Sistemsko nasilje nad manjinama – Autodestrukcija nije odgovor

Samodefinisanje kao necivilizovane osobe, organizacije, grupe ili prostora, je samo po sebi poraz za onog ko to radi, a ne za onog kome se ta necivilizovanost trenutno lomi preko leđa. Doduše, lako je pametovati sa strane. Živjeti i preživljavati posljedice tuđe necivilizovanosti je mnogo teže. Pogotovo ako je ta necivilizovanost posljedica neprovedene denacifikacije u zemlji premreženoj masovnim grobnicama

(Piše: Samir Šestan – kontrapress.com)

Uskraćivanje elementarnih ljudskih prava manjinama vrlo je raširena zabava u patuljastim, nacionalnom i vjerskom ekstremizmu i ksenofobiji sklonim, državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Neprovedena denacifikacija i lustracija nakon posljednje serije balkanskih ratova i izostavljanje intelektualnog doprinosa pokretanju i vršenju zločina sa liste djela za koje se sudi na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, stvorile su realnost u kojoj direktni saučesnici u zločinu i u postratnom vremenu opstaju i nastavljaju da šire svoju ideologiju, na ključnim mjestima koje formiraju javno mnijenje – akademskoj zajednici, medijima, vjerskim zajednicama, državnom aparatu, političkom establišmentu – regrutujući nove sljedbenike. Što je jedan od razloga odsustva istinske normalizacije u odnosima kolektiviteta.

Posljedice su, u pojavnom obliku, različite, od negiranja zločina počinjenih u posljednjim ratovima (ili bar njihove pravne karakterizacije, kao u slučaju Srebrenice) preko uskraćivanja određenih zakonom garantovanih prava manjinama (u moru primjera, po idiotizmu, se ističe vukovarski rat protiv ćirilice), pa do sistemskog zastrašivanja i pritiska sračunatog na dovršenje ratnog cilja „etničkog čišćenja“ teritorija koji se posmatra u svjetlu nacionalnog ekskluziviteta (od čega nema imunih, samo manje i više dosljednih).

A dosljednost režima u Republici Srpskoj, i pratećeg mu propagandnog aparata (koji se lažno predstavlja medijima), u širenju mržnje, i nacionalne i vjerske isključivosti i provociranju sukoba, nema premca, čak ni u konkurenciji suštinski mnogo ozbiljnijeg srpsko-albanskog boja na Kosovu (sukob na Kosovu, naime, je mnogo dublji i ima svoju određenu unutrašnju logiku, koja uvlači pojedince, dok je on u Bosni, i nakon stravičnih zločina počinjenih u ratu, neukorjenjen u ljudima – dovoljno je samo da osjetite odsustvo mržnje kod preživjelih žrtava genocida – i stoga ga politika, uz pomoć svog propagandnog aparata, mora stalno proizvoditi i stalno raditi na zatvaranju ljudi u torove).

Najnoviji projekat provociranja malobrojnih povratnika na u ratu etnički dosljedno „očišćena“ područja, koji treba da im stavi do znanja da je vratiti se na mjesto zločina nad sobom, teška greška, odluka je režima, koji ignoriše ustavnu definiciju zemlje kao građanske i multietničke (na tragu ZAVNOBIH-ovske mantre o tri „ni“ i tri „i“) i istrajava na trojnoj podjeli zemlje i nacionalnom i vjerskom ekskluzivitetu bh. entiteta Republika Srpska, da jezik Bošnjaka u osnovnim školama ovog entiteta, na koji po zakonu pripadnici manjina imaju pravo, umjesto bosanskim, kako ga Bošnjaci zovu, nazove bošnjački (kako ga niko ne zove, osim pripadnika režima, koji je već „počistio“ svako spominjanje Bosne na svom području, uključujući i svojevremeno masovno „čišćenje“ naziva gradova po RS).

Patološka mržnja prema vlastitoj državi ili tek provjereni mehanizam za održavanje na vlasti, gotovo da je nebitno, suština je da režim i njegov čelni čovjek (i generator, zaštitnik i promotor mržnje) imaju stalnu potrebu za proizvođenjem neprijatelja, destabilizacijom prilika u društvu, stvaranjem atmosfera nepovjerenja i sukoba.

No, upravo činjenica da ta potreba uopšte nije skrivena, nego je krajnje transparentna (i da se radi o do te mjere vulgarnoj instrumentalizaciji nacionalnih osjećaja da je unutar samog rs. nacionalnog političkog establišmenta, odnosno njegovog opozicionog dijela, odbačen kao manipulacija s ciljem prikrivanja kriminala lidera RS-a i njegovih saradnika) trebala bi da žrtve sistemskog nasilja u RS učini pametnijim u odgovoru na to nasilje. Pa i roditelje djece kojoj je uskraćeno pravo da im se jezik zove Bosanski.

Odluka roditelja da stotine dječaka i djevojčica ne idu u školu zbog sistemskog nasilja republičkosrpskih naci(onali)sta, je u potpunosti autodestruktivna.

Jedina žrtva te odluke su djeca (kao što su svojevremeno bila i djeca iz Konjević Polja), kojoj se uskraćuje obrazovanje i koliko-toliko normalan život, oslobođen političkog trovanja uma. Kreatora ovog čina iživljavanja na pripadnicima manjina (pa još manjina koje su to postale etničkim čišćenjem, koje je uključivalo zvjerska zlodjela) ovim činom se ne ugrožava ni na koji način, niti mu se čini išta nažao. Naprotiv.

S jedne strane, ovakva reakcija roditelja (uz najave samostalnog napuštanja školskog sistema RS i organizovanje neke alternativne nastave uz pomoć Federalnih vlasti, ili čak najave iseljavanja) samo raduje nastavljače ratne politike etničkog čišćenja (pa upravo to i žele). A s druge, svaki sukob (a pogotovo spominjanje nekakvih „represivnih mjera“ kao odgovora na uskraćivanje prava ili telefonske prijetnje odmazdom – ako ih nije montirao Režim sam) čista su usluga režimu, i svojevrsno saučesništvo u njegovom održanju na vlasti, što znači i u zločinu, i prema svom narodu, ali i svima drugima.

Režim koji je duboko kompromitovan i koga tek krhkost demokratije na ovim prostorima i njena nesposobnost da se izbori sa političkim siledžijama bez morala i skrupula, održava na vlasti i nakon forenzičkih potvrda o kupovini poslaničkih glasova nakon izbora, čime se dovodi u pitanje i legalitet i legitimitet vlasti u RS, jedinu nadu u opstanak (osim u korupcijom i klijentilizmom zaraženi represivni aparat) polaže u povratku na matricu međuetničkih sukoba, koje se trudi izazvati provokacijama na više različitih polja. (Odbijanje takve matrice, kao obmane čiji je cilj zaštita kriminalnih interesa pojedinaca, od strane opozicije čija je platforma Saradnja, u interesu svih naroda i građana, Režim, nervozno proglašava veleizdajom, jasno podcrtavajući da za njih nema granice do koje će ići u borbi za održanje na vlasti).

No,… vratimo se problemu sa jezikom i praznim učionicama.

Evidentna je, kao i inače u svim sličnim situacijama, sofisticirana instrumentalizacija Žrtve sa različitih strana, u kojoj, naravno, prljavi posao, ponovo, odrađuju mediji. Demonizacija, s jedne, i podrška, s druge strane, mada definitivno neuporedive u moralnom smislu, ipak imaju identičnu negativnu crtu iskorištavanja tuđe konkretne nevolje zarad poznatih političkih i ideoloških ciljeva. Ni jednima ni drugima, suštinski, nije stalo do žrtava. One, zapravo, nakon što su postale žrtve sistemskog nasilja režima, sad postaju žrtve propagandnog rata.

Ti ljudi, pripadnici manjina, a povratnici u sredine iz kojih su prognani zločinima naročito, bez obzira kojoj nacionalnosti pripadali i u koji se dio zemlje vraćali, nažalost, nemaju nikoga. Oni su svo ovo vrijeme prepušteni samo sebi, a svaka pomoć koju dobijaju od „svojih“ političara i medija na njihovoj uzici, klasična je medvjeđa usluga.

Ne treba ni jednog trenutka smetnuti s uma da mi koji živimo u koliko toliko civilizovanim sredinama, pa još u takvim u kojima se naša nacionalna pripadnost (ili tek tuđa percepcija o njoj) podudara sa većinskom (pa makar u toj sredini bili tretirani kao „izdajnici“), ne možemo ni zamisliti kako se osjećaju pripadnici manjina suočeni sa sistemskim nastavljanjem provođenja nacističkih ratnih ciljeva (Lebensraum & Endlösung) „mirnim sredstvima“. Bez obzira radilo se o bošnjačkim, srpskim ili hrvatskim moralnim bezdanima.

No, problem naziva jezika, s kojim se suočavaju Bošnjaci u RS nije suštinske, nego principijelne naravi. A vrlo je glupo da djeca stradavaju zbog principa. To na sebe treba da preuzmu odrasli. A djeca treba da idu u školu. Na kom jeziku, manje je važno. Uostalom, djeca stotina hiljada prognanih ili izbjegllih sa ovih prostora uče na njemačkom, švedskom, turskom, flamanskom, češkom,…

Naravno da to nije isto, i naravno da nije stvar u jeziku, nego u fašizmu i nasilju nad manjinama; i u borbi za svoja ljudska prava. Ali, baš zato, treba zaštiti djecu od posljedica ovakvih borbi. Odnosno i od nasilja režima, ali i od borbe protiv tog nasilja. Djeca treba da ostanu djeca. I treba da im se omogući školovanje.

A odrasli neka biju bitke (jer nije sporno da se za svoja ljudska prava treba boriti). I to pravnim sredstvima i oblicima političke i građanske borbe za svoja prava, koji civilizovani svijet prepoznaje kao legitimna.

Samo u takvoj situaciji civilizacijska razlika između (soft?) fašista (jel se može biti malo trudan?) i onih koji se protiv fašizma bore, biće svima jasna i pobjeda moguća.

Samodefinisanje kao necivilizovane osobe, organizacije, grupe ili prostora, je samo po sebi poraz za onog ko to radi, a ne za onog kome se ta necivilizovanost trenutno lomi preko leđa.

Doduše, lako je pametovati sa strane. Živjeti i preživljavati posljedice tuđe necivilizovanosti je mnogo teže. Pogotovo ako je ta necivilizovanost posljedica neprovedene denacifikacije u zemlji premreženoj masovnim grobnicama.

No, imajući sve u vidu, nije li bilo pametnije siledžiji ne pružiti satisfakciju da vam je nanio bol i ne pružiti priliku da uživa u sukobu i nastavku iživljavanja, nego ga napraviti budalom, nasmijati mu se u lice i reći „Jezik bošnjačkog naroda? Misliš Bosanski? OK!“

Čemu, naime, fašisoidnoj budali koja mrzi vlastitu zemlju, do mjere da mijenja stogodišnje toponime ili navija za njene protivnike u sportu, i koja istrajava na konceptu nacionalnog i vjerskog ekskluziviteta i čvrstih granica između tako kreiranih torova, objašnjavati bilo što? Ili pokušavati nešto dogovorit s njegovim debelocrijevnim glistama?

Eno Suda u Strazburu, eno mirnih građanskih protesta za odrasle, a eno škole za djecu, da pad autokratskih govoru i djelima mržnje sklonih režima dočekaju školovana i intelektualno spremna da grade novo društvo. Jer neće njih kao osobe odrediti naziv jezika u školi u koju idu, odrediće ih znanje koje steknu kroz život (ne samo u školi), te svijest i intelektualna sposobnost da razlikuju dobro i zlo.

A u krajnjoj liniji, da se vratimo na samodefinisanje, ne trebaju manjine (bar ne same) da biju bitke koje će neki prostor učiniti civilizovanim (od njih je dovoljno da ukažu na probleme koji odslikavaju suštinu stanja). To treba da rade pripadnici većine, koji ne žele biti poistovjećeni sa netolerancijom, nasiljem i ugrožavanjem ljudskih prava od strane režima i njegovih sljedbenika. To treba da rade ljudi koji žele biti dio civilizovanog svjeta, a pritom znaju da se do takvog društva ne dolazi konformističkim ćutanjem i zatvaranjem očiju pred nasiljem i činjenicama, nego javnim iskazivanjem saosjećanja prema žrtvama, podrškom manjinama i protestom protiv govora mržnje, sistemskog nasilja i uskraćivanja ljudskih prava bilo kome, te borbom za rušenje režima čije vrijednosti su u suprotnosti sa vrijednostima civilizovanog svijeta.

Bez toga, svi smo mi osuđeni na život u septičkim jamama, iz kojih jedni drugima dovikujemo da su veća govna.

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close