Spusti ga na zemlju, zatvori mu oči i suzama isprati odnošenje njegovog tijela.
Piše: Almasa Hadžić
Noć uoči proboja, grupa nas novinara, pred prvi mrak, našla se u Nezuku, na Isturenom komandnom mjestu (IKM) 24. Divizije Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine i 206. Zvorničke viteške brigade, na kome su Šemso Muminović, Senad Kljajić i grupa oficira, mahom Podrinjaca, pokušavali stupiti u vezu sa kolonom koja je krenula iz Srebrenice i za koju su znali da se njeno čelo približava linijama srpske vojske prema Sapni.
Užarila se motorola u Šemsinim rukama.
Iz komande Zvorničke brigade uporno zovu, traže pregovore oko oslobađanja zarobljenog policajca Zorana Jankovića.
Senad Kljajić nadzire jedinice ARBiH koje iz pravca Nezuka pokušavaju ući u dubinu teritorije koju drži VRS kako bi pomogli ljudima iz kolone.
Velid Šabić uporan, pokušava radio vezom uspostaviti kontakt sa čelom kolone. Prisustvujemo trenutku za pamćenje: Velid, sumnjičav ko mu se javlja s druge strane veze, pokušava identificirati brata Veiza za koga zna da njegova brigada predvodi kolonu.
Izgovara imena najbližih članova porodice – imena tetaka, djece, djedova… Velid ime jedne tetke, Veiz one druge.
Veza je uspostavljena prije Veizovog ranjavanja.
Nebo zacrnilo, poče kiša. Udari grad.
Negdje ispred ponoći stižemo u komandu 24. divizije 2. Korpusa ARBiH u Živinicama.
U kancelariji komandanta Saliha Malkića gužva.
Stiže i Naser Orić koji je već nekoliko dana sa grupom Podrinjaca na području Nezuka na kome se očekuje izlazak kolone.
Očajan je.
Vijest koju mu je saopćio naš fotoreporter Ahmet Bajrić Blicko da mu je dva dana ranije, u Ravnama kod Kladnja, vidio sestru koja je sa ostalim ženama prešla na slobodnu teritoriju, vrati mu snagu.
Zagrli Blicka.
Komandant Malkić moli višu komandu u Sarajevu da mu dostave MTS jer ujutro vojnici koji su na području Sapne kreću u proboj linije.
I poslali su.
Vraćamo se za Sapnu.
Na IKM-u u Nezuku, Šemso ponovo prima pozive iz komande Zvorničke brigade, odnosno od njenog komandanta Vinka Pandurevića.
Pandurević uporan – traži oslobađanje Zorana Jankovića kao i još jednog srpskog zarobljenika.
Šemso, svjestan da je prethodnu noć bio napad na kolonu u reonu Baljkovice, pokušava „trgovati“, uslovljava oslobađanje dvojice zarobljenih prestankom njihovog granatiranja kolone.
I prestalo je.
U ranim jutarnjim satima liniju prema Nezuku, počele su prelaziti pojedinačne, male grupe izgladnjelih, iznemoglih Srebreničana, da bi negdje iza podne počeo njihov masovni dolazak na slobodnu teritoriju.
U trenutku kad postaju svjesni da su stigli na slobodu, pojedini se, u nervnom rastrojstvu, pokušavaju vratiti nazad tražeći braću, sinove, očeve za koje su postali svjesni da ih nema.
Jedni repetiraju oružje ne znajući u koga da pucaju.
Veći broj njih su bosi, poderani, neke nose na improviziranim nosilima.
Počinje susret sa tragedijom čije razmjere je u tom trenutku malo ko mogao predvidjeti.
Mještani Sapne, staro, mlado, okupili su se na području Nezuka.
Na nezučko igralište pristižu ranjenici.
Jedan mladić, saznajemo, Hasan Hasanović se zove, nosi mrtvog brata.
Spusti ga na zemlju, zatvori mu oči i suzama isprati odnošenje njegovog tijela.
Mrtvog ga je nosio oko 20 kilometara.
Čuju se jauci ranjenih.
Na IKM dovode starog Zulfu Tursunovića.
Bos je.
Velid Šabić uporno pokušava da sazna šta mu je s bratom Veizom.
Rekoše mu da je teško ranjen i odvezen u Tuzlu.
Komanda IKM-a nastoji što duže održati „primirje“ koje je svakog trenutka, obzirom na prijetnje Vinka Pandurevića, trebalo biti prekršeno.
Zarobljeni Zoran Janković je na sigurnom.
Sudeći po interesu srpskih komandanata za njegov život, bio je neko do koga im je izuzetno bilo stalo.
Medicinske ekipe iz Sapne, Tuzle, Kalesije…pokušavaju zbrinuti ranjene.
Iako iscrpljeni od puta pomažu i srebrenički doktori Ilijaz Pilav, Fatima Dautbašić, Branka Stanić, Dževad Džananović, Avdo Hasanović.
Kola Hitne pomoći odvoze ranjene prema Tuzli.
Pada noć.
Pred ratnom ambulantom u Međeđi nekoliko stotina preživjelih.
Čekaju da ih se zbrine.
Neki su tek prešli liniju u Nezuku i odmah krenuli prema Međeđi.
Neki haluciniraju.
Jedan mladić uporno traži „slatka, slatka, slatka“ udara sebe automatom u glavu i plačući izgovara „kako ću majci na oči, nema mi četiri brata“…
Put prema Tuzli je zakrčen.
Negdje iza 2 sata poslije ponoći stižemo u Tuzlu da bi smo se sutradan ponovo vratili u Nezuk.
Prelazak sa teritorije pod kontrolom VRS na područje Sapne još uvijek traje.
Pristižu nove grupe iznemoglih, ranjenih. Većina postaje svjesna o gubitka najbližih članova svojih porodica.
Očaj…
Po procjenama, 16.jula 1995. godine, na slobodnu teritoriju u Sapni, iz kolone od više od 15.000 civila koji su pet dana ranije krenuli iz Srebrenice prema teritoriji pod kontrolom ARBiH , izašlo je oko 2.500 njih.
Pristizali su danima i mjesecima poslije, a više od polovine ih nikada nije stigla na slobodu.
Jedan broj ih je izginuo u toku granatiranja kolone dok se kretala podrinjskim bespućem, drugi su zarobljeni i strijeljani na poznatim podrinjskim stratištima, a njihova tijela, iskomadana, sakrivena u grobnice.
Genocid koji su nad Bošnjacima Srebrenice od 11. do 20. jula 1995. godine počinili pripadnici vojske i policije entiteta RS svjedočio je cijeli svijet.
Politicki.ba
