha zapraska
i kose naših dragana u dimu zamirisaše,
majko:


griva vihorna među prstima,
mirisna proha u nozdrvi,
uzvijeren jastreb u oku,
sloboda, u žili mlijeko majčino,
ko krv udari
u glavu moju, u glavu druga Jovana,
i mi stupismo tvrdim petama ratnika
na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,
na pravi, majko, put!
Iz usta tuč ispalismo:
tuč-zakletvu
da ćemo ih stući ko škorpije!
Iz cijevi riječ izustismo:
riječ-kuršum,
i ratovasmo skokom hrtova,
i ratovasmo vilicom ratnika,
i ratovasmo zenicom pobjednika,
i sada oni, došljaci-kurjaci,
iz loga tegle krvave repine,
sugluho viju u našem požaru…
I čuj me, čuj me,
s tespihom sijeda ropkinjo:


Ruke su naše svemoćne,
mi ćemo uskoro
nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,
i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara
i kljunom propjeva kraj uha,
to ti ja, majko, s pravim putem dolazim,
s vojskom i rumenim zvijezdama
i vodim nevjestu, mladu mjesečinu,
izažetu iz krvi,
odrunjenu od srca,
razgaljene u grčinama,
od njenog grla i očiju
i sehara mirisnih, otključanih,
kuće se kuće prelešću,
i majke smiju sjedinama,
zemlja-rana
mládi novim djetinjstvom.

Foto:
Na fotografiji: Vladimir Velebit, Skender Kulenović, Đuro Pucar Stari i Vaso Butozan (1943)

Prometej.ba

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh