Izjava Christian Schmidt da je Bosna i Hercegovina funkcionalna samo zato što su visoki predstavnici intervenirali nije politička provokacija, nego priznanje realnog stanja postdejtonske Bosne i Hercegovine. Nakon Dejtonskig mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina nije dobila klasičan postkonfliktni sistem, nego izuzetno složen ustavni okvir sa velikim brojem mehanizama blokade. U takvom sistemu, Ured visokog predstavnika nije bio samo međunarodni nadzorni mehanizam, nego ključni faktor stabilizacije i očuvanja funkcionalnosti države.
To potvrđuje i politička praksa posljednjih decenija. Bez intervencija visokih predstavnika teško bi bilo zamisliti:
- uspostavljanje jedinstvenih državnih institucija,
- reformu odbrane,
- jedinstveni poreski sistem,
- državne sigurnosne agencije,
- ili sprečavanje otvorenih pokušaja podrivanja ustavnog poretka.
Zato Schmidtova izjava, iako kontroverzna za dio javnosti, zapravo razotkriva suštinski problem Bosne i Hercegovine a to je da dio političkih elita nikada nije istinski prihvatio državu kao zajednički politički okvir, nego Dejtonski sporazum koristi kao instrument trajne blokade institucija.Ured visokog predstavnika nije uzrok političke krize u Bosni i Hercegovini, nego posljedica činjenice da domaći politički akteri ni tri decenije nakon rata nisu uspjeli postići minimalni konsenzus o funkcionalnosti države.
Posebno je važna Schmidtova poruka da međunarodne intervencije nisu dugoročno rješenje. Međutim, upravo tu se otvara ključno pitanje: može li država funkcionisati bez međunarodnog korektivnog faktora dok istovremeno postoje političke strukture koje otvoreno dovode u pitanje njen suverenitet, državnu imovinu i ustavni poredak?Upravo zbog toga dio bošnjačke javnosti podršku Uredu visokog predstavnika ne vidi kao pitanje “protektorata”, nego kao sigurnosni mehanizam očuvanja države u periodu kada evropske integracije još nisu završene.U idealnim okolnostima Bosni i Hercegovini ne bi bio potreban visoki predstavnik. Ali idealne okolnosti ne postoje u državi u kojoj se prijetnje secesijom koriste kao sredstvo političkog pritiska, a blokade institucija kao redovna metoda političkog djelovanja.
Posebno zabrinjava činjenica da se napadi na OHR često pokušavaju predstaviti kao borba za “suverenitet” i “demokratiju”, dok se istovremeno ignoriše da upravo međunarodne intervencije već godinama sprječavaju institucionalnu paralizu i političku destabilizaciju.U geopolitičkom smislu, pitanje OHR-a danas više nije samo unutrašnje pitanje Bosne i Hercegovine. Ono postaje dio šire borbe za utjecaj na Zapadnom Balkanu između euroatlantskog koncepta stabilnosti i aktera kojima odgovara dugotrajna nestabilnost regiona.
Zbog toga bošnjačka politika mora razumjeti jednu veoma važnu stvar: međunarodna podrška Bosni i Hercegovini nije trajna i nije bezuslovna. Nijedna država ne može beskonačno opstajati oslanjajući se isključivo na intervencije međunarodne zajednice.Upravo zato najveća politička greška probosanskog političkog prostora ne bi bila saradnja sa OHR-om, nego pasivno uvjerenje da će međunarodna zajednica uvijek sama rješavati unutrašnje krize Bosne i Hercegovine.OHR može zaustaviti pojedine političke udare na državu, ali ne može zamijeniti stratešku političku viziju, institucionalnu ozbiljnost i dugoročnu nacionalnu strategiju onih koji žele stabilnu i funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu. Međutim, možda je još veći problem činjenica da ni tri decenije nakon rata ne postoji dovoljno političkog jedinstva, dugoročne strategije i institucionalne koordinacije unutar samog probosanskog političkog prostora. Paradoks Bosne i Hercegovine jeste da njen najbrojniji i najviše prodržavni narod, Bošnjaci, često djeluje politički fragmentirano, kratkoročno i bez jasnog zajedničkog strateškog pravca.
Možda je upravo najveći paradoks Bosne i Hercegovine to što se najviše napada institucija koja postoji upravo zato što domaći politički sistem još uvijek nije pokazao da može samostalno zaštititi vlastitu funkcionalnost i stabilnost.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
